U bosanskim udžbenicima su Dekartovo “mislim dakle postojim” trebali prevesti sa: “ja mislim da postojim”.

U svakom slučaju, uspjeli smo uništiti svaku državu u kojoj smo živjeli. Da nas puste, uništili bi i one u koje smo otišli živjeti. To je takav soj: traži rupe u zakonu, a tamo đe ih nema ili proburgija – ili zabušava. I tako izrešeta sve k'o da su termiti napali. (Čini mi se da ni Švajcarski sir nije imao onoliko rupa dok naši nisu došli u Švicu.)

Uređene zemlje su bile uređene dok ih ne uneredismo svojim sitnim prevarama, krađama i marifetlucima. Gdje god da se pojavimo najpametniji smo u potkopavanju i podrivanju. Po cenat asfalta ukrademo od autoputa. Kada izvlačimo ćize i zebre – razmutimo farbu pa se obrišu za par mjeseci. Kada radimo građevine od kulturno-istorijskog značaja u domovini, onda radimo zimi (strancima radimo ostali dio godine, a ovo “svoje” smlatimo preko najstudenije zime kada “vani” pos'o stoji, a voda mrzne) pa se fasade okrune i ogule do cigle za godinu-dvije i krov obavezno počne da prokišnjava.

Stoka sitnog zuba.

To je zaslužilo teškog despota da ih tjera da kuluče dan i noć. Da im ne da da pisnu. Kakvo razmišljanje.

Kada bosanac počne da razmišlja – fataj zaklon. To ti je gore od atomske bombe: kobna radijacija i po prirodu i po društvo.