Naiđu tako nekad neki mračni i tmurni ljudi, pritisnu razum i dušu kao teški oblaci i smrkne se svuda unaokolo. Nastane tuča, grmljavina i sjevanje. Zaviju čitavu zemlju u crno.

Srećom postoje i oni vedri, nasmijani, oni s kojima ti se razdani i razvedri u životu.

Oni su uvijek tu – uvijek topli, svijetli, široki i otvoreni, ali nam ih ovi prvi zaklone pa mi mislimo da ih više nigdje nema nit’ će ih ikad više biti.

Valja rastjerati oblake.