Drage moje žrtve sopstvenog mentaliteta,

evo me negdje na pola puta sa potpisima. Danas je subota i nadam se da ću ispred JAVA Galerije koja se nalazi pokraj Metropolisa u Titovoj danas prikupiti veliki broj potpisa. Možda čak i dovoljan broj.

Ne znam.

Ništa se ne zna i ja nastojim da uživam i svjedočim svakom koraku, fazi i etapi ove male avanture.

U svakom slučaju još uvijek nisam zvanični kandidat. Još uvijek se samo za*ebavam, tako da je ova pred-predizborna kampanja, realno, sve što zapravo imam. Sa tendencijom da bude sve što je i bilo od svega ovoga – ako ne prođem. Zato ne kalkulišem niti štedim na riječima i utiscima.

U svakom slučaju – da je do mene, znao bi kako bi, ali je najvećim dijelom do vas.

Trenutno se ne mogu oteti utisku da je određenoj raji zaista neki morbidni ku*ac, što se politike tiče. Radi se o onima koji se metiljaju oko svake inicijative i koji su do sada usrali svaku moguću inicijativu držeći za sebe da su nekakvi je*eni igrači i eksperti što se politike tiče. Vjerovatno poznajete takve iz svoga okruženja tako da otprilike znate o kakvima i kojima se radi. (O konkretnim primjerima i iskustvima ću, naravno, da mahalam u svom StandUp-u ponedjeljkom u Pivnici.)

Jel’ da da ih ima puno koji imaju morbidnu tendenciju da uozbilje stvari i misle da je u tome ključ uspjeha u životu, pa i politici? Iako vode jako prosječne živote i poprilično neuspješne, pa čak i katastrofalne političke karijere, (ako ih uopšte imaju),  još uvijek nisu shvatili da im upravo ta potreba ili navika da morbidno uozbilje stvari – zapravo predstavlja najveću prepreku u životu i poslu kojim se bave.

Kada bi se toga riješili, kada bi pristupili svemu sa malo vedrije i laganije strane – možda bi nešto i bilo od njih, njihovih života i karijera. Govorim iz iskustva.

Jer jedno je “ozbiljno”, a drugo “morbidno”, a treće opet “morbidno ozbiljno”, aopet četvrto – “ozbiljno morbidno” čemu svako manijakalno-depresivan i psihotičan nesvjesno teži, trošeći se i vjerujući da bez velikih uloga, žrtvi i gesti – nema uspjeha u životu. Fanatični fatalizam.

Ja bih volio da im mogu pomoći, i vjerovatno ću im pomoći, ako i kad budem u stanju da im pomognem, tj. ako i kad mi oni to dozvole ili, ako pobijede svoj ponos i sujetu, pa dođu na moj standup da se grohotom nasmiju tim svojim nadasve ljudskim, ali ništa manje iracionalnim i štetnim potrebama. Ali pošto znam, kao i oni sami, da od toga nema ništa – razumjeće me ako im dam do znanja da ni oni meni ne mogu “pomoći”. Jer da mislim da mi mogu pomoći – ja bi ih već pitao i za pomoć i za savjete.

Čak ih ni za donacije ne pitam jer znam da su veće “propalice” i kokuzi od mene. Zašto bi ih onda za savjete pitao? U vezi čega?  Čega su to oni eksperti osim zlih i morbidnih slutnji, kukanja, dezinformacija i dezorijentacije? Svako normalan bježi od toga, a zbog toga i od njih.

Ja ih u  potpunosti razumijem. Godine su to. Godine nagomilanog neiskustva i nagađanja.

Nemaju stomak za politiku. Prepadnu se nečega. Prorade paranoje. Isključivost. Trče pred rudu s preuranjenim zaključcim, sa svojim predrasudama. Govore o iskustvu, a iz njih progovara neiskustvo.

 

Jedno je baviti se politikom, a drugo je biti u politici.

Ja ne kažem da ja imam iskustva u politici. Ja se samo “bavim politikom” ili “bavim političarima” kao i svi vi. Ali ja priznajem da nemam iskustva u politici. I vama i sebi. Do sada sam se politikom i političarima “bavio” samo iz daleka, kao i svi mi. Znači masturbirao sam mozak iz duplerica dnevnih političkih časopisa baš kao i vi.

Vidite – ja sam toga svjestan u vezi sebe. A svjestan sam toga i u vezi vas. Samo ne znam da li ste vi svjesni toga u vezi sebe. (Obraćam se morbidno-ozbiljnim pametnjakovićima, a ne mladima koji bi kao i ja htjeli prestati masturbirati i početi slagati na kamaru.)

Moj besplatni savjet svima u vezi mene bi glasio: ne pretjerujte s preuranjenim ejakulacijama i pustite me da g*zim. Ne pomažete ni paranojama, ni savjetima, ni strahovima, ni slutnjama. Osim ako zaista ne želite da izazovete erektilnu disfunkciju kod svih kandidata kako bi sebi dokazali da zapravo niko ne može je*avat’, a ne samo vi, tj. da je politika kurva koja nas sve samo izaziva i loži, a niko joj od nas zapravo ne može ništa jer nam se ne diže – politička revolucija.

 

U svakom slučaju – šta hoću da kažem: razumijem sve masturbatore – svi vole ili imaju potrebu da premotavaju film unaprijed. Nema strpljenja, nema živaca već – odma’ u akciju.

“Perverzija je u oku posmatrača”, da parafraziram i zaključim.

Tako je i sa raznim ustreptalim interpretacijama svega ovoga što trenutno radim u ovoj kampanji. Ja to razumijem. No ipak, ako već ne znaš sam da uživaš u ašikovanju i predigri, onda barem shvati da ima onih koji ašikovanje, koketiranje, flertovanje i predigru praaaavo vole.

 

Šta da ti kažem: opusti se i uživaj. Iliti: keep calm and: