Da parafraziram i apdejtujem Kropotkina:
(“) Građanska Komuna u savremeno doba komunikacija, interneta, kosmopolitske nauke i potrage za naučnom istinom, naravno da biva organizovana drugačije nego u Srednjem vijeku. Država nije jedini garant slobode. Država u istoriji uglavnom predstavlja negaciju sve slobode: apsolutizam i samovolju, uništavanje vlastitih podanika, stratište i mučenje. Najbolje stranice istorije se nalaze upravo u oslobođenju Komuna i u pobuni građana i Komuna protiv država. Osnovni cilj „konfederacije” danas jednak je onom zbog kojeg su građani nekog grada ulazili u dvanaestom vijeku, a to je osloboditi se vlastelina. Stanovnici, trgovci, zanatlije, privatnici, privrednici u lokalnoj zajednici se moraju odlučiti da li žele da čelnici visokocentralizovanih partija i koalicija na vlasti postupaju s njima kao sa svojim privatnim vlasništvom. Opština se mora pobuniti protiv svojih političkih gospodara kao što se srednjovjekovna Komuna snažno pobunila protiv vlastelina. Današnja Opština mora se nastojati osloboditi od centralizovane partijske vlasti na čijem čelu su politički tajkuni, tj. savremeni vlastelini.
Ključna razlika je u tome da današnje opštine već po ustavu imaju tu nezavisnost s obzirom na decentralizovanu državu. Lokalna samouprava je poprilično nezavisna od viših nivoa vlasti, ali partijske centrale i njihovi autokratski lideri, tajkuni/vlastelini su ti koji to negiraju ili jednostavno nastoje sakriti i zanemariti. Oni ne dozvoljavaju ništa drugo i drugačije od centralizovane vlasti na “teritoriji” koju su podijelili između sebe.
Komuna, tj. grad/opština (današnja lokalna samouprava) mora shvatiti da više ne mora priznavati nekog nadređenog (poput partijskih centrala i čelnika, centralizovane vlasti), da iznad nje ne mora biti ničega (poput partijskog ili državnog/nacionalnog interesa) osim interesa dobrovoljne konfederacije koju ona sama i u slozi i zajedništvu s drugim Komunama slobodno prihvaća.
Građani danas znaju da ne može više biti polovičnih rješenja: ili će grad/opština biti slobodna osnovati ustanove kakve želi i provesti sve reforme i revolucije za koje procijeni da su neophodne, ili će ostati ono što je bila do danas: puka podružnica centralizovane vlasti centralizovane partije na vlasti, za nju prikovana u svakom svom potezu, zauvijek na ivici sukoba s njenom politikom i sigurna da će joj morati popustiti u svakom sljedećem sukobu.
Postoje građani koji znaju da moraju uništiti centralizovanu partijsku državu i zamijeniti je Konfederacijom i u skladu s tim će djelovati. I više od toga! Jednom kada uzmu vlast za to će imati i politička i materijalna sredstva. Zato je važno osloboditi barem jednu opštinu i stvoriti u njoj slobodnu teritoriju: istinsku i savremenu građansku komunu koja će postati centar iz kojeg ćemo djelovati.
Najveći problem predstavlja parohijalni mentalitet koji tradicionalno izaziva trzavice između dvije susjedne komune, spriječava njihovo savezništvo i potiče bratoubilački sukob. Zato se konfederacija mora desiti kroz usluge urbanog centra oko kojeg će se okupiti, a koji neće imati mrsku prevlast nad ostalim opštinama. Sporazumna konfederacija bi postojala na principima slobodne trgovine, a ne nacionalne naredbodavne ekonomije i diktata iz nacionalnog centra.
Treba uvijek imati na umu da decentralizacija ne znači slijepo ideološko ukidanje centara već upravo suprotno: uspostavljanje više ravnopravnih specijalizovanih centara, što samo po sebi znači ukidanje centralizma.
Građani nisu u sukobu jedni s drugima. U sukobu su partije. A napredni i slobodarski građani i oslobođene komune (opštine i gradovi) su u sukobu sa čitavim centralizovanim i autokratskim partijskim sistemom. Građani moraju preuzeti vlast nad samima sobom kako bi bili slobodni. Ta vlast se može i mora preuzeti na lokalnom nivou – putem lokalne samouprave i na lokalnim izborima. (“)
Dodatak:
Živimo u društvu u kojemu aktivno djeluju i koje oblikuju partijske službe i partijski ljudi i po nalozima iz partijskih centrala. To znači da mnogi koji komentarišu ovakve tekstove nisu uvijek i samo nezavisni slobodoumni pojedinci kako se često predstavljaju i poziraju, već u mnogo slučajeva su to partijski “botovi” koji djeluju po nalogu, direktivama i u skladu sa politikama partijskih centrala.