Vuk Bačanović dobi otkaz na FTV zato što je iznio svoje mišljenje na svom FB profilu, a onaj “uposlenik BHRT” što je meni onomad preko tog istog FB fizički prijetio – ne dobi.  Štaviše, u njegovom slučaju se sindikat ponudio da mu plati troškove sudskog spora protiv mene. A samo sam bio napravio video prilog u kojem sam predložio da se dječiji parkovi ograde i odijele od parkova za pse.

Doduše jeste da se radi o dvije različite medijske kuće “pod jednim krovom Sivog doma”, ali da jednoga uposlenika kolege sankcionišu zbog slobode govora, a drugog ne sankcionišu zbog fizičkih prijetnji – nije mi baš najdosljednije.

Slobodumlje i fizička prijetnja

Primijetio sam da sloboda govora često “u nas” biva izjednačena ne samo sa psovkama i uvredama (što bi bilo poželjno i libertarijanski opravdano – objasniću to kasnije), već i sa fizičkim prijetnjama. Kao da ljudi misle ili vjeruju ako pređemo prag i počnemo da se vrijeđamo i psujemo, da to automatski podrazumijeva kako možemo i da klevećemo i fizički prijetimo pa čak i fizički nasrnemo na onoga koji je “prvi počeo” – u prevodu: prvi opsovao. Kao da izrečena psovka automatski daje pravo slobode opsovanom da koristi fizičku prijetnju i fizičku silu!!!

Da li ste to primijetili?

Čak se pravi razlika između lične uvrede i psovke. Reći nekome da je “šu*čina”, ili “k**ina od čovjeka” je kao manje uvrijedljivo od psovke kao što je npr.: “pi*ka ti materina”, “idi u pi*ku materinu” i tako to, mada i psovka kao i lična uvreda ima namjeru da uvrijedi, tj. izgovorena je zbog uvrijedljive namjere. Ali, eto, nije isto. Psovka je psovka. Takav smo narod: nismo navikli psovati niti čuti psovku pa nas ona jaaaako vrijeđa, iako smo sa najmilijma, najbližima i najprisnijima zapravo “na je*em ti mater”.

Psovka nam izgleda smeta kada su organi reda umiješani. Onda se previjamo na terenu kao pred sudijom. Hvatamo se za psovku kao za slamku i dajemo joj posebnu težinu.

Ali psovka nije isto što i fizička prijetnja. Psovka se može i treba smatrati slobodom govora, pogotovo u zemlji gdje se od malena psuje. To “u nas” nije slučaj. Kod svih drugih “nekulturnih” nacija kao što su npr. Italijani, može se svašta drugom nagovoriti, ispsovati, povisiti glas: “abarakandi, abarakandi!” ali se ne smije fizički prijetiti ili nasrnuti. To već ide u zapisnik. Zato i jesu zdraviji. Nakon što se dobro ispsuju, (jer imaju tu slobodu), počnu se smijati, ili pak kajati i ispričavati.

Kod nas je drugačije. Mi smo k'o biva: “kulturni”. Do te mjere smo kulturni i do te mjere se užasavamo psovke da bi ćerali čast do masakra.

Ja kada opsujem očekujem da mi se na psovku uzvrati psovkom, ali delikvent veli: “nije to moj nivo!” – da bi ispao bolji od mene. Umalo nisam prasnuo u smijeh. Rek'o – tu sam te ček'o! Znači nije tvoj nivo da i ti meni opsuješ, ali jeste da mi zaprijetiš ili nasrneš fizički? Da! – veli on: pa opsov'o si mi! I tim mi potvrdi školski primjer malograđanskog licemjerja.

Ali hajde što tako razmišlja puk, već što tako razmišlja i policija.

Zato bi se trebalo potruditi u zakonu promijeniti te stvari i kulturološki ga prilagoditi ovoj sredini. Garantujem da će imati pozitivne posljedice u društvu ako se dozvoli upotreba i razmjena psovki, a obrati pažnja na nezakonitost fizičkih prijetnji i nasrtanja. To bi bilo slobodoumlje po mjeri – “našeg čovjeka”.

Stupnjevi agresivnog jezika

Kada neko slobodno iznese svoje mišljenje koje nam ne leži mi počnemo da mu psujemo sve po spisku. Kada neko počne da psuje – mi mu odgovorimo ličnim uvredama i fizičkim prijetnjama. Mi fizičke prijetnje ne samo da smatramo adekvatnim odgovorom na običnu uličnu psovku ili uvredu, već i na nečije slobodoumlje, ako nas ono na neki način vrijeđa. Često potpuno preskočimo psovke i uvrede i odmah zaprijetimo onome čije nam mišljenje smeta, ili pak prijetnju zapakujemo u celofan psovki i uvreda koje mogu biti lične ili rasističke. U svakom slučaju – prijetnja nam dođe normalnija i prirodnija od psovke. Više tolerišemo i prihvatamo izrečene fizičke prijetnje nego izrečene psovke i uvrede. Psovka nas užasava, a prijetnja nas smiruje. Sve se završava na kraju ako ne sa fizičkim obračunom, a ono barem sa fizičkom prijetnjom. I to je normala. To je nepisani zakon ulice koji neki brkaju sa pisanim zakonima.

Ja s vrijeđanjem i psovanjem nemam problema, zaista. Već sam oguglao. Meni psovački i uvrijedljivi vokabular ne smeta. On po mojim mjerilima spada u slobodu govora, slobodu koju tražim i za sebe.

Drugim riječima: psuj mi ba*ijsku majku, familiju, reci za mene i o meni šta hoćeš, koliko želiš, možda sam i zaslužio, možeš u lice, ali mi je draže iza leđa (ni ja tebi neću ostati dužan), međutim ako počneš da iznosiš neistine, laži, klevete okolo – onda moram da se pritužim ili da te tužim, a onog trenutka kada počneš fizički da prijetiš: meni, mojoj porodici, roditeljima, to onda automatski povlači neke mjere samozaštite i samoodbrane u koju bih ja uključio i “organe”, a i lično naoružanje – ako mene pitaš.

Policijska procedura: psovke, uvrede i prijetnje

Ne možeš ljudima zabraniti da mrze. Ne možeš ih ni inkriminirati samo na osnovu toga što nekoga mrze. Nema te države i tog zakona koji to može. Možeš ih goniti jedino u slučaju da počine neki zločin iz mržnje, tj. ako fizički napadnu ili zaprijete nekome koga mrze. Ne možeš nekome ni zakonom ni bez njega zabraniti da te mrzi, ili ga natjerati da te voli, pogotovo ako ti njega jednako ne možeš smisliti. Ali ga možeš prijaviti za fizičku prijetnju ako ti on nakon ravnopravno razmijenjenih psovki i uvreda zaprijeti fizički protjerivanjem, premlaćivanjem, i sl…

Jer uvreda je uvreda. Psovka je psovka. Mržnja je mržnja, a fizička prijetnja je fizička prijetnja.

Ja tvrdim da bi govor mržnje trebao spadati u slobodu govora (ionako već jeste na brojnim portalima), ali fizičke prijetnje i prijetnje smrću ne smiju prolaziti nezapaženo i nekažnjeno.

Ja naginjem klasičnom liberalizmu i mislim da država ne mora uredovati kada se častimo psovkama, vrijeđamo ili pod**bavamo jedni druge jer to je naša sloboda izražavanja. Ali ako ti nakon toga neko zaprijeti fizički – onda država mora uredovati bez obzira na to sve što je prethodno izrečeno jer bi to (psovke i lične uvrede) spadalo u slobodu govora, mišljenja, izraza, ali fizička prijetnja i prijetnja smrću spada u fizičku sigurnost i bezbjednost građana i njihove imovine. To “u nas” često policija ne čini. Ne razlučuje između ove dvije stvari. Policija kao da pravda fizičke prijetnje, pa čak i fizički napad na lice ili imovinu prethodno izrečenim psovkama, ličnim uvredama ili pod**bavanjem. Policija nema šta da pravda i sudi. Kao prvo: policija mora fizički zaštititi građane i njihovu imovinu, ali nema mandat da nam govori kako da razgovaramo: šta smijemo, a šta ne smijemo jedni drugima reći. Tu su građani pa neka tuže za uvredu, ali policija ni uvredu ni psovku ne smije gledati kao na bilo kakvu provokaciju koja pravda fizičku prijetnju ili napad. To je posve pogrešno rezonovanje. Psovka ili uvreda, ponavljam, provocira psovku ili uvredu, ili tužbu, a ne fizičku prijetnju ili napad. To bi policija trebala znati.

Evo danas mi se desio taj slučaj. Nakon što sam poslao u majčinski polni organ jednog iz grupe od četiri delikventa koji je pokazivao srednji prst i hvatao se za prepone u pozadini dok sam snimao svoj politički video oglas – pitao sam ga zašto to radi. Oni su odgovorili fizičkim prijetnjama i ja sam im prišao da potvrdim te prijetnje. Dva saobraćajna policajca koje sam dozvao nakon toga su pravdali njihov fizički nasrtaj na mene kao i sve njihove prethodne i mnoge naknadne uvrede i fizičke prijetnje jednom i jedinom, poprilično spontanom, uobičajenom slobodoumnom sugrađanskom psovkom koju nemam nikako namjeru povući. Prije ću promijeniti zakon u ovoj zemlji nego povući svoju slobodu da se psovkama obrušim na delikvente.

Policajci su, dakle, pravdali nasilje i prijetnje jednom psovkom. Izjednačili su mene s njima, ali ne u mom pravu slobode da im na prostačke gestikulacije odgovorim “verbalizacijom”, već u njihovom pravu slobode da na moju “verbalizaciju” odgovore fizičkim prijetnjama i nasrtanjem. Doduše radilo se o dva saobraćajca. Da su bili pozornici, vjerovatno bi bilo drugačije, ali POZORNIKA NIGDJE NEMA U CENTRU!!!! – što je i razlog zašto se kandidujem za načelnika te opštine.

Dok su policajci pravili zapisnik delikventi su mi i dalje fizički prijetili i ja sam saobraćajcima na to skrenuo pažnju, na šta su saobraćajci počeli vikati na mene i govoriti mi da spustim ruku i glas pitajući me imam li uopšte dozvolu za snimanje ispred javne institucije, intimidirajući me i dovodeći u pitanje moja građanska prava i slobode.

Kada sam policajcima objasnio da sam tu jer sam pozvan na sastanak kao nezavisni kandidat za načelnika oni su me s prezirom pogledali i pitali da li ja mislim da sam bolji od delikvenata zato što psujem, a uz to sam i kandidat za načelnika.

Ja sam rekao da ne mislim da sam bolji, već kao libertarijanac vjerujem da sam jednak i da imam pravo da na psovku ili prostačku gestikulaciju jednako odgovorim psovkom ili gestikulacijom po sopstvenom izboru i da bi policija morala naučiti konačno razlučiti između psovki i uvreda s jedne i fizičke prijetnje ili nasrtaja s druge strane. Psovka ne inkriminira, a fizička prijetnja inkriminira. Rekao sam im da kao libertarijanac smatram psovku slobodom govora, pogotovo ako dolazi kao reakcija na nečiju slobodu uvrijedljive gestikulacije namijenjene meni i mojim gledaocima.

Nije im bilo jasno, ali mi nisu, naravno, dali snimati proceduru. (Usput su delikventima dali pravni savjet da me mogu tužiti ako objavim snimke bez njihove dozvole. :))) Što poštujem.

Saobraćajci su mi tražili ličnu kartu nakon što sam tražio njihova imena radi toga što su me verbalno napali iako sam bio vidno potresen. Rekao sam da ih namjeravam prijaviti zbog određenih propusta. Saobraćajci su mi odbili reći svoja imena zaprijetivši mi kaznom od 500 km za psovku na kojoj su insistirala tri delikventa i zagalamili da im dam ličnu kartu. Nisu mi dali svoja imena sve dok ih na kraju svega nisam ponovo pitao ne pokazujući namjeru da odem bez njih.

Čitavo vrijeme su me omalavažavali i zastrašivali na osnovu jedne psovke koju mi, javno tvrdim, niko u ovoj u*ranoj državi ne smije zabraniti koristiti jer je to moje ljudsko i građansko pravo slobode, a ako treba i kulturna tradicija tj. identitet. Kao što nekome pozdrav može biti vjerski ili ovaj ili onaj i ja sam s nekim “na je*em ti mater”.

Smatram da je moje pravo slobode odgovoriti na uvrjedljive gestikulacije ravnopravno čaršijski, k'o gospodin čovjek, a ne pognuti glavu kao ugnjeteni, zastrašeni režimski poltron ili građanin drugog reda.

Mene brine to što sam primijetio da jednako kao što privredne kriminalce ne trpaju u zatvore zbog miliona, a običnim građanima plijene televizore zbog par mjeseci neplaćenih računa za vodu ili struju, tako se ova policija hvata za psovke izrevoltiranih, istraumiranih, isfrustriranih, očajnih građana na rubu nervnog kolapsa favorizirajući sitne kriminalce kao nekakve partnere u poslu, šta li?

Tako policija zapravo sistemski zastrašuje građanstvo da ne prijavljuje prijetnje, nasrtaje, provale, jer su “grešni” što su od muke i bijesa “gospodinu kriminalcu” nešto i opsovali u procesu. A dotični gospodin, namazan i sa stotine “utakmica u nogama” se previja na terenu i gleda da od sudije iznudi crveni karton za građanina. Ja samo želim istu poziciju: da drot dozvoli i meni da budem na svoj način namazan i da se otvoreno borim za svoje pravo slobode.

Kažu mi da sam “confrontational”, štobirekli: “sukobljiv”. I to je moja osnovna mana. Pa naravno da sam “sukobljiv” jer nastojim da se sam i goloruk sukobim sa kriminalom na ulicama grada što bi trebali činiti oni – postavljajući pozornike na kojima insistiram. Svi se mi svakodnevno sukobljavamo sa kriminalom i u tom sukobu ne možemo ništa učiniti. Potpuno smo nemoćni. Znači ne smijemo ni jezik razvezati i raspaliti psovkama kada vidimo da nam obijaju automobil. Pa šta treba da vičemo: “Ua lopov!?”

Ja se ne slažem s trenutnim policijskim pristupom i mislim da se to pod hitno treba promijeniti i instruirati pozornike drugačije.

Psovka provocira psovku, pod**bavanje provocira pod**bavanje, uvreda uvredu, a ne fizičku prijetnju. Fizička prijetnja je sasvim drugi nivo razgovora. Ona ne spada u psovku, uvredu, mržnju, emociju, afekt, a ponajmanje u pod**bavanje. Ona nije davanje oduška emocijama, nije satira, nije cinička vježba inteligenicje, stil ili način komunikacije, već premeditirano zastrašivanje koje limitira i zaustavlja tvoju slobodu govora koja bi trebala biti jednaka slobodi govora onog kojem istom mjerom uzvraćaš psovke, uvrede ili pod**bavanje. Zašto bi neko imao slobodu da psuje, vrijeđa i pod**bava, a neko ne bi imao slobodu da mu jednakom mjerom verbalno uzvrati? Samo zato što je taj drugi fizički jači, naoružan, opasan? Fizička sila ne bi trebala imati veze sa slobodoumljem i slobodom govora. To se više čini kao zloupotreba sile.

Ja sam za građansko pravo slobode da “u svom i na svom” ospe psovkama po delikventima kad već ništa drugo ni ne može. Barem ta sloboda i taj odušak – da se čuje glas ogorčenog građanstva. Možda bi trebali uvesti da jednom mjesečno izlazimo na prozore i psujemo i vrijeđamo i vlast i kriminalce u kombinaciji kakvoj jesu, i sve ono što nam se popelo na glavu čisto kao jednu liberalnu demokratsku tradiciju, barem u Sarajevu, barem u Opštini Centar, barem u Konfederaciji slobodnih i nezavisnih opština…

Borba za slobodu

Jedan od delikvenata mi je rekao da se njegov otac borio za to da ja mogu da hodam i se*em danas i ja sam mu zahvalan na tome što je to iznio. Pitanje je samo da li će išta naučiti iz toga što je rekao, da li će ispoštovati tu moju slobodu za koju se njegov otac borio ili će se ponašati kao okupator, smatrati svoju slobodu nasljednim pravom, a negirati meni moju slobodu i moju borbu danas za moju slobodu danas, tj. proizvoditi me u građanina drugog reda na konto očevih ratnih zasluga.

Ja sam za to da u slučaju da je neko jako glup, a uz to i nasilan i kriminalan, imamo pravo jasno i glasno to isto konstatovati, što zbog sebe, što zbog drugih. To da je neko glup, nasilan ili kriminalan možeš da ne misliš kao uvredu već kao činjenicu. Zato ja slobodoumlje ne vidim kao slobodu vrijeđanja već kao slobodu mišljenja i komunikaciju važnih informacija za zajednicu.

Svako ima pravo da se osjeća uvrijeđenim. No ja insistiram na slobodi govora i pored toga što ona nekoga vrijeđa, ili pak uprkos tome što ona nekoga vrijeđa, ili pak: pogotovo zato što ona nekoga vrijeđa, jer u suprotnom to ne bi bila sloboda. (Imati na umu: iznositi sopstveno mišljenje je jedno, a iznositi laž, neistinu i klevete je drugo.)

Mi možemo zamoliti nekoga da nas ne vrijeđa tako što ćemo mu objasniti šta nas tačno u njegovoj ili njenoj izjavi vrijeđa i tako edukovati jedni druge. Pa ako nastavi da ponavlja isto – onda postoji “uvrijedljiva namjera” i tako se ona treba i tretirati. Ali ne možemo intervenisati i zabraniti zakonom da neko kaže spontano, direktno i iskreno, pa čak i u afektu šta misli o nečemu ili ga zbog toga naknadno kažnjavati. Jer svaka budala bi se počela nalaziti uvrijeđenim i dokazivati da je uvrijeđena zbog nečega što je neko izjavio iznoseći svoje mišljenje, stav, poziciju, emociju – pa bi na kraju, ako bi insistirali na tome da svaki put “skratimo” slobodu govora za taj konkretni slučaj, ostali potpuno bez slobode govora kao u vrijeme najgorih totalitarnih režima.

(Zamislimo da Staljin kaže kako ga vrijeđaju izjave političkih disidenata i da on te njihove izjave doživljava kao uvrede, a uvrede doživljava kao fizičke prijetnje, te da je stoga deprimiran i primoran braniti se i preventivno uzvratiti masovnim progonima i pogubljenjima. Argument zakona koji je u korist “poniženog i uvrijeđenog” se čini O.K. pod uslovom da naivno zamišljamo da se kod poniženih i uvrijeđenih uvijek i u pravilu radi o slabima, potlačenima. Ali pošto zakon važi za sve, pa i za najjače, moramo dobro razmisliti kako bi takav zakon primijenili silnici koji se osjete poniženima, uvrijeđenima nečijom observacijom, ugroženima nečijom inteligencijom i slobodom govora.)

Sistem i verbalno nasilje

Neki su mi rekli da psovke i vrijeđanje doživljavaju kao nasilje, tj. “mentalno” ga doživljavaju kao “mentalno nasilje” koje može biti i fizički opasno jednako kao i fizička prijetnja. Vjerovatno je to razlog zašto reaguju fizičkim prijetnjama i nasiljem.

Ja sam za ravnopravnost ljudi i za ljudskost. Ljudi se milenijumima svađaju i vrijeđaju i pod**bavaju i nerijetko se pomire. Svaka kultura ima svoje psovke, a naša ponajviše. Zaboga, odrasli smo i vakcinisani. Šta smo u životu naučili ako nismo naučili da koristimo inteligenciju u takvim prilikama i odgovorimo na kajlu – kajlom, na psovku – psovkom, ako želimo, tj. na slobodu – slobodom?

Zabraniti ljudima da imaju “primordijalni dijalog” je tiranski od države, tj. sudske vlasti. Bolje je da se izvrijeđaju, a potom iskreno pokaju i pomire nego da im zakon zabranjuje da kažu šta misle. Dovoljno je da nauče da ne kleveću, ne prijete ili se obračunavaju fizički.

Nije ovdje u pitanju šta nas vrijeđa, a šta ne, već koga tolerišemo i kome opraštamo, a kome ne. Zato ja tražim jednaku slobodu za sve, pa da ljudi progovore gromoglasno. Slobodoumlje je važno da bi ljudi govorili ono što misle, a ne ono što je “poželjno”. Slobodoumlje je važno da se ljudi ne bi pretvarali da misle drugačije, da se ne bi lažno predstavljali, da ne bi bili licemjeri. Slobodoumlje je važno da bi ljudi govorili istinu, da se ne bi plašili biti iskreni i reći istinu, da ne bi lagali, petljali, tajili. Nečije slobodoumlje ne bi smjelo da me ugrožava. Ne bi se smio osjećati ugroženim tim što neko razmišlja. Zato mi je draže da čujem šta ljudi misle. Kao prvo, inspiriše me na razmišljanje, da i ja imam svoj stav i mišljenje. Kao drugo, bolje da mi kaže šta misli nego da mi govori ono što ne misli, da se lažno predstavlja. Ljudi nisu licemjeri kada govore u afektu i kažu ono što ne misle, pa se predomisle, pokaju, povuku riječ. Sve je to za ljude i ljudski. Ljudi su licemjeri ako kažu da psovka nije njihov nivo, a fizička prijetnja i nasrtaj jesu njihova praksa. Da ne koristimo slobodu govora da kažemo šta mislimo ne bi se mogli ni pokajati, ni povući riječ, ne bi se mogli ničemu naučiti, ne bi imali nikakav “feedback”.

Važno je imati slobodu