Konzervativne sile regije, naime, mogu se vrlo lako udružiti u nekakav identitarijanski pan-Jugoslovenski pokret kao što to čine ovih dana francuski i njemački desničari. I u njihovom slučaju takođe se radi o dojučerašnjim neprijateljima: Nijemcima i Francuzima  čiji okorijeli nacionalisti i ultradesničarske partije danas ustaju u odbranu identiteta Evrope i sl. Ovakav Jugoslovenski put se čini sulud i nemoć put, ali zapravo jeste  lakši put. Oportunističke i populističke desničarske partije bi zaista mogle vidjeti taj put kao jedinu šansu za njih da u svojim državama dođu na vlast. Jedna Jugoslovenska alijansa takvih partija bi mogla da pobudi nadu i maštu mnogih koji bi mogli biti zavedeni tom idejom. Vjerovatno bi ekonomski argumenti bili u prvom planu. No identitarijanska pan-Jugoslovenska ideja teško da ima budućnost jednostavno zato što ona zapravo nije ništa novo i revolucionarno.

I prva Jugoslavija je nastajala na nacionalističkim idejama njenih naroda i kroz njihovu zajedničku antiimperijalnu borbu za nacionalno oslobođenje od Turske i Austrougarske imperije. Sve Jugoslavije su nastajale na sličnim interesima i sa sličnim entuzijazmom, no kako su brzo nastajale – tako su jednako brzo sebe trošile i dovodile u ćorsokak ili vodile u sunovrat.

Ne trebaju ni nama, ni svijetu “Jugoslavije” koje će nastajati na ideji Jugoslovenskog nacionalizma koja se naslanja na južnoslavenski rasizam i u najboljem slučaju proizvodi konglomerat raznih identiteta, splet narodnih kola, multi-kulti folklor, itd, itd… (Nemojmo zaboraviti da nije samo Kraljevina Jugoslavija, već je i SFRJ bila temeljena na identitarijanizmu njenih naroda pod okriljem tzv. “nacional-komunizma”.)

Ja se ne slažem sa takvom “Jugoslovenskom idejom” iako sam veliki poklonik onoga što ja nazivam “jugoslavenskim društvom”.

 

Jugoslovensko društvo

Kosmopolitsko jugoslovensko društvo i dalje je živo. Njega ne trebamo graditi i izgrađivati politički, tj. partijski. Ono postoji ne samo na području današnjih država (koje postoje na području bivše Jugoslavije), već globalno, samo što svi ulažemo velike napore da ga ne vidimo. Za to depolitizirano globalno jugoslovensko društvo, kako vidimo, uopšte nije potrebna država: ni savezna, ni federacija, ni konfederacija. Nije potreban nacionalni medij. Potrebna je samo komunikacija. A nju imamo ovim putem: putem interneta. To je neka vrsta “komunikacijske internetionale”.

To “jugoslovensko društvo” nije “bivše”, već sadašnje. Ono ima i svoju kulturu i svoju tradiciju. Ta kultura i ta tradicija je urbana, progresivna i kosmopolitska.

Radi se o miroljubivim, vrijednim, ne samo starijim, već i mladim, obrazovanim ljudima koji se na mnoge načine uvode u to novo “staro društvo”, u tu kosmopolitsku tradiciju Zapadnog Balkana/Jugoslavije/regije nastojeći i želeći živjeti od svoga rada, talenta, znanja i umijeća, vodeći se zdravim razumom, rezonom bez predrasuda kao depolitizirani, politički nezavisni i slobodni građani prije svega svijeta, a zatim i onog prostora koji se nekada zvao Jugoslavijom (Ilirijom), pa tek onda država u kojima trenutno žive, rade i plaćaju porez.

Ja namjerno to ne nazivam zajednicom već društvom.

Iako se ono lokalno manifestuje kroz izvjesni “Jugoslovenski građanski/proleterski komunalizam”, kroz tzv. “jugonostalgiju”, iako naizgled preživljava kao raštrkana manjina “Jugoslovenskih urbanih plemena” bivših proletera, “posljednjih Mohikanaca” koji nestaju pod naletom renoviranih neoliberalnih/etnonacionalnih identiteta i njihovih tranzicijsko-režimskih uprava, moramo malo odzumirati i primijetiti da zahvaljujući otvorenoj komunikaciji  putem interneta, globalnom, internacionalnom povezivanju prije svega kroz svoj individualni poziv, struku, profesiju i afinitete vezane za njih, dakle kroz lični profesionalni (“radnički”) interes koji je karakterisao rastjeranu, raspuhanu i negiranu jugoslovensku srednju klasu, kao i kroz zajednički jezik i urbanu kulturu koju  svojski negiraju arhitekti i inženjeri etnonacionalnih folklornih identiteta, jugoslovensko kosmopolitsko društvo u praksi i dalje pulsira i živi, kako u domovini – tako i u dijaspori,  možda prisnije nego ikada prije.

Ono možda nije toliko masovno, ali je konsolidovano i jače nego onda kada je bilo smatrano laboratorijskim eksperimentom zvanične politike komunističkog režima. Ono je danas decentralizovano i postoji nezavisno od države i partije.

Bivša država je odumrla, ali jugoslovensko društvo je preživjelo da tako kažem: u virtualnom svijetu i održava se dvije decenije ne pokazujući znakove zamora i dezintegracije, već naprotiv: ono ne samo da se nije pokazalo i dokazalo kao “vještačka tvorevina” već trenutno ne duguje svoje postojanje niti jednoj političkoj organizaciji, zajednici, instituciji, ideologiji, tj. ničemu izvan sebe. Njegovo postojanje se zasniva na slobodnoj volji pojedinaca koji mu pripadaju i kojima pripada što i definiše jedno društvo “u prirodi”. To ga čini “organskim”, mnogo prirodnijim, stvarnijim i perspektivnijim od društava u novonastalim, prilično disfunkcionalnim, državama koje mladi, evo vidimo, masovno napuštaju.