O ČOVJEKU I “MAJMUNINU”

Po mom mišljenju Svete knjige su napisane da kažu čovjeku: ne budi majmun!

Ko je gledao dokumentarce o šimpanzama mogao je vidjeti da se katkad ponašaju poprilično nasilno, baš kao što su se ovuda ponašali ljudi devedesetih.

Šimpanze su u stanju da siluju, kolju, bjesne, ponižavaju, ubijaju iz obijesti.

Ne zaboravimo da je čovjek mesožder, jedini “majmun” (osim najbližeg rođaka šimpanze) koji jede meso. I to u velikim količinama. I ne samo to. Čovjek je u prirodi (ili u divljini) često i kanibal: jede meso sopstvene vrste.

Ima nešto jaaaaako pogrešno u čovjeku, u ljudskoj vrsti. Genetski. Neka goooolema greška, neki teeeeeški grijeh. A istovremeno ima nešto posve “božansko”.

Možda to “božansko” nije “čovjek” u nama. Možda je “čovjek” u nama zapravo zvijer koja je evoluirala, dok je “božansko” onaj originalni primat (majmun da izvineš) koji se očinski brinuo za svoj klan, za svoju zajednicu, za mlade, za svoju ženku, provodio vrijeme s njima, živio prirodan život.

Zašto je “istjeran iz raja”? I šta je zapravo bio “raj”? Mjesto ili stanje, epoha?

Knjiga veli da je praotac htio da bude “poput bogova”. Najeo se “ludih gljiva”. Udarilo mu u glavu. Htio je da bude bolji od svog brata “majmunina”, od svojih rođaka, od svih drugih božjih stvorenja s kojima dijeli veći dio DNK, do te mjere bolji da je smatrao da može da gospodari njihovim životima, njihovim tijelima, njihovim postojanjem. Mogao je da ih ubije, da im poput kakvog boga sopstvenim rukama oduzme život, a zatim i da ih pojede.

Oslobodio je zvijer u sebi, otišao u krajnost, dok nije počeo da ubija i ždere svoju sopstvenu vrstu – drugog čovjeka.

Tada je shvatio da i sam može biti lovljen od strane ravnog sebi. Shvatio je da je lovina, da nije samo predator, jedini na vrhu lanca ishrane.

Osjetio se ranjivim. Osjetio se “gologuzim”.

I onda ga je “spustilo”. Raj je nestao, a nastao je mahmurluk koji i dan danas traje.

Ta zvijer i dalje leži u nama, a religija je jedan ozbiljan pokušaj da je pripitomi, da nas odvrati od hipnotisanog zurenja u njene oči, u destrukciju. Samo ljudi su u stanju izražavati se kroz smrt i destrukciju, gotovo seksualno uživati u besmislenom ubijanju čak i sopstvene vrste bez potrebe za prehranjivanjem i preživljanjem, iz čiste perverzije.

Šta su masakri, genocidi, teroristički napadi na civile ako ne odjeci davnog kanibalizma?

Zvijer živi duboko u nama i moramo je biti svjesni.

To su, izgleda, nekakvi naučnici prošlosti znali i zapisali, onako- izokola, jer Svete knjige to često ponavljaju.

Uvode post ne bi li se nekako naučili samokontroli, da ovladamo glađu i žeđu, naročito za krvlju, potrebom za nadmetanjem, za pobjedom, za dominacijom.

Uvode žrtvu da ritualno ubijamo, da smirimo zvijer u sebi koja žudi za krvlju, za ritualnim ubijanjem. Čak i prvorođenog sina – upravo onako kako to zvijer u divljini čini (npr. lav ili neki drugi predator) zvijer od koje smo potekli ili u koju smo se pretvorili, s kojom dijelimo dio DNK, zajedničko porijeklo, zvjersku krv.

Svete knjige nas uče da je ukrotimo, da EVOLUIRAMO. Duhovno. Uče nas na razne načine. Da u čovjekovoj krvi ne stanuje zvjerski majmun, da smo “božanski” kao što tvrdimo, ne bi nam trebale Svete knjige ne bi li nas uljudile da se prestanemo majmunisati. Čemu onda tolike upute, ako smo tolika gospoda?

Samo postojanje Svetih knjiga je dokaz da smo obični majmuni, opasni zvjerski majmuni mesojedi, sa tendencijom prema kanibalizmu, ili su barem oni koji su ih pisali to mislili o ljudskom rodu s najboljom namjerom i vjerom u našu šansu da evoluiramo barem za hiljadu ili par hiljada godina. No ni to nije pošlo za rukom jer, evo, čovjek je u stanju da i pored svega toga, nakon toliko milenijuma, i dalje pravi majmuna od sebe dokazujući da je bolji, “čistiji” i “čistokrvniji” od drugog.