DRUŠTVENA SAMOZAŠTITA

Treći svjetski rat je vjerski rat. Treći svjetski/vjerski rat upravo traje. Pariz je pod vojnom opsadom – dok ovo čitaš. Samo što policijski sat nije uveden. I neko će odmah graknuti: “Neka je!!! Tako im i treba!!! I mi smo patili!!!” Što je dokaz više mojoj tezi da je treći svjetski/vjerski rat, uslovno rečeno, “građanski rat”, iliti “civilni rat” – iz najmanje dva razloga: prvi je taj što u njemu najviše stradaju civili, a drugi je taj što ga najviše vode civili – ovim ili onim sredstvima, svako za svoju dušu. Njega ponajmanje zvanično vode države, vlade, administracije, režimi. Njega vode nezvanično i privatno civili, građani: vlasnici privatnih biznisa, banaka, paravojski, neformalne skupine, organizacije, pojedinci, raja i fukara, šljam, a sve njih zajedno vode njihova duboka vjerska uvjerenja i ubjeđenja čak i ako se na površini čini da su razlozi i karakteri ovog svekolikog unutardruštvenog konflikta posve drugačiji.

Vjerovatno možemo ponovo tvrditi da “vjerski ratovi” ne postoje, da se u suštini radi o običnom profiterstvu, interesu i pohlepi koji su spolja samo zamaskirani vjerskim fanatizmom. To obično zaključimo na osnovu toga što vjerske ratove obično prati naglo bogaćenje političke i vjerske elite. Međutim iskustvo nas uči da je upravo suprotno: to što neko “ušićari” tanker nafte, komad teritorije ili tuđe imovine u procesu – to je kolateral vjerskog sukoba koji zapravo omogućava takve promjene u društvu i na političkoj mapi.

Vjerski rat ne mora biti rat protiv druge vjere. Vjerski rat može biti rat protiv “nevjernika”: protiv ateizma, protiv sekularne države, protiv nauke. Sve je to vjerski rat: specijalni, psihološki, ratni, konvencionalni, nekonvencionalni… Vjerska mržnja, vjerska netrpeljivost, vjerski sukob je zapravo provjereni pokretač klizišta, tektonskih poremećaja i sveopšteg sukoba kako na društvenom – tako i na ličnom, individualnom planu. Radi toga ovog puta ne smijemo zaobići tu činjenicu i izostaviti vjerske poglavare iz društvene odgovornosti. Naprotiv, moramo ih javno prozvati i pozvati na aktivniju, intenzivniju i masovniju borbu protiv vjerskog fanatizma i sukoba, inače ih, ako se ne odazovu, moramo držati odgovornim za isti, ako ne i raspirivačima istih, jer u ovom slučaju zaista važi: onaj koji šuti – odobrava.

Svi vjerski poglavari i grupe ponaosob predstavljaju po samo jedan segment jednog istog društva na koje svi mi polažemo isto i jednako pravo i slobodu, a time i odgovornost. Svi smo mi u istoj barci. Niko nikom nije nadređeni. Ako nam je stalo do boljeg, pravednijeg, kvalitetnijeg, otvorenog, pluralističkog, slobodnog, kosmopolitskog društva, onda moramo sarađivati na istom zadatku, a to je društveni mir i prosperitet.

Niti jedan sud do sada nije našao niti jedno svešteno lice odgovornim za raspirivanje vjerske mržnje koja je na ovim prostorima odnijela tolike nedužne živote, što bi (ne znam) trebalo (valjda) biti nešto dobro. To bi (izgleda) trebalo da znači da takvih nije bilo. No istovremeno se ne možemo sjetiti ni previše imena iz redova sveštenstva da su se javno borili protiv raspirivanja vjerske mržnje devedesetih, da su se žrtvovali, da su poginuli od ruke fanatika iz reda sopstvenog naroda ili vjerske zajednice. Možda ih ima, ali današnje zvanične historije, istorije i povijesti ih ne pominju ili ne favorizuju.

Iako je bjesnio klerofašizam i kleronacionalizam, iako i danas dominira – niko iz klera nije ni kriv ni dužan nizašta! Ni luk jeli – ni luk mirisali!! I ne samo to: nigdje, ni na jednoj strani ne postoje ni trunke, ni tragovi “klero-komunista”, “klero-socijalista” kao svojevrstan odgovor na desničarski ekstrem. Ako i postoje, oni su sistemski i institucionalno zagušeni, zatrveni.
Ne postoji nikakva “monoteistička internacionala” u smislu ujedinjenja bogobojaznih ljudi u borbi protiv vjerskog fanatizma i vjerskog rata.

Šta fali tome? Je li i to sad neka blasfemija?

Dok EU komesari, bankari i korporacije gledaju kako da deregulišu i raskuće države i njihove građane – društvo je prepušteno stihiji, globalnom zatupljenju i zagrijavanju fanatičnih sentimenata, baš kao i u SFRJ na vrhuncu samoupravnog socijalizma i kreditne zaduženosti. Dok je politička elita gledala kako da obezbijedi svoje unuke i praunuke državnim novcima, društvo je padalo u vjerski zanos.

Na stranu to što danas ne postoji nekakvo “evropsko društvo”, ali evo šta je sa njemačkim društvom, francuskim društvom, britanskim društvom? Možemo li na trenutak ukloniti okvir vladavine zakona, jakih policijskih i vojnih snaga (baš kao i u SFRJ) i vidjeti šta se zapravo dešava u ovim i sa tim društvima? Naizgled teku med i mlijeko, zaposlenost je kao bitna, nezaposlenost mala, ateizam na vrhuncu, standard poprilično dobar, no svi znamo, ili barem naslućujemo da puk samo što nije pukao, i to upravo po vjerskim šavovima – barem što se ekstremista s raznih strana tiče. Moguć je jedan ne samo ultradesničarski, nego vjerskofanatični zaokret u tri poteza. Plamen koji se brzo širi.

Vjerski rat je najlakše rasplamsati i to su uradili u sekularnoj “ateističkoj” SFRJ jer je to bio provjeren recept koji je služio da sruši “ateističku imperiju” komunizma. Ne znam ko sve ima interes raspada ili destabilizaciju EU, ali znam da to nije samo Putin, da to nije samo ISIL i da to nije samo Trump. (Što ne znači da raspad i destabilizacija nije tim tri puta izvjesnija.)

Mislim da postoje razni prioriteti kada se o državama, državnim i tržišnim ekonomijama, raznim ekonomskim politikama radi; kada je riječ o tržištima, o zaposlenosti, o geopolitici, ali što se nas, građana tiče, pogotovo ako smo društveni aktivisti ili kritičari – društvo je prvi i osnovni prioritet bez obzira na državnike, političare, partije, ekonomske stručnjake, biznismene, bankare.
Društvo je zapušteno i prepušteno stihiji. Dok ga jedni pljačkaju iz ličnog materijalnog interesa, drugi po njemu rovare huškajući na vjersku mržnju i vjerski sukob – iz samo njima znanih razloga.

Mislim da bi se svi ljudi dobre volje morali konačno pozabaviti depolitizacijom religije i društva, zajedno uspostaviti balans i stvoriti svojevrsnu “građansku internacionalu” kako bi pokušali zaštititi savremeno društvo.

Ako smo bilo šta naučili devedesetih, i ako bilo čemu imamo naučiti Evropu i svijet danas, to je onda to.