Evo još jedan slučaj u kojem NVO, načelnik, partije, “strukture” sebi pripišu akcije koje su zapravo privatno finansirane. U ovom konkretnom slučaju radi se o donaciji privatnog građanina (i njegove privatne firme) koja je, naravno, išla kroz nevladinu udrugu, da bi se potom, kao kruna svega (trešnja na torti) pojavio načelnik opštine i svečano otvorio čitavu stvar. Ustaljena praksa.
U čemu je ovdje, zapravo, problem?
Problem je što mi i nakon toliko godina tranzicije, obećane demokratije i kapitalizma, kao društvo i kao sistem ne znamo, ne umijemo, ne praktikujemo promovisati privatne donacije i privatne donatore onako kako to oni zaslužuju.
Novac privatnih donatora je dobrodošao, ali njihovo ime, njihovo javno prepoznavanje – nije. Oni su uvijek “anonimni” donatori i za njih je, izgleda, “sramota” da požele da to ne budu, da požele da ih neko javno spomene i da im se zahvali na kakvoj- takvoj donaciji. Mentalitet funkcioniše tako da su privatno donirana sredstva o.k., ali pominjanje privatnih donatora – privatnih građana i privatnih domaćih firmi – nije.
Valjda se insistiranje na tome percipira kao nekakav bezobrazluk, sebičnost, egoizam, narcisizam. K'o vele: “šta hoćeš, pustili smo te da doniraš pare, još bi i da ti se javno, imenom i prezimenom zahvalimo? Kako možeš biti tako sebičan? Ti lijepo ostani anoniman, ako si pravi hadžija, a pusti nas da se malo šepurimo. To nam je posao.” 🙂
Ovaj novi socijalizam, etno-nacional-socijalizam u prvi red stavlja profesionalne političare, političku elitu, političku klasu, kao i u ona vremena.
I ovom socijalizmu je privatni sektor, tj. privatnik i privatna inicijativa – tuđa i “sumnjiva” (osim kada političare kupe tajkuni ili kada su tajkuni političari i obratno).
Privatnik se skrutinizira više nego prije. I dalje prednost imaju kolektivizam i novi etnonacional-socijalizam, a ne individualizam i kapitalizam koji su trebali biti gol “demokratskih promjena”.
Ako želimo izbjeći reklamu i realni sektor u projektu koji je vodio civilni sektor, ne moramo pominjati naziv firme, ali pominjanje ličnog imena i prezimena privatnog građanina koji je donirao novac bi trebalo biti dio građanske kulture u jednoj modernoj građanskoj državi i društvu.
Krajnje je vrijeme za promociju individualizma, ličnih primjera i privatnih inicijativa. Ti lični primjeri bi rehumanizirali ovo društvo, ohrabrili obične ljude, učinili ih vidljivim i podjednako značajnim, korisnim, učinkovitim kao i sve ove bezlične vladine i nevladine organizacije.
Jer inicijative i donacije naših sugrađana, privatnika, privatnih građana prolaze nezapaženo, a čine mnogo toga dobrog i društveno korisnog. Nisu samo banke, korporacije i tajkuni ti koji nešto čine i kojima se valja zahvaljivati. Moramo prepoznati i dati prostora i ovoj grupi ljudi. Ako ništa naučili bi imena, prezimena i zapamtili face sugrađana koji se svakodnevno i paralelno s ostalima – zaista zalažu za svoj grad, individualno, ličnim primjerom, pa bi im stigli i čestitati, ugledati se na njih, nastojati slijediti njihov primjer.
Jer sve ovo ostalo se do sada, onako sociološki, dokazalo kao pišanje uz vjetar. Nije promijenilo društvo, nije promijenilo navike, nije uspostavilo vrijednosti, nije inspirisalo nikoga.
Ovo jesu male donacije, običnih ljudi, ali su tim veće i značajnije za društvo, za aktiviranje pojedinaca, za privatne i individualne inicijative, jer velike donacije su, mogli smo se uvjeriti nakon toliko godina, samo naučile i navikle ljude da budu pasivni, da očekuju da drugi doniraju, da drugi za njih poduzimaju akcije, pokreću inicijative za ono što bi sami trebali učiniti, što je u potpunosti kontraproduktivno.
Stratobosanska KOMUNA 