Pošto vidim da START nikako ne objavljuje “online” intervju koji sam dao prije nekoliko sedmica, reko’ da ga objavim sam. Evo originalni dokument pitanja i mojih odgovora.

Pitanja za Damira Nikšića

Jeste li se oporavili od poraza na lokalnim izborima?

Nisam imao kad. Morao sam se prethodno oporavljati od pobjede. Naime ja kao nezavisni kandidat sa pet milja maraka budžeta za kampanju (a i još neki ljudi koji su upućeniji od mene i vas u političke analize) ovih 11% glasova osvojenih u izbornoj utrci protiv sedam protukandidata, protiv najvećih i najjačih partija i još većih koalicija koje su iz sve snage potrošile stotine i stotine hiljada maraka na kampanju “na život ili smrt” u opštini koja je “važnija od deset drugih”, smatram zapravo svojevrsnom pobjedom.

Ja sam se kao samostalni umjetnik i slobodni građanin prvi put okušao u jako opasnim vodama naše korumpirane i poprilično kriminalizovane politike i uz pomoć nekolicine volontera i jedne startup firme mladih ljudi na koje sam stavio sav novac koji su mi online putem donirali moji fanovi i istomišljenici, postigao rezultat na kojem mi mogu pozavidjeti i partije srednje veličine, a vi mi postavljate prvo pitanje kao da se radi o profesionalnom političaru koji je posljednjih dvadesetak godina proveo na javnoj funkciji pa tek sada po prvi put izgubio svoju poziciju i privilegije.

Gledajte to ovako: ja sam retardirana osoba koja je jedva prošla trojkom u regularnoj školi. Neko može da mi se ruga, ali to je zapravo veliki uspjeh za mene.

Ja sam svjestan svoje pozicije i jako sam zadovoljan i ponosan na svoje glasače koji su me svojim glasovima izbacili na četvrto mjesto. Taj naš uspjeh nam daje nadu i hrabrost. Izborni rezultat je 11% građana učinio vidljivim i meni, i vama i sebi. Sada znamo da nas ima. Ako taj procenat na narednim izborima pretvorimo u istinsku političku snagu na bilo kojem nivou vlasti – ja vjerujem da će se mnogi drugi ohrabriti i pridružiti i da ćemo se iz “manjine” ili “tihe većine” pretvoriti u silu koja kreira novu političku stvarnost u Federaciji ili Kantonu, zavisi gdje ću se kandidovati.

Šta mislite zašto niste imali dovoljno glasova za pobjedu, pa ljudi vas stalno sreću na ulici i tapšu, dolaze da gledaje vaše stand up nastupe… Evo i mi s vama pravimo intervju jer vjerujemo da će ljudi kupovati novine. (Kada je Beli u Srbiji izgubio na izborima rekao da je da ne može da vjeruje jer su svi koje je sretao rekli da će glasati za njega.)

Beli nije ni očekivao pobjedu kao ni ja, ali usitinu postoji taj efekt – čovjek u jednom momentu zaista pomisli da bi mogao pobijediti jer mu prilaze ljudi i daju podršku pa vidi samo njih dok istovremeno ne vidi one koji mu ne prilaze i koji neće glasati za njega. To je ta “fatamorgana”. Radi toga mnogi, kada čuju rezultate, misle da su izbori bili namješteni. (A možda i jesu.)

Beli je izvojevao jednu važnu pobjedu. Pobijedio je Šešelja. Istrolovao najvećeg svjetskog trola u politici (nakon Trump-a) – što je veoma značajna pobjeda. Trivijalizirao je trivijalizatora. Možda bi i ja i Beli pobijedili da je više ljudi, naročito mladih ljudi, izašlo na izbore i glasalo, da im ego i ponos dozovljavaju da zaokruže naša imena. Izgleda da im je to ispod časti. Oni zaslužuju bolje te zato odlaze iz ove zemlje. Tamo su se njihovi vršnjaci i generacije prije njih izborili za to bolje. Ofirno je to isto raditi ovdje u zemlji seljaka na brdovitom balkanu. A i lakše je doći na gotovo. Navikli smo. Šalim se. Bez ozbira koliki sam cinik inače, ipak mislim da je bitno koristiti mehanizam demokratije dok još uvijek postoji. Ako ga zapustimo i ne podmazujemo vladajuće partije i vođe imaju da zapeknu u institucijama vlasti, da se utvrde i učvrste tako jako da ih ništa neće moći odstraniti i da ćemo se sa nostalgijom onda sjećati prava glasa kojeg smo nekad imali i uzimali zdravo za gotovo.

Šta vas najviše nervira ovih dana ili brine ili plaši?

Puno toga me i nervira i brine i plaši. Najviše od svega me nervira, a i brine i plaši to što se progresivni ljudi ne drže zajedno i ne druže. Ja shvatam da su ova sredina i ovo društvo poprilično propali i da su ljudi postali izbirljivi po pitanju društva u kojem se kreću, ali ja ne govorim o kućnim posjetama i prijateljima, o intimiziranju, već o socijaliziranju, o odgovornom druženju. Istovremeno postoji u nekoj mjeri i ta dekadentna samosažaljevajuća depresija, apatija intelektualne elite koja “otmjeno propada” umjesto da se bori svim mogućim intelektualnim, pismenim i civilnim sredstvima, kroz nauku i umjetnost, za kvalitetnije i pravednije društvo jer za to trenutno ima prilično dobar razlog i istorijsku priliku.

Nervira me, brine i plaši ta razbijenost progresivnih intelektualaca, umjetnika, naučnika, filozofa… Kao da imamo pet života, kao da ćemo živjeti zauvijek, kao da nemamo samo jedan život, a time i jednu priliku da ovom gradu, ovoj sredini, ovom društvu podarimo neku zajedničku budućnost; da svojim primjerom, druženjem, zajedničkim fokusom, akcijama i djelovanjem ponovo posijemo sjeme kosmopolitskog duha, kosmopolitskog društva, kosmopolitskog grada, kosmopolitske BiH, sjeme koje samo što nisu do kraja zatrli partikularisti trenutnog etnokratskog režima.

Ovo je mali grad. Premali da bi bili toliko rastureni. A možda u tome i leži osnovni problem. Grad nije dovoljno velik, nije metropola da bi u njemu postojalo takvo društvo, već je sveden na palanku, mahalu, selendru u kojoj svako ima svoj uski krug i kružok, uglavnom porodični, familijarni, s kim se intimno druži na zatvorenim sijelima i po minderima. To da će se i ta posljednja iskra kosmopolitizma ugasiti i da ćemo utonuti u kompletni mrak – taj mrak me brine i plaši.

Sve ostalo mi se regularno gadi.

Čuli ste da na onkologiji u Sarajevu ne rade uređaji za zračenje i da otpuštaju pacijente koji imaju, mahom žene… direktorica je supruga člana Predsjendištva i predsjednika, prema mnogim procjenama, najjače političke partije… Kako to komentarišete?

Svi se u BiH trude da tranzicija iz jednopartijskog sistema bude tranzicija u “više-jednopartijski sistem”, konkretno: u “trojednopartijski sistem”. Neka vrsta “trotalitarizma”.

I privatizacija je posve originalno interpretirana. Umjesto da se privatizuje državno i razdvoji javni od realnog sektora – privatizuju se narod i država, tj. težimo jednoj patrimonijalnoj državi.

Što se konkretne gorenavedene institucije i situacije tiče, sve je to već bilo korumpirano i trulo i prije, na drugi način, samo je sada površina zagrebana pa je počelo da smrdi. Niko tu nije posve bez grijeha, ali svi se bacaju i drvljem i kamenjem. I partije i mediji. Ja u principu ne volim linčeve. Ne uživam u njima. Ima ko voli, ali ja nisam jedan od njih. Meni takve stvari uvijek smrde na oportunizam ili nekakvu jalovu osvetu. Zato za sada samo posmatram da shvatim o čemu se zapravo radi mada nemam previše vremena za to jer se bavim nekim svojim projektima i umjetničkim obavezama.

Šta bi ste vi uradili da ste direktor bolnice i supruga predsjednika države i vladajuće partije?  

Još nikad nisam bio direktor bolnice i supruga predjsednika države i vladajuće partije niti sam se družio s njima tako da ne znam šta se radi u tim okolnostima. Vjerovatno bih u slobodno vrijeme lakirao nokte i išao na frizuru.

Šta mislite zašto Parlament FBiH nije prihvaito prijedlog da barem razmatra inicijativu za smjenu Sebije Izetbegović?

Vi me sada bacate totalno u dnevnu politiku. Ja sebe ne vidim u tome toliko. Mislim da su problemi u BiH, a samim tim i njihova rješenja, dublji i na duge staze. Oni zahtjevaju veće programske i ideološke zahvate. Ne mogu se rješiti “na male golove”. Što se tiče dnevne politike – ona je uvijek nova i u novinama, a zapravo je vječno ista. Uvijek ista prvenstva i više-manje isti timovi, samo su igrači novi.

U ovom slučaju mogu samo nagađati, kao i svi. Ne sumnjam u dobre namjere mnogih, a ne sumnjam ni u klasične političke manire i mehanizme: traže se smjene, ovi drugi odgovaraju na svoj način i na kraju: ko je jači – taj pobjeđuje. To je parlament, to je demokratija, tako se to radi. Onaj ko gubi, ko je nemoćan – on plače, a pobjednici se smješkaju. U državi korupcije parlamentarna demokratija samo služi kao pokriće za sveopštu pljačku od strane nekoliko familija. Nismo usamljeni u tome.

Problem je očigledno sistemski i ne bi trebalo samo da se radi samo o odstrijelu “kapitalca” vladajuće partije/koalicije od strane opozicije.

Važnije je da se građani konačno politički opismene i aktivno uključe ne kao navijači ili pasivni posmatrači, već kao učesnici demokratije te da konačno slobodno i na svoju odgovornost odluče kakvu državu žele: u kojoj mjeri privatizovanu, regulisanu, deregulisanu, u kojoj mjeri podložnu instrukcijama iz vana, diktatu organizacija kao što su MMF i sl… Mi nikada nismo napravili nekakav društveni ugovor u ovoj Dejtonskoj Bosni, čak ni na nivou Kantona. Sve je “download”-ovano poput video igre i mi sada tražimo načine kako da pređemo sve političke nivoe – žedne preko vode. Demokratiju treba razvijati. Suverenitet treba iznijeti. Nije to nešto što se podrazumijeva, što je bogomdano. Jednom kada se zajednički donese nekakav plan i program u parlamentu, kada se odredi politika i pravac djelovanja – svako može biti direktor bolnice, pa čak i supruga predsjednika države i partije, sve dok i on i ona za svoga mandata rade onako kako smo im mi građani to naložili.

Ali mi ne radimo na tome ni sada, niti smo, niti ćemo. Zato sumnjam da se i u trenutnoj borbi i natezanju u parlamentu radi o tome. Prije će biti da se radi o “borbi za prijestolje” (čast izuzecima koji pokušavaju objasniti ovo što i ja). Toliko mogu da “ošacujem” odavde, ali u suštini ne znam ništa konkretno. Kada budem u tom parlamentu (ako me građani odluče tamo staviti) raportiraću vam sa lica mjesta o svim pasjalucima i zakulisnim političkim igrama. Do tada ćemo svi samo da nagađamo.

Znate li vi da li je neko od istaknutih političara teško bolestan i gdje se liječe? Šta mislite o inicijativi da ih novinari, gdje god ih sretnu pitaju za zravlje i gdje se liječe?

Pitajte! Pitajte bogataše. Pitajte i kriminalce. Nemojte ni njih štediti. Pitajte ratne i poratne profitere. Pitajte ih slobodno, ako smijete. Zaustavite džipove na ulici, zagledajte malo ko u njima sjedi. Nikada više Poršea nije bilo po glavi stanovnika. Pitajte ih – ‘okle im. S kim su u biznisu. Znate, nisu tu samo “kapitalci” skrivili propast ove zemlje. Kapitalce poznajemo likom, djelom, nedjelom, imenom, prezimenom, no na svakog “kapitalca” dođe stotinu anonimusa, armija poprilično obskurnih porodica iz njihove svite koje, garantujem vam, nećete smjeti ni pogledati, a kamoli uslikati. Pitajte ih. Poslije ću vas pitati gdje se liječite, tj. gdje vas previjaju.

Najlakše je streljati bračni par Čeušesku, ali to ne mijenja činjenicu da su rumunski parlamentarci prije neki dan sebi povisili plate za 300%. Hoću reći da nije stvar u tome čiji pad želimo vidjeti već se moramo zapitati čiji uspon ne želimo gledati nakon njega. Obje stvari građani moraju imati u vidu ako žele napredak, jer ako na mjesto današnjih političara sutra dođu njihovi dobermani i pitbuli koji su do sada bili u drugom planu, iza kulisa, a zahvaljujući kojima su ovi postigli sve što su postigli – biće još gore.

Kako uopšte ocjenjujete aktuelnu političku situaciju u zemlji?

Nema šta ja da ocjenjujem. Ocjenili su eksperti. Stanje je jako loše. Politika je loša, morbidna. Navijačko-testosteronska. Prijeti da upropasti još malo optimizma i vedrog duha koji je preostao među ljudima.

Šta od medija pratite i šta mislite o njihovom radu, da li su profesionalni, da li ljudi znaju šta se stvarno dešava u zemlji?

Mediji uglavnom prenose iste vijesti. Vrlo malo istražuju. Nema puno dubljih analiza. Nema zvučnih imena novinarstva. Svi traže pažnju i u tu svrhu se koriste raznim trikovima dok su stilovi i maniri svedeni na one elementarne: na jednoj strani je žutilo, skandal i jeftina šprdačina, dok je druga krajnost – totalna drama. To je tako svugdje. Mediji su biznis i vode se zakonima tržišta: gledanost, čitanost, klikovi. Oni se prilagođavaju potrošačkom društvu i iskorištavaju njegove karakteristike i slabosti. Nema previše medija kojima je cilj izgradnja boljeg, pravednijeg, kvalitetnijeg društva, a, osim kulture i umjetnosti, zaista ne znam ko bi to pored njih trebao raditi, ko bi trebao imati tu ulogu u društvu. Mediji uglavnom nisu nezavisni, ni ekonomski ni politički, već su megafoni partijskih centrala, banaka, korporacija.

Svugdje u svijetu je uglavnom isto, pa ni mi nismo mnogo drugačiji. Kada novinar nema para ili inspiracije, kao i umjetnik, napisaće ono što mu naručite, naslikaće sliku koju želite, portretisaće nekoga tako što će ga uljepšati ili prikazati gorim nego što jeste. Sve zavisi ko i koliko plaća. Radi toga je bitno imati nezavisne medije, da to, k'o biva, država malo pogura, ali onda država hoće da upravlja njima, a to znači da će u upravnim odborima da sjede partijski ljudi i to je kraj – svi polako postanemo režimski ljudi.

Šta je po vašem mišljenju najveći problem u BiH: nacionalizam, kriminal, neodgovornost, neznaje, nezainteresovanost, nedostatak novca…

Sve to zajedno je najveći problem.

Navodno je termoelektrana u Stanarima, koja je počela dea radi useptembru, zatvorena i moglo bi se desiti da kredit koji je EFT uzeo za tu TE sada vraća Vlada RS – kako to komentarišete?

Vi mene ispitujete kao da sam već zastupnik u nekom parlamentu, a ja sam obični nezaposleni istoričar umjetnosti i samostalni umjetnik, da izvine kome se gadi. Ali mogu vam odgovoriti ono što ja mislim, tj. ono što sam jednom pročitao. Prva knjiga koju sam kupio kada sam išao na post-diplomski studij u SAD bio je “American Heritage Dictionary” iz pedeset i neke. Kupio sam ga na “yard sale” za dolar. U njemu je definicija fašizma još uvijek bila: “spajanje države i biznisa + ratoboran narod”. Kasnije se ta definicija izgubila iz riječnika. U međuvremenu su država i biznis postali toliko bliski da ih je nemoguće razlikovati. Državu partije i predsjednici vode kao privatnu firmu, dakle nešto veoma slično sistemu koji smo imali prije “demokratskih promjena” i “tranzicije”, s tim da je u tom sistemu glavni cilj bio proizvodnja dok su građani bili radnici-proizvođači unutar socijalističkog društva.

Sada je glavni cilj profit. Građani su kupci, potrošači, pretplatnici, subskrajberi, kurajberi; država se svela na tržište u kojem potrošačko društvo guta sve što mu serviraš, a političari koje smo izglasali zapravo rade kao strana predstavništva, za korporacije, banke i sl. Igraju se nekog planiranja, nekog državničkog posla, ali ne preuzimaju odgovornost u slučaju kataklizme. Sve njihove greške i propale projekte ćemo na kraju platiti mi.

Porezi su zapravo, na kraju krajeva, jedini istinski izvor prihoda i vrijednosti. Do kada će to biti bez proizvodnje – ne znam. Jer pogledajte: i ta struja, ili voda koju plaćamo je samo povod za plaćanje malih taksi, akciza, pdv-a kojima oni u računu koji dobijete u sandučiću nakite cijenu proizvoda ili usluge koju državno preduzeće isporučuje. Državni biznis je zapravo u tome da državna preduzeća i njihove usluge bivaju samo neko racionalno pakovanje za još puno malih iracionalnih poreza od strane države, nešto kao Kinder jaje. Dva ili tri u jedan.

Mnogo je pažnje privukao i famozni zakon o akcizama za gradnju autoputa – podržavate li taj način skupljanja novca za gradnju autoputa, podrtžavate li te akcize?

Opet vi kao da sam parlamentarac.

Akcize nisu problem. Mi možemo poskupiti gorivo i od te razlike izgraditi sebi autoput, ali… (Uvijek postoji “ali”.) Moramo prvo raščistiti i pojasniti neke stvari. Moramo biti sigurni da poskupljenje goriva akcizama neće izazvati lančanu reakciju i povećati cijenu mnogih proizvoda, cijenu njihove dostave. Istovremeno moramo osigurati posebno i jeftinije gorivo poljoprivrednicima, u suprotnom će nas taj autoput dokrajčiti. Uništiće nam ionako slabu ekonomiju i nekonkurentnu privredu umjesto da joj pomogne. Pomoći će samo dostavljačima stranih proizvoda u našu zemlju da brže isporuče i pokupe kajmak.

Na kraju ćemo ga skupo platiti, preskupo, a količina novca koju će nas taj projekt na gorenavedene načine indirektno koštati neće moći biti upotrebljena za njegovu izgradnju pošto će poskupiti druge stvari. Dakle, akcize bi mogle izazvati plimu poskupljenja koju država prethodno mora zakonom regulisati, pa tek onda uvesti akcize. Zakon mora garantovati da do tog poskupljenja neće doći.

S druge strane, ako i podnesemo tolike troškove, kao društvo, ako platimo taj danak poskupljenja (ionako već jedemo najskuplju hranu u regiji i šire) – koja je nagrada? Da li će građanstvo (koje plaća taj autoput i svaki put kada registruje vozilo) besplatno uživati u njemu, ili barem znatno jefitnije, ili ćemo ga plaćati jednako kao i svaki drugi stranac (kojih nema previše) koji odluči da ga koristi?

Na sva ta pitanja treba odgovoriti, ali ovi uvijek žure. Godinama ne donose nikakve zakone, ne rade ništa, a onda u zadnji tren žure. Vidi se da nas vode loši đaci i kampanjci.

Sigurno znate da je premijer FBiH rekao da nam možda čak i ne treba autoput, nego da treba ulagati u željeznice, da je to potencijal? (rekao je i on i da novce za Roditeljsku kuću treba skupljati kroz donacije, pa kao hoćete – možete i to komentarisati.)  

Fadil “Stečajni” – moj omiljeni lik. Slažem se s njim za željeznice. Ali to je nemoguća misija. “Kamiondžijski lobi” je jači od države. Niti jednom šverceru nije u interesu željeznica jer onoliko cisterni koje zakačite na naftnom terminalu u Pločama – mora doći i na destinaciju. Veća je kontrola. Dok je sa kamionima druga priča: jedna cisternica se uvijek može zagubiti u procesu i otići nekim drugim putem, stranputicom. Istovremeno to čini naše puteve jako opasnim za civilni saobraćaj: uz porodice s djecom po njima tutnje cisterne s veoma zapaljivim gorivom. Prava avantura, zar ne?

Definitivno sam romantičarski fan željeznica. Ne bi trebao biti problem brzim vozom otići u Mostar ili Čapljinu na kafu, ručak, večeru, na provod, dernek i vratiti se u Sarajevo “pjanskim” bez da se brinemo kako ćemo da vozimo ili gdje ćemo da prespavamo. To bi pomoglo ekonomiju, a i ovo rastrgano društvo: više bi se družili, bolje poznavali.

Što se tiče Roditeljske kuće i donacija – dabogda mu nikad ne zatrebali. Ni kuća, ni donatori, ni donacije. Nikom od nas. Ali eto, ipak ima roditelja i djece kojima je potrebno i valja nam se boriti za humanije društvo koje će izroditi i izabrati humanije lidere humanijih partija koje će onda, zauzvrat, postavljati humanije premijere. U mnogim razvijenim kapitalističkim zemljama je praksa skupljati novac kroz donacije, donatorske večere (kasnije se nešto odbije i od poreza), ali kada pomislimo da “u nas” partije i vjerske zajednice nisu spremne odreći se svojih pozamašnih budžetskih sredstava ili barem časno predložiti da se novci daju i za preče i humanije stvari kada se već šakom i kapom rasipaju na hvatače zjala iz političkih i vjerskih organizacija (čast izuzecima) – onda shvatimo da i dalje živimo u nekoj vrsti etno/klero/nacional-socijalizma koji se sjeti kapitalizma samo onda kada hoćeš da preraspodjeliš njegov dio budžetskog kolača za nešto humano i od opšte društvene koristi i važnosti.

Hoće te li na more ove godine i ako idete – hoćete li vozom do Čapljine? Ako hoćete – kako ćete dalje? J (Da je taj voz do Čapljine velika pobjeda vlasti i Željeznica FBiH?)

Hoću na more, ali neću vozom. Treba mi auto za dalje. Moram biti mobilan. Što se pobjede tiče – sve je pobjeda u zemlji gubitnika koja se navikava na ništavilo.

Šta bi vi aktuelnim vlastima u BiH preporučili kao prioritet?

Bosanskohercegovačko društvo. Moraju raditi na društvu. Građani će sebi izmisliti posao i radno mjesto ako je društvo kvalitetno, progresivno, zdravo, ako ima smisla živjeti, djelovati i raditi u njemu. Ako nije, ako je problematično, destruktivno, korumpirano, kriminalno – uzalud i dobar posao, i dobra plata, i dobar stan, i dobar automobil jer nećeš spavati plašeći se da te neko ne opljačka, da ti ne siluje kćer ili ženu, da ti učitelji, vaspitači i nastavnici u lošim školama djecu ne zatruju toksičnim idejama, a dileri u školskom dvorištu opojnim supstancama. Prioritet je društvo: jedinstveno, otvoreno, pluralističko, slobodno, građansko, kosmopolitsko društvo. “Stranci” su ulagali u njega i radili na njemu, ali ne i vlast. Od kada su “stranci” otišli – društvo se strmoglavilo.

Vijeće ministara je usvojilo zakon o kažnjavaju negiranja genocida i sličnog govora, a iz RS kažu da je to podvala protiv njih – kako to razmijete?

Ako i jeste podvala, onda zasigurno nije usamljena podvala bosanskohercegovačke vlasti, pakleni plan nekog pokojnika/rahmetlije koji uzvraća udarac iz groba/mezara, lukavi potez neke partijske centrale (kako se lokalnom umu koji hronično pati od lošeg holesterola može učiniti) već se radi o podvali u kojoj učestvuje čitava Evropska unija i tzv. “Slobodni svijet”.

Pošto u EU već odavno zvanično komemoriraju “Srebrenički genocid” (upravo ovim egzaktnim riječima), a “kažnjavanje negiranja genocida i sličnog govora” je standardna stvar u “Slobodnom svijetu”, možemo slobodno zaključiti da se ne radi o lokalnoj podvali, već se očigledno radi o jednoj široj, možda čak globalnoj zavjeri. Šalim se.

U svakom slučaju stvar nije lokalnog karaktera već jedan od preduslova ulaska u EU. I Srbija će to morati ako kani u EU, a i BiH će prije ili kasnije morati organizovati gej paradu. Standardna procedura. Ide se dalje.

Ko je ili šta je najveće zlo na političkoj sceni u BiH – Bakir Izetbegović i SDA, Dragan Čović i HDZ BiH, Milorad Dodik i SNSD ili opozicija ili…

Najveće zlo je trenutni entokratski režim konzervativnih desničara koji se u radno vrijeme bave svojim milionima, a u slobodno vrijeme vode državu kao da im je to hobi, dok sve to vrijeme zajedno vode čitavo bosanskohercegovačko društvo u ragresiju – u Srednji vijek, pa i dalje – u kameno doba.

Gledajte, etnokratija je politički režim u kojoj je državni aparat prisvojen od strane dominantne etničke grupe i ona kroz njega sprovodi svoje etničke interese, moć i koristi zajedničke prirodne i državne resurse. Mi imamo državu koju su podijelile etnokratske partije između sebe i uspostavile svaka u svom dijelu ekskluzivnu etnokratsku vlast na principu mita “krvi i tla” koji je dokazano zlo ne samo “u nas”, već planetarno. To su uglavnom konzervativne “narodnjačke” partije desnog centra (sa unutrašnjim tendencijama prema ekstremnoj desnici).

Progresivne demokrate se moraju boriti protiv etnokratije koja je sramota ne samo za sve napredne građane ove zemlje, već i za građane Evropske unije koja ovdje ima svog predstavnika, kao i za građane SAD čiji su pametnjakovići uspostavili u Dejtonu ovakvu sramotnu tvorevinu baziranu na segregaciji i aparthejdu tvrdeći naivno i ishitreno da se radi o demokratiji. Nisu imali pojma o tome kakvog su antidemokratskog monstruma kreirali – institucionalnog nemezisa elementarnih ljudskih prava.

Moramo se izboriti za liberalnu, građansku demokratiju. Moramo se distancirati od etnokrata koji se lažno predstavljaju demokratama. Moramo učiniti ovu zemlju poznatom ne po partikularizmima, folkloru i etnokratiji, već po njenoj kosmopolitskoj tradiciji, po nauci, kulturi, po artikulisanoj civilnoj borbi za liberalnu, građansku demokratiju i druge vrijednosti demokratskog i kosmopolitskog društva.

Kako ste se osjećali i šta ste prvo pomislili kada ste vidjeli vijest da je na imanju Amira Zukića ubijen konj i to tupim predmetom, a prije toga pas… Šta to govori o ljudima?

Nisam se osjećao niti sam išta pomislio jer nisam vidio tu vijest. Sada prvi put čujem.

Šta reći? Dobro je da je bio u zatvoru, a ne na svom imanju jer bi se možda probudio sa odrubljenom konjskom glavom u krevetu.

To ništa ne govori o ljudima, o društvu, to govori o kriminalnim organizacijama, o partijskim kartelima koji vladaju u ovoj zemlji trećeg svijeta u kojoj živimo. Moj poklič je u tim slučajevima: Nikaragva-Gvatemalaaaaaa!!!!

Hoćete li se ozbiljnije politički angaživati? Idu izbori 2018, pa neka stranka, pokret – evo mnogi najavljuju neke nezavisne pokrete… prepozanjete lis ebe u nekom od njih?

Prepoznaju oni sebe u meni, ali ja sebe u njima ne toliko. Mnogi od njih su “kukavičija jaja”. Osmišljeni su da odvuku glasove i neutrališu moguću opoziciju. Doduše i za mene su to govorili.

Ima tu i tamo nekih pokreta koji imaju potencijal. Neki su jaki na nekom operativnom nivou, ali programski, ideološki takoreći, sve je to neka srednja žalost, neki mediokritetski politički žanr koji niti smrdi-niti miriše i nastoji da se više-manje dopadne svima, širokom spektru glasača. Ja ne mislim da je to dobro. Ja mislim da ovo podjeljeno društvo možemo samo podijeliti po drugoj osnovi – onoj koja ima najviše smisla, a to je na konzervativne etnokrate na jednoj i progresivne demokrate na drugoj strani – bez obzira na etničku pripadnost.

Konzervativne etnokrate su za “čiste” narode i njihove teritorije po mitu “krvi i tla”, dok bi progresivne demokrate bile za kosmopolitsko društvo i kosmopolitske brakove (za sada grubo i neadekvatno nazivani: “mješoviti brakovi”), za politiku koja favorizira i daje beneficije, povoljne kredite, stanove, radna mjesta tim građanima i njihovoj djeci.

Progresivne demokrate bi etničku pripadnost vidjeli kao datost čija je jedina svrha to da bude prevaziđena u ovoj generaciji. Ne bi se furali na multi-kulti, niti multietničnost, to neka rade konzervativne desničarske etnokrate. Progresivne demokrate bi insistirali i promovisali kosmopolitsku prošlost i tradiciju Bosne i Hercegovine, te aktivno gradili buduće mješovito bosanskohercegovačko društvo kosmopolitskog karaktera.

Ja ću pokušati skupiti potpise i kandidovati se kao nezavisni kandidat, ako mi raja ukaže to povjerenje i čast. Ako u međuvremenu primijetim neku ozbiljniju koaliciju, listu, koja stoji za iste vrijednosti koje sam gore naveo, možda se pojavim na njihovoj listi, ali najviše bih volio ići kao nezavisni kandidat, “usamljeni jahač” kako bih ostao dosljedan svom stilu i svojim biračima. No za tu nezavisnost se moramo zajedno izboriti prvenstveno potpisima i donacijama jer ima da bude gusto: 2018. je zadnji voz za kosmopolitsku i demokratsku BiH.

Kakav odnos imate prema ili sa nevladinim sektoru u BiH? Stekla sam utisak da niste baš u najboljim odnosima – kada su bili protesti za JMBG vi ste nekako bili kontra aktivista, bar se takav utisak sticao iz vašim „skitam i pričam“ obraćanja?

Na JMBG sam bio više nego podrška. Čak sam napravio i transparent “JBMVMJQ” i nosio okolo. Dolazio sam na kafu redovno na plato ispred institucija BiH. Sa istim entuzijazmom sam pristupio sugrađanima i februara 2014. kada se desio socijalni revolt, mada sam tih dana bio ležao neki početak upale pluća. No tada sam vidio kako neke nevladine organizacije nastoje da izmanipulišu raju, da preusmjere ili zatome tu energiju, da iskoriste nešto što je bilo spontano i izvorno – za svoju agendu. To mi se nije dopalo. Zato sam lajao i kukurikao na sav glas u svoju kameru.

Ali ja sam sam, a njih je više.

Tada sam konkretno predlagao, kada se već ušlo u Dom Mladih, da se okupira Dom Mladih i uspostavi građanski upravni odbor, te da se na taj način izbace partije i depolitizira ta institucija kulture, kao prva u nizu. To sam nazvao “građanskom kajlom”. Šta znači “građanska kajla”, tj. građanski upravni odbor Doma Mladih? To jednostavno znači da u tom odboru sjede zaslužni građani ovog grada ne zato što su članovi neke partije već zato što su bili članovi nekog benda, neke umjetničke grupe, pozorišne trupe i sl… Da se Čičak, Tifa, Tula, i drugi, ne moraju učlaniti u neku partiju da bi bili u upravnom odboru Doma Mladih i radili ono što najbolje znaju za dobrobit svih. Da ih tamo ne predlože partije već sami građani. To bi trebala biti neka počasna, a ne oportunistička pozicija, odskočna daska nekakvih sitnih karijerista profesionalnih političara, poslušnika partijskih centrala.

Da smo to uradili tada, možda bi se izborili do danas i za to da direktore pozorišta u Sarajevu na određuju i ne postavljaju političke partije. Iskreno, mislim da gubimo bitku za ovaj grad.

Kakvi smo mi to ljudi ako loše živimo i žalimo se na vlast, a uvijek glasamo za iste ili ne glasamo?

To vi koji glasate za iste ili ne glasajte pitajte sebe. Ja se u međuvremenu trudim da ćeram ovo svoje i nemam takvih dilema.