Mene socijalističkom humanizmu nisu učili nastavnici i profesori Marksizma. Oni su tada bili “dio sistema”, a mi smo tada bili mladi i “protiv sistema”. Mene su idealima humanog i fer društva kao odgovoru na nehumani kapitalizam otuđenja (kako viška vrijednosti od radnika – tako i čovjeka od čovjeka) učili muzički idoli moje generacije.

Neću pogriješiti ako “u ime svih nas” koji smo se tada slično osjećali i slično razmišljali  kažem da prošli sistem nije bio dovoljno avangardan, da je bio okoštao, zastario, ponajviše radi toga što je previše popuštao, ugađao i udovoljavao “širokim narodnim masama” –  tradicijama, običajima i načinima života i razmišljanja ruralnih krajeva.

Ideološki je možda promišljao “radničku klasu” gradova kao industrijskih centara, ali kulturološki je forsirao folklornu tradiciju ruralnih predjela nastojeći tako da pomiri dvije krajnosti: srp i čekić – industrijski napredak gradova i zaostalost tzv. “pasivnih krajeva”.

 

Klasna borba

Poznato je da je u Marksizmu ideološki klasni neprijatelj “proletarijata” tj. radničke klase zapravo  buržoazija (srednja građanska klasa). Ako čekiću dodamo i srp, tj. animozitet koji je možda prethodno postojao (ili se isto tako ideološki gradio i gajio među “seljacima” prema toj istoj “buržoaziji”, tj. srednjoj građanskoj klasi koja se do kraja osamdesetih konačno formirala i obrazovala u velikim gradovima), zaključićemo da srednja građanska klasa nije imala nikakve šanse za političko i kulturološko preživljavanje “između dvije vatre” na “brdovitom Balkanu” kada se sistem raspao.

Srednja građanska klasa je postala kolateralna šteta vjerskih i etnonacionalnih sukoba koji su progutali gradske centre.

Prošli sistem je iskopao rupu u koju je sam propao: držao se klasičnog Marksizma kao pijan plota i potpuno zanemario srednju građansku klasu kao nosioca vrijednosti progresivne građanske ljevice u drugoj polovini dvadesetog vijeka. Savez komunista je svo vrijeme forsirao političku ekonomiju, da bi na kraju pao na kulturnoj politici time što je kumovao kulturnoj hegemoniji folka koji je “dohakao” svim progresivnim građanskim snagama u tadašnjem, a evo svjedočimo – i sadašnjem društvu.

Mi tada nismo “glumili” nekakvu “kulturnu elitu”. Nekakvu “buržoaziju”. Naprotiv, osjećali smo se pregaženim. Osjećali smo kulturnu hegemoniju sveprisutnog folklora i narodne tradicije koji su vrijeđali inteligenciju liberalne i progresivne omladine. Kočili su nas u napretku. Unazađivali nas. (Danas su, doduše, mnogo efikasniji u tome jer smo mi popustili zbog političke korektnosti, zbog tolerancije, multikulturalizma.)

 

Isključivost

Naš svijet se tada dijelio na “zabavnjake” i “narodnjake”. Prvo što bi nekog vršnjaka ili vršnjakinju (bez obzira koliko dobro ona izgledala) pri upoznavanju pitao bilo je: “Šta slušaš?” Ako je odgovor bio Azra, EKV, Haustor… prošli bi prvi test. A onda bi dolazilo malo teže pitanje koje je glasilo: “A od stranih?”

Bili smo jako isključivi i diskriminatorni. Nula tolerancije. Ponekad se toga stidim, a ponekad se, opet, pokaže da smo bili u pravu što nismo dali da nam bilo ko kvari naš svijet koji smo sami izabrali, gradili i imali.

Možda je to sve bila koincidencija, uticaj starijih, naših roditelja, pritajenih “šezdesetosmaša” među profesorima i porodičnim prijateljima, ali neki od nas su kasnih osamdesetih počinjali da stasavaju i da se povezuju sa vrijednostima “nove ljevice”, kontrakulture, da se furamo na hipi šezdesete, na pankerske kasne sedamdesete i rane osamdesete, na seks, drogu i rokenrol – ne znajući ni sami zašto. Možda je to bio neki generacijski bunt. Možda je samo bio trend. No, jednostavno nas je to privuklo. Počeli smo da poimamo Zapadnu “kontrakulturu” šezdesetih i sve što je iz nje proizašlo kao svoju kulturnu tradiciju, a sebe kao kontinuitet iste. Osjećali smo se pronađeno. Osjećali smo pripadnost nekom boljem svijetu. Osjećali smo se slobodno i revolucionarno. Pronašli smo način “kako biti heroj u ta šugava vremena” u procjepu između srpa i čekića, radnika i seljaka, Scile i Haribde, “between a rock and a hard place”, kao mladi, urbani buntovnici, kao, uslovno rečeno: “prvi izdanci istinske srednje građanske klase” nakon Drugog svjetskog rata. Individualizam, a ne kolektivizam, bio je pravilo dana. Ekstremni individualizam, gotovo frikovski solipsizam. Svako je bio “one of a kind”, monstrum za sebe.

Ne vjerujem da je “sistem” ikada bio spreman na takav epilog, na to da će u samom sebi isprovocirati opoziciju, da će se podmladak pretvoriti u “klasnog neprijatelja” i početi odmetati u vrijednosti koje su suprotne kolektivizmu. No “sistem” je počeo imati daleko veći problem sa drugim i drugačijim kolektivizmima da bi se bavio “raspuštenom” i “razmaženom” gradskom omladinom.

Na stranu to što je etatizam “visokog socijalizma”, (iako “samoupravnog”) sam po sebi bio poprilično dehumaniziran, suhoparan i birokratiziran; ono što je najviše iritiralo, što se društva i kulture tiče, bila je površna i populistička interpretacija “bratstva i jedinstva” od strane Saveza komunista.  Ona se odražavala u zvaničnoj kulturnoj politici čiji je vrhunac bio “splet narodnih igara”. Jednostavnije rečeno: partija je u kulturnom i umjetničkom smislu forsirala folklor i pretvarala državu u “kulturno-umjetničko” društvo. (Kasnije će gotovo svi nasljednici te države preuzeti taj model i furati svoje nacionalne države kao folklorna, tj. kulturno-umjetnička društva etnonacionalnih identiteta.)

Naravno da su time su otuđili i antagonizirali mnoge mlade iz naše generacije i srednjeg građanskog staleža. Mi nikako nismo bili voljni živjeti kulturnu tradiciju i narodne običaje iz devetnaestog vijeka. Nismo prihvatali tu “tamnicu naroda” (nazvane tako po “narodima-tamničarima”). Mi smo željeli biti savremeni, pratiti savremene svjetske tokove. Tražili smo utočište u “kontrakulturi”, u “underground” sceni, daleko od zvanične politike SKJ.

 

Revanšizam

Mnogi danas nastoje utrpati sve (osim sebe) u isti koš komunističkog totalitarnog režima, obojiti sve crno-bijelo. Vjerovatno zato što nisu bili dijelom urbane kulturne scene tog vremena. Možda su studirali u gradu, ali se nisu družili. Bili su previše zauzeti svojim karijerama, članstvom u SKJ, u Savezu socijalističke omladine. Nastojali su iskoristiti sistem koji smo mi ignorisali.

Mnogi od njih su tada izabrali tradiciju, folklor, religiju, “narodnjake”, ne želeći učestvovati u savremenim zbivanjima koja su predvodili mladi studenti koji su eksperimentisali sa seksom, drogom i rokenrolom. Štaviše, iz njihovog ugla, vjerovatno su doživljavali našu pobunu, našu “kontrakulturu” kao “mainstream” kulturu (ili čak kulturnu hegemoniju) u gradovima, na univerzitetima.

Ponavljam (a mislim da mogu i da imam mandat govoriti u ime mnogih) mnoge od nas je u političkom i kulturnom smislu odgojio Zapadni kulturalni Marksizam i kontrakultura, anti-establišment (protiv funkcionera i profesionalnih političara partijske elite koju su na demonstracijama 1968. studenti ideološki prozvali “socijalističkom buržoazijom”) “nova ljevica”, seksualna revolucija, subkulture, kultura droge (“acid” kultura), bitnici, hipi pokret, pank, angažovana umjetnost, poezija, muzika, pozorište, slikarstvo, alternativna umjetnost, antiratni pokret, anarho-komunizam… Ja sam iz generacije u kojoj više nije bilo “cool” biti član “saveza socijalističke omladine”. To su bili štreberi, karijeristi, oportunisti. Mi smo bili individualci, solipsiho frikovi, nihilisti. Bili smo anarhisti. Bili smo dio novog talasa, a ovi koji su rušili socijalizam i uspostavljali novi desničarski neoliberalni režim na prostorima bivše Jugoslavije su tada bili članovi komunističke partije, notorne “komunjare”, titovi generali, dio establišmenta, KOS-a, “udbaši”, funkcioneri, direktori… Oni su se već tada dočepavali vlasti da bi u procesu “tranzicije” očerupali državnu imovinu i građane bivše države krijući se iza novih narodnjačkih i kleronacionalističkih slogana i parola. Oni su promijenili strane, ali su ostali dosljedni sebi u huškanju nezadovoljnih radnika i seljaka na osvještenu, obrazovanu srednju građansku klasu koja je platila visoku cijenu radi toga što je ostala individualistička, anti-establišment i anti-autoritarna, što nije letila “svome jatu”, tražila svoj čopor, već se raštrkala isto tako individualno po čitavom svijetu.

 

Zaključak

“Kulturalni marksizam” progresivne građanske ljevice, nije najveći neprijatelj samo konzervativnim fundamentalistima narodnjačke desnice, već i totalitarnim komunističkim režimima zato što su i jedni i drugi kolektivisti koji ne mogu svariti individualizam i osvještenost srednje, obrazovane, slobodoumne, liberalne, progresivne građanske klase.

Upravo iz tog razloga oni koji su nastojali kontraobavještajnim i specijalnim ratom svrgnuti komuniste sa vlasti u Jugoslaviji svjesno nisu igrali na kartu progresivne omladine, na kartu individualizma, srednje građanske klase u rušenju socijalizma/komunističkog kolektivizma (iako su mogli svjedočiti pokretnosti, spremnosti i inklinaciji ovdašnjih mladih ljudi tim vrijednostima), već su igrali na kartu kolektivizma, konzervativizma, tradicionalizma i vjerskog fundamentalizma desnice.

I pored šezdeset osme, i pored razvijene subkulture i kontrakulture u Jugoslaviji, jake rock scene sedamdesetih i osamdesetih, poprilično buntovničke generacije novog talasa, oni nisu igrali na tu kartu. Možda zato što su i sami kod kuće nastojali ugušiti taj pokret. Možda zato što su znali da je ta omladina “apolitična” kada dođe do politike, da su “apstinenti” kada dođe do glasanja, tj. ukratko: da ih vlast ne interesuje. Okrenuli su se pohlepnim, gladnim i željnim odmazde. Vidjeli su ih kao motivisanije za promjenu.

Bilo kako bilo, činjenica je da se mnogi od nas koji se s nostalgijom sjećamo socijalizma, zapravo sjećamo naše mladosti, našeg individualizma, našeg svježeg i iskrenog mladalačkog bunta protiv starijih, protiv sistema; sjećamo se naših kritika sistema, buđenja naše svijesti. No, danas, reagujući na dnevnu politiku, na rastući klerofašizam, na kulturnu hegemoniju “narodnjaka” i totalitarni režim “narodnjačkih partija” u čitavoj regiji – zasljepljeni gnjevom i prezirom prema onome što smatramo lažima, klevetama, zlim podvalama i otrovima – u tren oka zaboravimo sve to i postanemo vatreni advokati onoga što smo i sami svojevremeno kritikovali.

Hoću reći: danas smo u većoj mjeri “stara ljevica” nego što smo to bili prije trideset, a neki i prije pedeset godina kada smo je kritikovali. Možda to i ima smisla: tada smo bili mladi pa je bilo prirodno i logično biti “nova ljevica”, a sada smo, izgleda, ostarili. 🙂 Sada smo “konzervativni ljevičari” ili još smješnije: “konzervativni progresivci”.

To prestane biti smiješno kada se pretvorimo u ljevičarske fašiste.

Zato je dobro da se podsjetimo da ljevicu ne bi trebali automatski poistovjećivati sa etatizmom, autoritarnom vlasti, sa diktaturama, čak ni u “pozitivnom smislu”, pogotovo ako za sebe tvrdimo da smo ljevičari.