Da li je na pomolu privatizacija sarajevskog vodovoda?

Naime, scenario koji se upravo dešava vodi ka privatizaciji kao jedinom rješenju.

Zapamtite šta ste ovdje pročitali: samo je pitanje vremena kada će Vlada Kantona Sarajevo izvući taj “spasonosni” adut i ponuditi ga žednim i usr*anim građanima Sarajeva kao najbolje rješenje, što će se nakon petoljetke zavrtanja pipa i ruku, tj. nakon pola decenije intenzivnog iznurivanja, moći okarakterisati kao ucjena, tj.  iznuđivanje “javnog pristanka” na privatizaciju ovog kantonalnog javnog komunalnog preduzeća.

Moći ćemo, dakle, iz prvih redova svjedočiti manufakturi, iliti “inžinjeringu pristanka” javnosti  na privatizaciju javnog i zajedničkog dobra kao što je voda.

Kako se taj inžinjering do sada odvijao?

Od 2012. Vladu Kantona Sarajevo počinje da vodi SDA partija. To je narodnjačka partija desnog centra sa neoliberalnim pristupom tranziciji i privatizaciji i često služi kao spona (gotovo kao “predstavništvo”) stranih investitora u Sarajevu, pretežno. ali ne i isključivo onih sa Istoka.  Već od 2013. godine Vlada Kantona Sarajevo postaje poprilično škrta kada se radi o VIK-u. Taj  odnos postaje sistemski, da bi u posljednjoj budžetskoj godini izdvojila za VIK čitavih hiljadu konvertibilnih maraka, (dok, npr. Kantonalno Javno Komunalno Preduzeće za sahrane i upravljanje grobljima “Pokop” dobije oko tri miliona – kako se da čuti ovih dana u medijima).

Iz toga se da ne samo naslutiti, već i zaključiti da se radi o poznatom, provjerenom i utvrđenom scenariju u kojem vladajuća partija prvo planski upropasti neko javno, tj. državno preduzeće da bi ga potom hitnim postupkom privatizovala.

Ništa novo. Ništa posebno.

Po gradu se odavno priča da je to slučaj i sa Skenderijom koju smo izgradili od samodoprinosa, koja predstavlja zajedničku, tzv. “društvenu svojinu” (opet javno dobro)  na čijem mjestu planiraju izgraditi kompleks hotela u koji bi uložio arapski investitor. Kažu da se čak radi o istom investitoru kao i u Beogradu, dakle neka vrsta “Sarajeva na vodi”, samo u “Sarajevu bez vode”.

 

Ustav države i kantona

Zašto vodovod? Kako vodovod?

Da li je moguće privatizovati vodovod jer voda ne predstavlja samo javno dobro u javnom, komunalnom, zajedničkom vlasništvu (res communes, res publicae, res universitatis), nego i elementarno ljudsko pravo?

Elementarno ljudsko pravo!

Da budemo iskreni, to pravo još valja regulisati ustavom države da bi “sve leglo na svoje mjesto”, da tako kažem, jer dok se ono ne odredi i ostalim građanskim, političkim, ekonomskim, socijalnim i kulturnim ljudskim pravima u samom ustavu države, “elementarno ljudsko pravo na čistu vodu” ostaje floskula: poprilično apstraktno, simbolično pravo kojim se humanisti kite, ali koje ne spriječava međunarodne  predatore sa kapitalom da legalno krivolove u mutnim vodama banana državica koje to  pravo nemaju ustavom regulisano, a u kojima vladaju korumpirani i lako potkupljivi političari, kao što je to slučaj sa BiH. Zato su Slovenci prošle godine (2016.) unijeli u svoj ustav “pravo građana na pitku vodu kao javno dobro koje se ne smije komercijalizirati”.

Samo sa takvim slovom u ustavu države, ili barem Kantona Sarajevo – možemo biti sigurni da zbilja niko ne kani niti može privatizovati i komercijalizirati sarajevski vodovod.

Ne znam da li se partijski i nezavisni zastupnici u Kantonu Sarajevu bave tim, ali izgleda da su do sada jedini koji se ovim pitanjem ozbiljno bave zapravo nevladine organizacije kao što su Eko akcija i naročito društveno-politička organizacija JEDAN GRAD JEDNA BORBA koja odavno distribuira ove letke online i “uživo”.

Dobro bi bilo da se, kad završite sa čitanjem ovog teksta, povežete s njima i podržite tu zajedničku borbu jer nije nam ostalo previše vremena za djelovanje. Bojim se da ćemo se probuditi prekasno, kada stvari budu već gotove. Bojim se da ćemo im čak i sami kumovati na način koji sam objasnio na početku.

 

MMF i reformska agenda

Ne znam koliko reformska agenda na kojoj insistira MMF ima veze sa ovim procesom “u nas”, ali nije “na izmet” prisjetiti se sličnih primjera u kojima su upravo vodovod i kanalizacija bili privatizovani na insistiranje Svjetske Banke.

U Čileu 1977. sa dolaskom generala Pinočea započinje i privatizacija električne struje i telekomunikacija, dok su vodovod i kanalizacija u Santiagu ostali javni (ali su razvijani  kreditima Svjetske Banke). Nakon Pinočeove smrti, 1988. vodovod je korporatiziran, a krajem devedesetih i privatizovan.

Prošle godine (2016.) Santiago je doživio kolaps vodovoda.

Dakle, nije da privatizacija pomaže. Pogotovo ako dugovi i kamate Svjetskoj Banci – odmažu.

U Boliviji se desila slična stvar. Vodovod i kanalizacija su privatizovani tokom drugog mandata predsjednika Banzera (1997-2001) na insistiranje Svjetske Banke i Međunarodne Razvojne Banke koji su postavili privatizaciju vode kao uslov da bi Bolivijska vlada mogla zadržati stalne državne kredite.

U gradu Kočabamba, 1999. je koncesiju na vodovod na četrdeset godina uzela jedna američka korporacija. Voda je iznenada nevjerovatno poskupila, a Svjetska Banka nije dozvoljavala Bolivijskoj vladi da pribjegne državnim subvencijama i tako smanji cijenu za krajnje korisnike. Posljedica je bila opštenarodna pobuna, barikade, država je proglasila stanje opsade, pokušala uhapsiti sindikaliste i akademike koji su predvodili pobunu, bilo je šest mrtvih. Bolivijanci su se mobilizovali i svrgnuli politički poredak, sj*bali privatizaciju i mjere štednje, i 2006. je na vlast došao Evo Morales i “Pokret ka Socijalizmu” koji vlada već deset godina. (Što ne znači da neće ubrzo biti smaknut sa pozicije kojom opstruira privatizaciju i neokolonizaciju.)

 

Zaključci i predviđanja

Ne znam koji je cilj ovdašnjeg političkog poretka i za koga oni rade, ali više nego jasno je da ne rade za interes građana.

Interesantno je da ne možemo čuti pripadnike, članove i participante partije koja čini vlast u Kantonu da se i oni jasno, glasno i javno žale na stanje sa vodom. Možda ne smiju. Možda trpe. A možda i znaju za plan privatizacije pa čekaju da to sve prođe. Vjerovatno će oni biti ti koji će profitirati na ovaj ili onaj način od te privatizacije. Mi sigurno nećemo. Mi ćemo na kraju plaćati cehove.

Ono što trenutno možemo učiniti jeste početi na sva usta govoriti o privatizaciji vodovoda. Vjerovatno će negirati, uvjeravati u suprotno, ismijavati svakoga ko to izjavi, no to nije bitno. Bitno je stvoriti svijest, a time uslove za uvođenje zakona o pravu na pitku vodu prvo u ustav Kantona Sarajevo, a potom i entitetski i državni ustav.

U suprotnom vrijedi i sebe i njih podsjetiti na to da bi se mogli nasukati na njihove  redukcije i eventualni pakleni plan prevođenja nas svih žednih preko vode i njene privatizacije. Kao što vidimo, nije isključeno da se dese revolucije i veći politički prevrati upravo zbog vode i vodovoda.

U svakom slučaju, trenutni prioritet za sve nas, za opoziciju, za građane, jeste uvođenje u ustav Kantona Sarajevo “pravo građana na pitku vodu kao javno dobro koje se ne smije komercijalizirati”.

Znam da su odmori prošli, a s njima i efektne brzopotezne sjednice u odsustvu na kojima prolaze svakojaki zakoni, između ostalog i onaj o visokom školstvu koji je donesen dok su svi bili na raspustu, ali vjerujem da se nešto može i preko zime uraditi.

 

Izbori 2018

E sad, jbg. da izvinete, ali moram da kažem ako već niko neće: bez obzira na to da li ću ići kao nezavisni kandidat na kantonalnom ili federalnom nivou, ovaj zakon će biti moj prioritet, jedna od glavnih ciljeva moje skromne kampanje.

Dobro bi bilo da se građanske partije i njihovi lideri koji se bave izbornom matematikom i zauzimanjem dobro plaćenih mjesta i pozicija u parlamentima i vladama malkice napoje na ovom mutnom izvoru inicijativa zadeveranih građana i opiju našim vizijama društva, grada i javnog prostora ne bi li se napokon okuražili da se konačno pozabave idejom koju u svojim programima deklarativno proklamuju i da se junački politički sukobe sa neoliberalnom pozicijom po pitanju javnog i zajedničkog dobra.

Najbolje bi bilo kada ne bi bili sebični šu*ci i oportunisti kao do sada, kada bi prestali podapinjati, antagonizirati i eliminisati iz izborne utrke sve ostale koji imaju jednake ciljeve i prioritete (možda malo bolje i pismenije ideje i kampanje), kada bi prestali plagirati za potrebu predizbornih kampanja sve one koji svoje živote tokom čitave godine ulažu u projekte i aktivizam za opštedruštvenu korist, i kada bi, što je poenta svega – konačno složno i zajednički nastupili u borbi protiv trenutnog političkog poretka skupa sa iznurenim građanstvom koje, čini mi se, počinje k'o krozasan da hvata i shvata o čemu se zapravo ovdje radi.