Soc-nostalgija

Definitivno postoji nostalgija za socijalizmom koju često brkaju sa “jugonostalgijom” ne razmišljajući o tome da nostalgija za SFRJugoslavijom ne mora biti samo nostalgija za zajedničkom domovinom, za zajedničkim tržištem, već može biti i nostalgija za socijalističkim društveno-ekonomskim uređenjem u kojem je radni narod nešto značio.

Ta nostalgija nije usamljena pojava u današnjem postindustrijskom svijetu. Mnogi su i na Zapadu nostalgični za vremenima socijalne države, države blagostanja koju su imali do osamdesetih godina prošlog vijeka (kada je neoliberalizam počeo da preuzima i dereguliše državu). Naime, danas neoliberali na Zapadu i socijalnu državu (“welfare” državu) smatraju socijalističkom, što znači da su svi današnji nostalgičari za vremenima regulisane welfare/socijalne države, ako ćemo po današnjim neoliberalnim mjerilima, nostalgični za socijalizmom.

Primjeri današnje Amerike i Engleske, (koje su nekoć bile zemlje proleterske, a danas konzumerske), odlično ilustruju postojanje grdne nostalgije za vremenima u kojima je radnik nešto značio, bio “neko i nešto”, neki “faktor” u društvu (prvenstveno zahvaljujući sindikatima).

Bilo kako bilo, moramo priznati da su to bila vremena u kojima su radnici, radnička klasa, radničke porodice, “radni narod” bili portretisani kao glavni akteri progresa, nosioci napretka čitave nacije, pa i ljudske civilizacije. Tako su barem opisivani dvadesetih i tridesetih godina prošlog vijeka na zidnim dekoracijama “kapitalizma”, na fasadama zgrada javnih institucija, u predvorju Rokfelerove zgrade, a potom i u drugoj polovini prošlog vijeka na spomenicima, posterima i dekoracijama socijalizma.

I na jednim i na drugim se iščitava ista priča i vide isti junaci – industrijski progres i radnici koji ga iznose na svojim rukama.

Radnici su još uvijek značili nešto sedamdesetih godina. U Lovcu na jelene, na primjer, vidimo kako živi radnička klasa koja radi u čeličani u Picburgu. No početkom osamdesetih sa Reganom i Tačerovom započinje neoliberalni hod neoklasične ekonomije i sunovrat radničkih prava, sindikata, radničke klase uopšte. Zato danas imamo Trampa i Faraža koji su bolje od Sandersa iskoristili emocije radničkih porodica, njihov patriotizam i nacionalni klasni ponos, njihovu nostalgiju za “boljim vremenima”, za teškom industrijom, crnom metalurgijom, rudnicima “mrkog” uglja, brodogradilištima, svim onim što je davalo smisao i definisalo njihov način života.

Mnogi pamte ta prošla vremena kao bolja, ali ne razumiju zašto su ova vremena toliko gora i pored toga što sebi danas možemo priuštiti raznorazne proizvode o kojima smo nekoć samo sanjali. Mnogo toga nam je dostupno, dok su druge stvari, one koje smo nakoć uzimali zdravo za gotovo, danas van našeg domašaja, kao npr. besplatno obrazovanje, zdravstvo, operacije, lijekovi… Gdje nam je bila pamet da tako nešto ispustimo iz ruku? Ne znam. Znam samo da nam pametni telefoni u tome ne mogu pomoći.

Ekonomija se nekako drugačije posložila u novom milenijumu. Mnogi ljudski prioriteti su dobili svoju cijenu, iskočili na prvo i najskuplje mjesto, dok je razonoda i razbibriga postala dostupna svima za nisku cijenu i u visokoj rezoluciji. Radničko i ljudsko dostojanstvo se nekako srozalo. Nema štrajkova, nema sindikata, nema organizacije. Svako za sebe. Sam svoj majstor – sam svoj konzumer.

“U nas” je ta nostalgija za socijalizmom, za Jugoslavijom, zapravo “postindustrijska melanholija” u kojoj vlada žal za “radnim narodom” koji polako nestaje sa ovih prostora. Jedan dio je prognan, drugi dio se odseljava, treći polako izumire i odumire. Po srijedi je nekakvo “etničko čiščenje radnog naroda”. Postoji nostalgija za radničkim pravima i dostojanstvom koja su zamijenjena ljudskim i građanskim, individualnim i kolektivnim pravima manjina. To je nostalgija za vremenima kada je radnik bio “svoj čovjek”, kada je imao dobar standard, dobru cijenu satnice, mogao hraniti porodicu od jedne plate i kada je nastojao to biti na svjetskom planu, kada nije bio nečiji kmet, lokalni “Hrvat”, “Srbin”, “Bošnjak” – član klero-folklornog društva i porodično-partijskog kartela, da se tako izrazim. Zato ostaci nekadašnjeg “radnog naroda” danas priželjkuju socijalizam.

Etnonacional-socijalizam

I dalje mnogi koketiraju sa socijalizmom, zajedno sa vladajućim partijama koje “svom narodu” podilaze po tom pitanju kupujući socijalni mir tako što čitave “populacije” uvode “u prava”. Nacionalističke partije razumiju tu potrebu “svog naroda” za nacional-socijalnom državom, za državom koja “brine o svojima” te su mu stoga i ponudili socijalizam. Takva socijalna država, takav socijalizam je socijalizam “u ime našeg naroda”, dakle u smislu etnije, a ne u smislu “demosa” (ili “radnog naroda”).

U ovoj etnonacional-socijalnoj državi se sa jedne strane radi (da brutalno pojednostavim i generalizujem) o nekom “neradničkom socijalizmu” – socijalizmu “neradnog naroda”, socijalizmu socijalne pomoći, “uvedenih u prava”, o nekoj vrsti “socijal-patriotizma” u kojemu država dotira vjersko-nacionalne patriotske osjećaje populacije koja ne privređuje već postoji samo zbog glasova. Partijski karteli i njihovi lideri/državnici su zapravo farmeri glasova. Oni podižu državne kredite, zadužujući još nerođene generacije, i hrane, odgajaju i uzgajaju koncentratom ideologije “krvi i tla” lokalne, autohtone “pasmine” naroda koje treniraju da im budu odani.

S druge strane se radi o socijalizmu koji je, kao i onaj prošli, zapravo državni kapitalizam iliti: partijski kapitalizam.

Kako i zašto “partijski kapitalizam”? Iz prostog razloga što kapital, glavnica, pomoću koje se pokretao privatni biznis današnjih tajkuna i medijskih mogula nikada nije bio privatni kapital. Naime, medijski moguli, koji su izronili iz neukusa i dezinformacije u orgijastičnoj tranziciji iz socijalizma u današnji etnonacional-socijalizam, nisu započinjali svoje biznise svojim privatnim kapitalom, već su ih osnivali partijskim kapitalom.

Osim ako žele reći da su svoje bogatstvo stekli u socijalizmu, tj. da porijeklo njihovog privatnog kapitala vodi iz predratnog socijalističkog sistema.

Ako je to istina, onda kako mogu istovremeno tvrditi da ih je taj sistem tlačio? Mene nije tlačio pa sam izašao iz socijalizma go-opucan, kao, uostalom, i mnogi moji sugrađani kojima su predratni šverceri devizama i ratni profiteri izvukli zadnju ušteđevinu. Čovjek naprosto poželi da je bio tako tlačen (kao što su, po njihovim tvrdnjama, bili današnji desničarski tajkuni i moguli, glavni akteri aktuelnog etnonacional-socijalizma) pa da i on za pedeset godina takvog “stradanja” akumulira “mašala kapital”.

Moram priznati da mi je teško povjerovati da je takva akumulacija kapitala moguća u sistemu koji je, na kraju krajeva, i platio radi toga što je bio – antikapitalistički. Biće da su oni i tada bili na pozicijama i s njih akumulirali taj svoj kapital tlačeći i pljačkajući nas koje tlače i pljačkaju i danas. Ne znam, ostaje da se provjeri.

Mehanizam nacional-socijalne države

Umjesto da se država i njen javni sektor jasno odvoji od realnog, tj. privatnog sektora, (kao što bi trebala biti razdvojena i od crkve) tajkuni-državnici, lideri partijskog kartela na vlasti, djeluju kao da su vlasnici države (legislative, izvršne vlasti, pa čak i nezavisnog sudstva, tj. pravne države) i intervenišu kroz državne institucije u korist svog privatnog biznisa ili privatnog biznisa partnera koji im zauzvrat pomažu da ostanu na poziciji vlasti.

Svi koji rade u državnim firmama i preduzećima su uposlenici porodično-partijskog kartela i kao takvi postaju njihovi direktni vazali. Porodično-partijski kartel im dodjeljuje radno mjesto u državnim institucijama i državnim firmama zauzvrat očekujući njihovu lojalnost i glasove njihovih familija.

Isto tako porodično-partijski karteli dodjeljuju koncesije: koncesije za rudnike, kamenolome, male hidrocentrale, šume svojim porodičnim firmama ili poslovnim partnerima u zamjenu za novac i lojalnost. Vrlo vjerovatno je da nekakav novac dolazi u kase porodično-partijskih kartela, s obzirom na to da gotovo nikakav novac od koncesija ne dolazi u državnu kasu (kako bi se potom iskoristio za društvenu korist), već se “u putu” negdje gubi, (kao i voda u sarajevskom vodovodu).

I ovakav neofeudalni vazalski sistem neoliberali Južne Evrope i Južne i Latinske Amerike nazivaju kapitalizmom ili liberalnim tržištem i ekonomijom!!! Gdje je tu privatni kapital i gdje je tu sloboda?! Nema ih na mapi. Vidimo zemlju kao državno vlasništvo privatnog kartela na vlasti koji slobodne građane silom, ucjenom ili njihovom voljom dovodi u vazalski odnos, tj. u poziciju sluge, kmeta.

Kapitalizam i liberalno tržište i ekonomija bi bili to što oni tako entuzijastično tvrde da jeste kada privatnici ne bi putem vladajućih partija koristili i vodili državu u njihovom privatnom interesu, kada ne bi intervenisali kroz javni sektor u korist svog privatnog biznisa, kada ne bi akumulirali kapital, tj. bogatili se kroz javnu potrošnju i državne budžete, kada bi, zapravo, pustili državu na miru da podmiruje nepodmirene potrebe građanstva.

Zato ne treba dozvoliti da se zamijene teze, da neko nekome maše “nacrtanim” kapitalizmom i liberalnom ekonomijom ispred očiju u namjeri da razjari već uzrujanog bika. Nikakav problem ovdje nije u kapitalizmu, u liberalnoj ekonomiji i državi koja se ne miješa u privatni sektor.

Problem je u tome što su tajkuni koji su se obogatili tako što su javnu potrošnju usmjerili u svoje džepove – privatizovali državu i javni sektor ili se usko povezali s njom, a potom se počeli direktno miješati u tržišnu ekonomiju tako što od poreznog novca i namještenim tenderima pospješuju, pokrivaju i krpe loše poslovanje privatnih firmi članova porodično-partijskog kartela (ili pak državnih firmi u kojima su uposlili članove porodice i partijskog kartela), dok privatne firme običnih građana iste države propadaju radi takve, nerealne i vještačke, konkurencije jer prosto nemaju nikakvu šansu da opstanu u takvoj, nezakonito regulisanoj, nacionalnoj ekonomiji i tržištu .

To nije slobodno tržište niti tržišna ekonomija, niti zdrava konkurencija. To je namještaljka koja se izvodi i provodi putem parlamenata ove države.

Država i regulative postoje da onemoguće monopol na tržištu, osim državnog monopola, naravno. Ali koja korist od toga ako su država i državni monopol nečiji privatni biznis?

Eto to je državni kapitalizam privatne države.

Demokratija i republika: vladavina i socijalizam radnog naroda

Ja ne kažem da javne firme treba privatizovati. Niti kažem da ih treba pustiti da propadnu. Kažem da se moraju depolitizirati, tj. da ne smiju biti okupirane od strane partijskih kartela, da ne mogu više imati partijske upravne i nadzorne odbore, da moraju biti predane građanima na upravu i vođenje. Javna preduzeća trenutno služe kao izvor profita porodično-partijskim kartelima. Služe za kupovinu socijalnog mira i osiguravanje glasačkog tijela i baze porodično-partijskog kartela.

Javni sektor mora početi služiti svima nama.

Uz to se mora voditi liberalnom ekonomijom i pružati kvalitetne usluge takmičeći se sa konkurencijom. Na primjer: javno preduzeće gradskog prevoza u Sarajevu posluje s gubicima zato jer je na socijalistički način zaposlilo članove porodično-partijskog kartela koji je na pozicijama vlasti.

Ako taj porodično-partijski kartel tvrdi da je za kapitalizam, privatni biznis i liberalnu tržišnu ekonomiju zdrave konkurencije, zašto monopolizira javni prijevoz, zašto ne da Centrotransu (koji je privatni autoprevoznik), da preuzme tržište? Zašto održava lažnu konkurenciju državnim dotacijama javnom preduzeću? Zašto ne pusti da se tržište samo izbalansira? Zašto ne smanji javnu firmu na veličinu koju može par stotina radnika i radnica održavati i voditi, a koji su zaposleni ne po partijskoj tj. političkoj linij (najčešće socijalne politike koju partijski kartel odlično manipuliše i zloupotrebljava pri zapošljavanju svog vazalskog kadra), već po stručnoj spremi, tj. po profesionalnoj liniji.

U posao privatnih firmi ne želim se, niti mogu miješati, ali u politiku vođenja javnih preduzeća i zapošljavanja u njima moramo se svi miješati. To je ne samo naše građansko pravo slobode, već obaveza i odgovornost.

Javna preduzeća ne smiju biti monopolizirana od strane partijskih kartela većinske vlasti. Mi moramo imati u tim firmama zaposlene radnike i radnice svih političkih opcija, a ne samo one koji su nepotizmom i klijentelizmom vladajućeg partijskog kartela okupirali javno preduzeće.

Gdje ćemo zaposliti građane i građanke koji nemaju ništa osim svog obrazovanja, znanja, vještine i radne snage ako su u javnim preduzećima zaposleni oni koji, pored radnog mjesta u javnom preduzeću, privatno posjeduju kuću i okućnicu, pa i pristojne komade obradive zemlje na periferiji koje ne stignu obrađivati, koje u mnogim slučajevima stoje neobrađeni, a za koje, isto tako u mnogim slučajevima – dobijaju novčani podsticaj od te iste države?! Dakle: dato im je radno mjesto u gradskom prijevozu u gradu, dok im se istovremeno daje podsticaj za neobrađenu zemlju na periferiji (da ne kažem – selu). Pa ko ne bi bio dobrovoljni vazal porodično-partijskog kartela?

Građani i građanke koji nisu dio porodično-partijskog kartela, a koji nemaju ništa osim radnu snagu i eventualno neku diplomu, tj. neko znanje koje su stekli na državnom univerzitetu (koji će uskoro postati kantonalni, tj. pasti u ruke porodično-partijskog kartela u procesu parohijalizacije glavnog grada Bosne i Hercegovine) nemaju druge nego da odu iz zemlje. Isto tako ni bezemljaši, kao i svi oni farmeri koji nisu u službi, ili nisu stigli da se povežu, da se na vrijeme stave u službu porodično-partijskih kartela pa stoga “propuštaju” državne podsticaje (koje partijski karteli daju svojim članovima i vazalima) i prilike da se zaposle u državnim institucijama i firmama – i oni napuštaju zemlju.

Privatno i socijalno poduzetništvo novog socijalizma

Radi toga sam ja kategorično protiv takvog partijskog socijalizma, takve socijalne politike, takve socijalne države.

Ja sam za “welfare”, tj. socijalnu državu “radnog naroda” tj. za “socijalizam” u kojem se dostojanstveno radi, proizvodi, privređuje u privatnim firmama, u kooperativama, u zadrugama koje su organizovali privatni građani ulažući sebe: svoje znanje, svoj trud, svoje vrijeme, svoj novac, svoju imovinu, a uloga države mora biti ta da ovakve poduzetničke inicijative ovdašnjeg “radnog naroda”, to njihovo socijalno poduzetništvo, zaštiti od predatorskog kapitalizma i bankarskih prevaranata.

Ja sam za socijalnu državu koja neće dodjeljivati isključivo socijalnu pomoć, već će prije svega obezbjeđivati uslove za pošten rad, a to je sigurnost: vladavina zakona koji štiti vrijedni radni narod, a ne njihove pljačkaše i eksploatatore. Ja sam za državu koja će pravedno raspoređivati javna dobra i javna sredstva tako što će dodjeljivati sredstva za rad, davati ih vrijednim i radnim ljudima na korištenje.

Ja sam za socijalizam u kojem se država (državni ili partijski kapitalizam) neće brinuti samo za koncesije i profit, već za ljude koji u njoj žive; za državu u kojoj se opštine, kantoni, entiteti i država neće voditi kao privatne firme, korporacije, profitne organizacije u kojoj predsjednici, načelnici i premijeri glume direktore, diriguju, naređuju i ističu profit i zaradu – ja sam za državu koja će slušati potrebe i obezbjediti uslove za rad privatnim i socijalnim poduzetnicima, kooperativama, zadrugama.

Ova neoliberalna vlast tzv. narodnjačkih desničarskih partija je potpuno zapostavila ljude, a puna joj usta “naroda”. Potpuno je zapostavila selo, a selo joj je izborna baza. Zahvaljujući glasovima periferije – nagurali su se u gradove, a onda zaboravili odakle su došli.

Ja sam zato za socijalizam koji neće privatizovati javna dobra, zajedničko vlasništvo, državu, narod, već će odrediti i zaštititi od privatizacije veliku porciju državnog vlasništva, a zatim davati tu zajedničku imovinu građanima i seljacima na korištenje, svima onima koji žele da rade i obrađuju, da proizvode i trguju svoje usluge i proizvode dok su radno sposobni.

Ja sam za socijalističku državu koja neće državno vlasništvo (zemlju, vodu, rijeke, potoke, jezera) izdavati ili predavati privatnim veleposjednicima, već će to vlasništvo tretirati kao zajedničko vlasništvo i dodjeljivati ga na korištenje nezaposlenima, bezemljašima, poštenim i vrijednim građanima i seljacima koji u takvom socijalizmu imaju prioritet.

Tako vlast putem države treba stvarati radna mjesta: tako što će ih dodjeljivati besplatno, na korištenje – ‘nako, za dobrobit građana, za društvenu korist, a ne prodavati i privatizovati da bi onda privatnici zapošljavali i eksploatisali građane. Ako žele prodavati nešto – neka prodaju svoje privatno vlasništvo, neka ne prodaju javna dobra i radna mjesta u javnim preduzećima.

Ja sam za socijalističku državu koja neće seljaku koji posjeduje zemlju dati ili prodati posao u gradu proizvodeći ga u vazala i profesionalnog glasača, već će seljaku koji ne posjeduje dovoljno zemlje dodijeliti na korištenje državnu zemlju koja leži neobrađena, pa čak i onu zapuštenu i neobrađenu zemlju koju posjeduje profesionalni glasač privatnih-partijskih kartela koji je otišao raditi u grad.

Opštinski prostori i zemlja moraju biti dodjeljeni građanima i seljacima koji žele raditi, kreirati, stvarati, proizvoditi, a ne nakupcima i zakupcima, jer opština i država nisu i ne smiju biti profitne organizacije, voditi se logikom i argumentima profita, već egzistencijalnim, radnim i kulturnim potrebama stanovnika grada i sela.

Povratak u budućnost

Mislim da nakon više od dvije decenije možemo slobodno razlučiti i odlučiti da se vratimo na radni, tj. seljački i radnički socijalizam. Kapitalizam nije ispunio svoje obećanje jer i u socijalizmu smo umjeli živjeti na kredite.

Razlika je samo i jedino u tome što u socijalizmu ostaje više prostora za privatno poduzetništvo nego u ovakvom kapitalizmu u kojem su korporacije pokupovale i zauzele sve proizvodne i prodajne prostore. S druge strane, kapitalizam u koji se ulazi nakon sveopšte pljačke stanovništva ne može biti fer utrka, niti se može nazvati slobodnim tržištem. Naime, čitava generacija sposobnih domaćih ljudi je izbačena iz igre i stvari idu u korist privatnom kapitalu koji dolazi izvan zemlje, tj. građanima drugih zemalja.

Kapitalizam u kojem je moj kapital politički obezvrijeđen i nautralisan od strane političke elite na vlasti nije kapitalizam jednakih mogućnosti. On je partijski, državni kapitalizam koji je zapravo socijalizam totalitarnih partija.

Nakon što su građani i seljaci osiromašeni, nakon što su im ušteđevine pokradene ili iznuđene od strane ratnih i poratnih profitera, domaćih i stranih kriminalnih i bankarskih organizacija – nije fer ulaziti u tržišnu ekonomiju i tranziciju u kapitalizam, osim ako želimo učestvovati u legalizaciji sveopšte pljačke i prevare.

Mi nemamo drugog izbora nego kao osiromašeni radni građani i seljaci – vratiti se osnovama socijalizma u kojem država mora izaći u susret siromašnima tako što će im dodijeliti zemlju ili prostore u kojima mogu raditi i trgovati.

U takve prostore, između ostalih, spadaju i bivša vojna svojina, napuštene hale i fabrike, razni poslovni i opštinski prostori koji dvadeset godina stoje prazni čekajući da se privatizuju za sitne novce. Mi smo dovoljno dugo čekali. Niti jedna ruševina koja i nakon dvadeset godina stoji po gradovima i selima – ne obećava nikakav napredak. Ako postoje neriješeni imovinsko-pravni odnosi – neka država konfiskuje prostor na temelju neplaćenih poreza i neka ga dodijeli građanima i seljacima na određeni period.

Dvije su stvari neminovine ako ovako nastavi:

1. odlazak iz ovakve u prave socijalne zemlje

2. povratak u socijalizam u našoj zemlji.

Ako ne namjeravamo opustošiti ovu zemlju, povratak u socijalizam je plodonosno rješenje. Naravno, ne onaj kakav je nekada bio: ne u totalitarizam, ne u diktaturu – to imamo sada – već u jedan demokratski, liberalni socijalizam u kojemu će radnici i seljaci biti samouposleni uz pomoć države i kao takvi biti tretirani kao poslovni partneri neprofitne države, tj. kao investitori svog truda, vještine i znanja u svoje i opšte dobro (kako nam ovih dana predstavljaju ine kapitalističke predatore koji investiraju “u nas” zarad profita), a ne kao prekarijat ili “nehljebi” koji izbjegavaju plaćanje poreza – kako ih mnogi “uhljebi” koji žive na račun tog poreza – vole nazivati.

Dakle neka vrsta “profesionalnog socijalizma” u kojem će se ljudi razlikovati uglavnom po znanju, zvanju, sposobnosti, praktičnoj vještini, tj. po profesionalnoj, a ne po vjerskoj i etnonacionalnoj (čitaj: partijskoj) pripadnosti.