Nakon slučaja nove sportske dvorane na Grbavici koju su, vele određeni opštinski vijećnici, sami građani mjesnih zajednica zajednički i demokratski nazvali “Novo Sarajevo” umjesto “Goran Čengić”, još jedan klin u kovčeg bosanskohercegovačkog Sarajeva kao glavnog grada te države došao je u vidu “instrukcije za sve osnovne škole u Kantonu Sarajevo da kovanica BHS jezik više ne može biti u upotrebi te da u narednom periodu uprave škola moraju obezbijediti izvođenje nastave na jednom od tri zvanična jezika konstitutivnih naroda BiH, shodno slobodnom opredjeljenju roditelja/staratelja učenika na osnovu ankete.
To znači da bi u Kantonu Sarajevo, za razliku od nekih drugih kantona, mogle postojati tri škole pod jednim krovom, a ne samo dvije. Treba li da nas tješi ili rasplače pomisao da u multietničkom i multikulturalnom Sarajevu niko nije izuzet i zapostavljen kada se o podjeli radi?
Mnogi su se kao zabrinuli zbog toga što bi “tri škole pod jednim krovom” iliti “3 u 1” školski program mogle opteretiti budžet Kantona Sarajevo mada, kako neki tvrde, postojanje nastave na drugim jezicima može zavisiti od postotka djece čiji se roditelji opredjeljuju za druga dva jezika. Drugim riječima: ako te djece ne bude dovoljno, ako u velikoj većini “pobijedi” opredjeljenje roditelja za Bosanski jezik, to bi moglo značiti da će se sva nastava u Kantonu Sarajevo odvijati isključivo na Bosanskom jeziku. Manjine će po zakonu imati pravo na nastavu na svojim jezicima, ali djeca koja su pripadnici druga dva konstitutivnivna naroda – ne.
No ni to nije razlog da se ova odluka proglasi neustavnom i diskriminatornom. Razlog je progon BHS jezika koji, po riječima Ministra, tj. Vlade Kantona, nije zvanični jezik konstitutivnih naroda BiH.
Međutim BHS jeste zvanični jezik konstitutivnih građana BiH. Barem u istoj mjeri i jednako ustavno koliko su Bosanski, Srpski i Hrvatski zvanični jezici konstitutivnih naroda BiH. Saznaćete kako, zašto i po kojoj pravnoj osnovi ako budete imali strpljenja da pročitate ovaj tekst do kraja.
No prije svega bih da obratim pažnju na način, ljude i institucije koji manipulišu isključivim i parcijalnim interpretacijama prije svega Ustava BiH, a potom institucijama vlasti i demokratije, te u najvećoj mjeri nacionalnim osjećajima građana bošnjačke nacionalnosti Kantona Sarajevo i BiH.
Ko se to politički zalaže da se putem legislative svako ko se usprotivi ukidanju BHS jezika insistirajući na bosanskohercegovačkom građanskom društvu i na bosanskohercegovačkoj građanskoj državi – demonizira, kriminalizira i stavi van zakona?
Ko to pro-građansku političku aktivnost želi isprva nezvanično, a potom i zakonom proglasiti protuustavnom, a insistiranje na konstitutivnosti BH građana, na njihovom ustavom zagarantovanom pravu na sopstveni jezik napadom na svoj jezik, svoj etnonacionalni identitet, vitalni nacionalni interes, prava i slobode konstitutivnog naroda, dok istovremeno brutalno ukidanje, zabranu, javni prezir, javne bljuvotine i gnušanje prema BHS jeziku i svima koji ga govore i smatraju svojim uopšte ne vide neustavnim, političkim i ne samo nacionalističkim, već i gnusnim rasističkim činom?
Ja ću nastojati da obratim pažnju na ideologe i arhitekte nacionalizma, na gospodu akademike koji već drugi put u posljednjih tridesetak godina marširaju preko građana (namjerno ne kažem “naroda”, niti “manjina”, već kažem “građana” – onih “miješanih”, Jugoslavena, Bosanaca i Hercegovaca, kosmopolita) samo zato što im je tuda za početak najlakše protjerati silu, i tu svoju agresiju na nečiji jezik, kulturu, identitet, uslove za život, biznise, poslovne i društvene pozicije, životni prostor, pa i sam život – pravdaju ugroženošću sopstvenog naroda.
Paraakademija
Instrukciju je, dakle, donijelo Ministarstvo za obrazovanje, nauku i mlade Kantona Sarajevo.
Kao temelj svoje odluke naveli su dvije stvari: demokratsku volju roditelja/staratelja, dakle građana Sarajeva (na isti način kao i u slučaju sportske dvorane na Grbavici) na jednoj, i Ustav Kantona Sarajevo koji se oslanja na Ustav BiH – na drugoj strani.
No ispostavilo se da inicijativa o jeziku nije došla od roditeljskog vijeća, niti od bilo kojeg roditelja ponaosob, već je došla iz BANU.
Šta je BANU?
Neko bi rekao da je BANU zapravo samoproglašena Bošnjačka (para)Akademija (bošnjačkih) Nauka i Umjetnosti koja je za razliku od nacionalne (čitaj: državne) Akademije Nauka i Umjetnosti Bosne i Hercegovine (ANUBiH) etnonacionalistička, pa čak i kleronacionalistička (s obzirom na njene uvažene osnivače, sekretare, članove savjeta i dr.) i koja se, opet za razliku od ANUBiH, ne bavi naukom i naučnim radom, već ima ambicije da se na sličan način kao i SANU devedesetih u kontekstu raspada Jugoslavije i stvaranja Velike Srbije aktivno bavi vanjskom i unutrašnjom politikom BiH, tj. njenim raspadom ili stvaranjem nečeg “Velikog” u Bošnjaka.
Jednako kao što je to bio slučaj i sa SANU, misija BANU je uspostavljanje kulturne hegemonije “najbrojnijeg naroda” koji je ugrožen i koji mora ostvariti političku dominaciju unutar postojeće države pretvarajući je iz građanske ili multietničke – u sopstvenu nacionalnu državu.
Doslovno prepisan program.
Do prije instrukcije Ministarstva za obrazovanje, nauku i mlade Kantona Sarajevo o izbacivanju BHS jezika iz škola u Kantonu Sarajevu koja je donesena na inicijativu članova BANU Sarajlije su vjerovatno pretpostavljale da se u nedostatku pametnijih, naučnih, umjetničkih ideja u “Štros Majerovoj” pričaju kojekakve “lovačke priče iz rogatičkog kraja” bistreći o Sutorini i granicama BiH – no sada su se svi mogli uvjeriti da ta organizacija ima jako dobre veze i uticaje u samom vrhu kantonalnalne vlasti i u stanju je da povlači konce, da tumači Ustav BiH i Kantona i da, doslovno, “vedri i oblači” u Sarajevu, Kantonu, Federaciji, BiH i šire… Nebo je limit.
E sada, Sarajevo i Sarajlije kakve ja poznajem su više nego ponosni što su devedesetih uspjeli takoreći golim rukama osujetiti planove koje su arhitekti jednog nacionalizma smišljali, kovali i diktirali iz jedne akademije nauka i umjetnosti u Srbiji. Više su nego ponosni na to da su, po njihovom mišljenju i iskrenom uvjerenju, uspjeli sačuvati multietničko, multikulturalno, kosmopolitsko Sarajevo.
No, evo, par decenija kasnije to multietničko, multikulturalno i kosmopolitsko Sarajevo, izgleda, ne uspijeva da odoli i da zaustavi sprovođenje nove kleronacionalističke vizije kulturne hegemonije i nacionalne države koja i ovog puta dolazi iz jedne akademije nauka i umjetnosti iz Srbije.
Svjedoci smo, očevici smo, da su Sarajevo i Bosna i Hercegovina opet postali poligon jednog eksperimenta jedne akademije nauka i umjetnosti osnovane u Novom Pazaru 2011. godine na inicijativu glavnog muftije Islamske zajednice u Srbiji, jedne akademije nauka i umjetnosti u čijem senatu sjede najviši vjerski poglavari iz BiH i Srbije (po čemu bi je bilo primjerenije i poštenije možda nazvati Bošnjačka Akademija Vjeronauke i Umjetnosti).
Bilo kako bilo, sada imamo jednu posve novu situaciju, a to je da se neko ko priča ako ne Srpski, a ono zasigurno ekavski – bori za Bosanski jezik u Kantonu Sarajevo!
No nije u tome problem. Neka se svako bori za svoje! Ima pravo da se bori! Poštujem to što se bori!
Ali dobro bi bilo da tu borbu sam ne brka sa uništenjem jezika drugih, već da ispoštuje i ono za šta se i drugi ravnopravno bore i zalažu u sopstvenom im Sarajevu i Bosni i Hercegovini, kao građani (a ne konstitutivni narodi) Kantona, Federacije i BiH, a to je: zajednički BHS jezik.
Dobro bi bilo ne demonizirati i ne kriminalizirati te građane, njihove građanske akcije, političku orijentaciju i političke predstavnike, ne vršiti hajku na njih poput papine inkvizicije protiv bosanskih heretika.
Dobro bi bilo.
Radi se o slobodnim građanima jedne suverene, moderne, sekularne doduše poluetno-nacionalne i ali zato i polugrađanske države.
Dobro bi bilo da se uvaži i ispoštuje i postojanje drugih: kako konstitutivnih građanki i građana, bioloških roditelja i djece takozvanih “miješanih” ili “mješovitih brakova” – tako i uvjerenih Bosanaca i Hercegovaca, bivših Jugoslavena, koji su takođe konstitutivni po Ustavu BiH, koji su, na kraju krajeva, za razliku od nekih članova BANU – građani Bosne i Hercegovine; građani koji svoju Bosnu i Hercegovinu vide i kao građansku državu, tj. interpretiraju Ustav svoje države i na taj način (kasnije ću objasniti kako i zašto).
Ne samo da nije red da se jezik ovih sugrađana, a to je upravo BHS jezik, u njihovom gradu (za koji su se oni borili da ostane multietnički, multikulturalan, bosanskohercegovački, “miješan”) zabranjuje njima i njihovoj djeci, već je upravo ta zabrana protuzakonita i neustavna i ja vjerujem da će neko ko je dovoljno građanski i pravno osvješten ubrzo tužiti Ministarstvo i Vladu KS za ugrožavanje i negiranje ljudskih i građanskih prava.
Ustav Kantona, Ustav BiH i pravo na jezik konstitutivnih građana građanske BiH
Nakon inicijative novopazarske BANU sa sarajevskom adresom u “Štros Majerovoj”, stručnom lingvističkom i pravnom mišljenju Ministarstva za obrazovanje, nauku i mlade Kantona Sarajevo se pridružio još jedan ekspert, a to je Predsjednik Sindikata osnovnog obrazovanja i odgoja Kantona Sarajevo i to riječima da se do sada u školama u KS “koristio nezgrapni naziv Bosanski/hrvatski/srpski jezik i književnosti, što apsolutno ne postoji. Ne znam šta je bio cilj takve vještačke tvorevine, ali ona je potpuno neustavna. Ustav prepoznaje jedan od tri službena jezika, ili bosanski, ili hrvatski ili srpski“
Na stranu uznemirujuća doza domaćeg samoupravnog nacional-socijalizma koja se osjeti, kako u svojstvu – tako i u izjavi Predsjednika radničkog sindikata osnovnog obrazovanja i odgoja kao tumača Ustava i ustavnosti službenih jezika, ovdje je bitno da se on, izgleda, pozvao na
Ustav Kantona Sarajevo u kojem, usput rečeno, nigdje nije pomenuta riječ “bosanski”, a niti “hrvatski”, pa niti “srpski”, kao što nije pomenuta niti riječ “jezik”, a niti “službeni jezik” ili “službeni jezici” (ako kliknete na link i napravite pretragu teksta) A i da jeste, taj ustav bi trebao biti neustavan jer se ni u samom
tekstu Ustava BiH (takođe provjerite) nigdje ne pominju i ne definišu “službeni jezici”.
Ja ne znam ko je i kada u pomenutim Ustavima ili njihovim amandmanima odredio za zvanične i službene jezike isključivo jezike konstitutivnih naroda (Srpski, Hrvatski i Bosanski), a izbacio BHS kao njima ravnopravan i zvanični, tj. službeni jezik konstitutivnih građana BiH i kako da o tome nismo ništa znali. Zna li se ko je i kada glasao za ove promjene Ustava, amandmane i zakone? Je li i to bilo preko raspusta?
U Aneksu I Ustava BiH se riječ “jezik” pominje u kontekstu ljudskih prava i evropske povelje za regionalne jezike i jezike manjina, kao i u kontekstu državljanstva i diskriminacije gdje stoji da niko ne smije biti lišen državljanstva ili diskriminiran “po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status”.
Čini mi se da bi se u slučaju instrukcije Ministarstva upravo moglo raditi o brutalnoj i konstantnoj diskriminaciji, a u nekom širem, dužem i dubljem kontekstu čak i o negiranju državljanstva svima onima koji nisu “konstitutivni narodi”, i to od strane onih koji Ustav BiH i državu BiH interpretiraju isključivo kao nacionalnu, ali ne i građansku (kao npr. BANU).
Po njima i njihovom tumačenju Ustava ispada da u Bosni i Hercegovini žive konstitutivni narodi: Bošnjaci, Hrvati, Srbi i ostali narodi koji, izgleda, nisu konstitutivni. Pored njih u BiH žive i neki građani, državljani BiH koji ne spadaju niti u jedan od navedenih konstitutivnih i nenavedenih nekonstitutivnih naroda. Ni oni nisu konstitutivni, ako pitate “konstitutivne” narodne akademike i interpretatore Ustava BiH.
Zašto i po kojem pravnom osnovu slobodni, privatni građani u praksi ne bi bili konstitutivni u BiH?
Zato što ne djeluju zajednički kao što djeluju “konstitutivni narodi” kroz tzv. narodnjačke partije.
“Konstitutivni građani” jednostavno nemaju adekvatne političke predstavnike u vlasti: u prvom redu jaku, zdravu, masivnu i potkovanu partiju građanske ljevice koja predstavlja građanski interes na svim nivoima vlasti; partiju koja vodi aktivnu parlamentarnu borbu za građansko društvo i građansku državu. Kroz tu i takvu političku partiju bi građanska individualna prava bila kanalisana i adekvatno predstavljena u parlamentu kao kolektivni interes “konstitutivnih građana” koji je u parlamentu politički suprotstavljen desnici i interesu “konstitutivnih naroda” čije partije favorizuju kolektivna prava i etnonacionalnu državu.
Građani su, nažalost, napušteni i prepušteni sebi i mitu o individualnim pravima u ovoj disfunkcionalnoj (bes)pravnoj državi.
No u svakom lučaju, sa ili bez takve partije, mislim da bi građani sami morali svoja individualna prava početi tretirati kao kolektivno pravo, tj. početi na sebe gledati kao na “konstitutivne građane BiH”.
Za to imaju uporište u samom Ustavu BiH.
“Konstitutivni građani” BiH
Ustav BiH garantuje ljudsko i građansko pravo na “jezik”, na “političko i drugo mišljenje”, ne samo građanima i građankama kao individuama, već i kao konstitutivnoj grupi samim tim što zasebno pominje “građane BiH” u preambuli u kojoj jasno piše da:
Bošnjaci, Hrvati i Srbi, kao konstitutivni narodi (u zajednici s ostalima) (ostalim nekonstitutivnim narodima, op.a.), i građani Bosne i Hercegovine ovim utvrđuju (konstituišu, op.prev.) Ustav Bosne i Hercegovine:
…
Da su samo i jedino pomenuti građani, onda bi to impliciralo individualna prava svih građana zajedno i ponaosob.
No pošto se građani pominju zasebno, odvojeno od eksplicitno navedenih “konstitutivnih naroda”, onda možemo pretpostaviti da se i u slučaju implicitno konstitutivnih građana radi o kolektivnom pravu.
Jer ako pripadnici “konstitutivnih naroda” zajedno sa svojim kolektivnim pravima istovremeno uživaju i individualna prava, onda je logično da postoji reciprocitet, tj. da i “konstitutivni građani” zajedno sa individualnim pravima mogu uživati svoje kolektivno pravo kao “konstitutivnih građana” da bi bili u svemu ravnopravni sa “konstitutivnim narodima”. (Ne mogu “konstitutivni narodi” imati i jare i pare, a “građani” – kud koji.)
U ta “kolektivna prava konstitutivnih građana” onda treba da spada i zvanični jezik konstitutivnih građana BiH, a to je BHS jezik.
Evo da još dalje zahvatimo:
Ustav BiH se poziva ili oslanja na prethodni dokument, referendumski listić od 1. marta 1992. godine u kojem se izjašnjavalo o suverenosti BiH u kojem stoji pitanje: JESTE LI ZA SUVERENU I NEZAVISNU BiH, DRŽAVU RAVNOPRAVNIH GRAĐANA, NARODA BOSNE I HERCEGOVINE – MUSLIMANA, SRBA, HRVATA I DRUGIH NARODA KOJI U NJOJ ŽIVE?
Primijetićete i ovdje istu razdvojenost, s tim da su građani tada pomenuti prvi, a tek potom narodi. Vjerovatno zato što su mislili da je u BiH bilo više onih koji se nisu izjašnjavali kao Muslimani, Srbi i Hrvati, već najčešće kao Jugoslaveni, pa se malkice podilazilo toj grupi “miješanih” Jugoslavena, tj. Bosanaca i Hercegovaca pri referendumskom utvrđivanju suvereniteta i nezavisnosti BiH. (Kasnije će ih arhitekti etnokratske i etnonacionalne BH države “nogirati” ili ih posthumno, u odsustvu, vjerski i etnonacionalno opredijeliti.)
Primijetićete i to da između RAVNOPRAVNIH GRAĐANA i NARODA BOSNE I HERCEGOVINE ne stoji kosa linija “/” koja znači “ili”, niti stoji skraćenica “tj.” koja znači “to jest” – da bi se podrazumijevalo da su “ravnopravni građani” BiH isto što i “narodi BiH”. Ne! Stoji zarez. Dakle radi se o nabrajanju različitih, odvojenih kategorija.
U tekstu kasnije, nakon crtice “-” (mada bi trebala dvotačka) ide nabrajanje naroda razdvojenih isto tako zarezom, a ne kosom crtom ili skraćenicom -“tj.”- jer se ne radi o istom narodu različito nazivanom, već o tri različita naroda.
Mora se primijetiti i to da se u međuvremenu umjesto Muslimana, u kategoriji konstitutivnih naroda pojavio Bošnjački narod. Ta kategorija se mijenjala, dok je kategorija građana ostala nepromijenjena, tako da na kraju, jedina konstanta, jedini kontinuitet koji je neizmjenjen, a vezan je za suverenitet BiH države bivaju i ostaju RAVNOPRAVNI GRAĐANI kao posebna kategorija na referendumu i u Ustavu BiH. Ravnopravni građani koji više nisu ravnopravni narodima. Ravnopravni građani koji su iskorišteni u političkom smislu i izbačeni iz igre, tj. bačeni na smetljište istorije da se svojim imenom ne zovu i svojim jezikom ne služe.
Eksplicitna i implicitna konstitutivnost
U preambuli Ustava BiH čitamo da državu konstituišu konstitutivni narodi na jednoj i građani na drugoj strani, što državu definiše, da tako kažem: tri četvrtine nacionalnom, a jednu četvrtinu građanskom, ili, ako ćemo pravo: pola nacionalnom, a pola građanskom (pa neka se konstitutivni narodi stisnu u ono njihovo pola Ustava).
Ta rečenica narode i nacionalni princip navodi kao jednu kategoriju: konstitutivni narodi (u zajednici sa ostalim narodima) dok je na drugoj strani veznika “i” građanski princip tj. građani Bosne i Hercegovine za koje Ustav BiH doduše ne kaže eksplicitno da su konstitutivni, ali samo zato što je konstitutivnost svakog građanina jedne moderne države – implicitna. Drugim riječima: ona se podrazumijeva!!
Naime, onaj koji je pisao Ustav smatrao je da smo dovoljno pismeni, građanski odgojeni i obrazovani pa znamo da nema potrebe građane eksplicitno (baška, op.prev) navoditi kao konstitutivne jer se podrazumijeva da građani konstituišu državu. To se ne mora eksplicitno navesti kao što se moraju eksplicitno navesti koji su to narodi konstitutivni, (da bi, kvaljda, bilo implicitno koji to narodi, k'o biva, nisu konstitutivni), jer bi onda morali izmisliti i upotrijebiti stilski pleonazam “konstitutivni građani” koji bi značio isto što i “parlamentarna skupština” (neosvješteni pleonazam koji se redovno koristi “u nas”).
Izgleda da je ona implicitna nekonstitutivnost ostalih naroda u kontrastu sa trostrukom eksplicitnom konstitutivnošću konstitutivnih naroda nekako bacila sjenu na implicitno konstitutivne građane u drugom dijelu rečenice i tako prekrila nekonstitutivnošću i građane na ovoj drugoj strani rečenice u preambuli.
To se mora rasvijetliti. Dakle, ako je “u nas” potrebno koristiti stilske pleonazme da bi nam nešto bilo jasnije – onda neka bude. Koristićemo stilski pleonazam “konstitutivni građani” da bi se osvijestili po pitanju sopstvene konstitutivnosti van “nacionalnih korpusa”. Jer samo “u nas”, evo već dvije decenije, imamo građane koji su se rodili u ovoj zemlji, a koji su nepisanim zakonima palanke i kasabe – “nekonstitutivni” – te stoga imaju status građana drugog reda samo radi toga što idiot koji tumači Ustav BiH ne prihvata implicitnu konstitutivnost građana jer nije eksplicitno navedena!!!
Ustav BiH ne treba mijenjati tako što bi eksplicitno izrazili konstitutivnost građana, već treba objasniti da je termin “građani” u preambuli Ustava BiH implicira njihovu konstitutivnost i zabraniti, kazniti novčano, lošom ocjenom ili oduzimanjem diplome svako drugo tumačenje i korištenje termina “građanin”, naročito ako se po nekakvoj inerciji doživljava kao “ukrasni”, stilski, što građane automatski proizvodi u nebitnu, nesuštinsku, beznačajnu, te stoga i nekonstitutivnu, pa na kraju i neustavnu kategoriju kao što je evo i njihov BHS jezik.
Upravo takvo tumačenje je neustavno i direktna povreda ljudskih i građanskih prava.
Ovo “zanemarivanje” i “marginaliziranje” konstitutivnosti građana, “konstitutivnih građana”, nakon ovog teksta, čitali ga ili ne – ne može više biti “iz nehata”, već se mora tretirati kao plansko, planirano i s predumišljajem, što implicira da bi se, u zavisnosti od obima i dokaza, moglo raditi o združenom zločinačkom poduhvatu, o svojevrsnom etničkom čišćenju i genocidu usmjerenom protiv određene grupe u BiH.
Iz tog razloga:
J'ACCUSE…! – ozbiljna optužba za ozbiljnu diskriminaciju i negiranje ljudskih i građanskih prava
Postoje dakle građani BiH koji ne pripadaju niti jednom konstitutivnom narodu, no, kao “konstitutivni građani” (stilski pleonazam koji smo “u prošloj epizodi” morali iz praktičnih razloga i prijeke potrebe uspostaviti) imaju pravo na svoj jezik.
Koji je to jezik?
Bosanski? Srpski? Hrvatski?
Taj jezik je do nedavne zabrane bio BHS jezik. Ili, da preformulišem: taj jezik je odnedavno zabranjeni BHS jezik.
Kakav je to i šta je to BHS jezik?
Ovaj “nezgrapni naziv” jezika koji “ne postoji” i koji je “vještačka tvorevina” i uz to potpuno “neustavan”, koristi se kako u Haškom tribunalu – tako i na svim relevantnim univerzitetima širom Amerike i Evrope, štoćereć: koriste ga “naša djeca” onda kada se isele iz ove države u tzv. “uređene države”, kada u njima upišu fakultet ili traže svoja prava na sudu, jer se uglavnom upravo taj naziv službeno koristi od strane sudskih tumača i skolara “vani”.
Znamo da je mnogima jako stalo da se u BiH ozvaniči i prepozna Bosanski jezik, kako u KS, tako i u RS, ali to nije ni razlog ni opravdanje da ne vide, ili ne shvataju, da je naziv “Bosanski” već inkorporiran i ozvaničen/legitimiziran u nazivu BHS, tj. BCS što znači: Bosnian-Croatian-Serbian. (Primijetićete vodoravne, a ne kose crtice između naziva – a negdje i zareze – što znači da se radi o nabrajanju, a ne o tri naziva jednog jezika, mada i to, po mom ličnom mišljenju, ne bi bio neki veliki lingvistički zločin), dakle ne radi se o tome da neko poistovjećuje ta tri jezika, nego ih prepoznaje kao ravnopravne u istoj grupi (kao što su konstitutivni narodi navedeni u istoj grupi u Ustavu BiH) i to na međunarodnom, na internacionalnom nivou, dakle na najvišem, “na svjeckom planu”, u najvišim obrazovnim i pravnim institucijama svijeta. Šta ćeš više??!!
Ne!
Bošnjački kleronacionalisti i novopazarski paraakademici sa adresom u “Štros Majerovoj” čija je misija, po svemu sudeći, parohizacija, provincijalizacija, kasabizacija Sarajeva – zasljepljeni mržnjom prema svemu zajedničkom, prema svemu što asocira na bivšu Jugoslaviju, na bivšu Bosnu i Hercegovinu, na bivše Sarajevo – zabranjuju i proglašavaju taj jezik neustavnim u Kantonu Sarajevo, u glavnom gradu Bosne i Hercegovine, sjekući tako granu na kojoj sjedi ne samo potencijalno građansko bosanskohercegovačko društvo, ne samo moguća građanska BiH, već i budućnost BiH – tačka.
To ne mogu objasniti ničim drugim do izvornom “bosanskom glupošću” do koje BANU, sve su prilike, drži kao do stare bosanske tradicije. Ovakav moj zaključak nikako ne bi trebao biti uvrijedljiv po njih, nego bi njihova jednostrana inicijativa i zabrana BHS jezika u Sarajevu mogla biti jako uvrijedljiva po mnoge čestite i vrijedne ljude.
Opet ponavljam i obraćam pažnju: u njihovoj kampanji se očigledno ne radi samo o nevinom insistiranju na Bosanskom jeziku, već prilično isključivom i agresivnom projektu ukidanja BHS jezika.
Ne treba biti glup ili nasjedati na zamjene teza te misliti da na sličan način insistiranje na BHS jeziku znači ukidanje i zabranu Bosanskog jezika. To je lažna dilema koja se niotkud stavlja pred “narod” i trebala bi da vrijeđa inteligenciju svakog inteligentnog.
Neka svako jednako promoviše svoj jezik i ne zabranjuje ga drugom, ali neka ne zloupotrebljava legislativu i demokratiju, neka ne manipuliše lažnim interpretacijama Ustava i lažnim legalizmom, raspisuje parareferendume, preglasava i nadglasava druge.
Svako ima pravo na svoj zvanični jezik: i konstitutivni narodi na svoj Bosanski, Srpski i Hrvatski, ali i konstitutivni građani na svoj BHS jezik.
To što neko veže svoju promociju Bosanskog jezika sa istrebljenjem BHS jezika, te po istoj logici i reciprocitetu veže npr. moju promociju BHS jezika sa istrebljenjem npr. svog Bosanskog jezika – to je veoma sumnjiva ideološka, pa možda čak i patološka pojava.
No sama činjenica da malo ko od etnonacionalista vidi problem u zabrani BHS jezika ili uopšte potrebu za njim u današnjem Sarajevu – jeste stravično.
A evo i zašto:
Upozorenje
Predsjednik sindikata kaže: “Jedan broj djece će u Kantonu Sarajevo tražiti da uči hrvatski ili srpski jezik i književnost. Toj djeci to treba omogućiti, jer je to njihovo ustavno i ljudsko pravo” , a potom kaže: “Također imamo nešto što graniči s fašizmom, a to je da se bosanski jezik u Republici Srpskoj naziva bošnjački jezik. To je nakaradno da ne može biti nakaradnije”, u potpunosti propuštajući da uvidi da se nakaradna instrukcija za ukidanje BHS jezika u Kantonu Sarajevo jednako graniči sa fašizmom.
On, jednako kao i mnogi drugi, u svojoj glavi očigledno misli da je BHS jezik ideološka odrednica, da je on nepotrebni “ukras” kao što je i riječ “građani”u Ustavu BiH, obična floskula.
On uopšte ne uviđa oko sebe građane Sarajeva, Kantona, Federacije, BiH, regije, svijeta, koji su biološki “miješani” ili koji nisu etnonacionalno opredjeljeni ili koji jednostavno smatraju BHS jezik svojim jezikom.
Odakle dolazi ovo parcijalno ili potpuno sljepilo za potrebe, slobode i prava drugih, različitih?
Ja znam da su “konstitutivni narodi BiH” u prošlim decenijama potpuno desenzibilizirani kada se radi o manjinama. Postoji potpuno odsustvo osjetljivosti na pitanja i potrebe “drugih” koje se najčešće pravda sopstvenim stradanjima.
Pitanja manjina teško dolaze do izražaja, na dnevni red, zbog te hronične preosjetljivosti u vezi sopstvenih “vitalnih nacionalnih interesa” od kojih žive i opstaju etnonacionalističke partije na vlasti. No još jedna pojava je karakteristična za “konstitutivne narode”, a to je njihov odnos prema “mješancima”.
Gotovo da postoji prećutni dogovor etnonacionalista u odnosu prema toj grupi. Izgon, progon, šikaniranje, marginaliziranje, pauperiziranje, demoniziranje, etničko čišćenje i genocid ove grupe u toku rata, a i progoni nakon rata, rijetko se pominju kao poseban fenomen. Uglavnosm se u odsustvu, ili ispod žita, sabiraju i dodaju stradanjima “konstitutivnih” da bi se ona učinila većim i tragičnijim, iako svi znaju da su rezultat gotovo prećutnog “združenog zločinačkog poduhvata” etnonacionalista svih boja protiv “neopredjeljenih”.
Dugo sam vjerovao da je Bosna i Hercegovina trebala biti i ostati simbolom zajedništva, “braka” naroda, konfesija, kultura, civilizacija, individua – braka koji je nastao iz ljubavi, a ne iz interesa.
Onda sam vjerovao da je to Sarajevo, da je taj grad posljednji simbol tog “kosmičkog vjenčanja svjetova” – kosmopolitskog braka čovječanstva.
Evo sada, ovom “instrukcijom”, ovim grubim i sramnim udarcem na djecu, na osnovno obrazovanje, na roditelje, na najnježnije i najosjetljivije strukture društva – i ta moja vjera polako gubi svoju osnovu, i taj san pada u vodu.
Jedan državljanin ili državljanka BiH ne bi trebali pristati na život u Kantonu čiji Ustav nije u skladu sa Ustavom države, sa opštim deklaracijama o ljudskim pravima.
Da li to znači da treba da se isele iz njega ili da se bore za svoja ustavom zagarantovana ljudska i građanska prava putem svojih političkih predstavnika ili pak građanskim pokretima, akcijama, tužbama upućenim ustavnom ili međunarodnom sudu – to trebaju individualno i sami za sebe odlučiti.
Ali djelovati se ne može usamljeno i pojedinačno. Djelovati se može i mora zajedno i ujedinjeno.
Ja znam ko i zašto tumači Ustav BiH, a time i Ustav Kantona Sarajevo isključivo etnonacionalistički, zanemarujući kategoriju građana, a time i bosanskohercegovačko građansko društvo unutar BiH kao građanske države, ali ne znam zašto se građanska ljevica ne podigne, ne ustane za svoje BH ustavom zagarantovano pravo slobode političkog mišljenja i političke borbe za građansku BiH i građansko društvo u BiH i ne zaštiti interes konstitutivnih građana BiH.
Ne znam zašto je umrtvljena, razmrvljena.
Zato i upozoravam: stavljanje građanskog BHS jezika van zakona, njegovo proglašavanje neustavnim, samo je prvi korak ka kriminalizaciji svakog djelovanja sa pozicije građanske ljevice u korist i za građansko bosanskohercegovačko društvo i građansku BiH.
Ovo sa jezikom je samo uvertira za svojevrsnu “Obznanu”, svojevrsni “zakon o zaštiti države”, njihove etnonacionalne države od raznih “nekonstitutivnih grupacija” koje ne moraju biti etničke manjine, već mogu biti politički neistomišljenici – građanska ljevica.
To je opasan put kojim su desničari krenuli inspirisani svojim antidemokratskim i antigrađanskim uzorima.
Mlatiti po građanima etnokratskim kleronacionalističkim legislativama je recept za katastrofu i mislim da je prva i osnovna zadaća građanske ljevice, da u kampanji na narednim izborima definiše prioritete i svoju političku borbu za građansko društvo, građansku državu, za interes “konstitutivnih građana BiH”, za BHS jezik kao zvanični “građanski” jezik, pa ćemo ili imati četiri škole pod jednim krovom – ili ćemo konačno imati krov na četiri vode pod kojim jedni više neće konstantno kisnuti u ovakvoj im maćehi od domovine.
Lajkaj ovo:
Lajk Učitavanje...
Srodno
Stratobosanska KOMUNA 