Ništa nije džaba.

Ni valjanje gluposti ili širenje dezinformacije nije “džaba”. Mijenja ljude. Čini ih podložnim manipulaciji. Stvara određenu klimu u društvu, određenu kulturu u kojoj se svi prave budale, a zapravo tačno znaju šta hoće. To valjanje gluposti, širenje dezinformacije, širenje straha, govor mržnje – bitno i direktno utiče na svakodnevnicu. Proizvodi bezvolju, nevolju, obeshrabruje poštene, pravedne, čestite, vrijedne, radine. Stvara nekima drugima prilike za nešto, da “love u mutnom”, da se provuku nekažnjeni.

To je distrakcija, bacanje prašine u oči, ali nije “‘nako” i nije “džaba”. Ono ima svoju svrhu.

Zato ni napredne ideje nisu “džaba”. Širenje informacije. I to mijenja ljude. Čini ih podložnim edukaciji, emancipaciji. Stvara određenu klimu. Proizvodi političku volju. Ohrabruje pravedne, poštene, čestite, vrijedne i radine. Razbistri ljudima pogled na njihovu stvarnost, na društvo. Bude štošta jasnije. I to sve rezultira određenom kulturom, političkom kulturom i političkom pismenošću, političkim angažmanom i aktivizmom građana.

Na demagogiju valja odgovoriti pedagogijom. Na nazadne ideje i trendove – naprednim.

Naravno, ne treba izgarati pretjeranim entuzijazmom nestrpljivo očekujući drastičnu promjenu preko noći, ali se isto tako ne treba u startu raniti u nogu apatijom, malodušnošću zato što ne ide sve onako kako smo mi to u svojoj dnevnoj sobi zamislili i očekivali. Ne treba biti melodramatičan.

Moramo odrasti. Zasukati rukave. Pripremiti se na dugu i napornu borbu. Ne bi ni valjalo da je sve to tako lako (kako mnogi “istrošeni” i “pregoreni” lumpenproleteri zamišljaju, umišljaju i propagiraju kada se raspucaju), ni manje ni više nego – čas posla! Onda bi svi mi ispali još veće budale samim tim što smo nešto što je tako lako rješivo – bespotrebno trpili decenijama. Nije to tako lako.

Ali nije ni teško.

Naravno da moramo znati šta želimo, ali prije toga se preporučuje da znamo “u koja smo doba”, tj. dokle smo došli, šta smo propustili uraditi, šta nije urađeno, čime raspolažemo, a šta nam fali.

Kao prvo – nama ne treba državni udar. Ne treba nam da preuzmemo vlast. Čitavo vrijeme svi žele preuzeti vlast, a niko od nije sposoban formirati većinsku vlast.

Vlast je korumpirana u prvom redu zato što vlast korumpira onog ko je na vlasti.

Cilj je vlast napraviti, da tako kažem: nedostojnom preuzimanja. Cilj je da vlast prestane biti politički cilj partija. Cilj je da društvo postane cilj. Sve dok svi žele apsolutnu, totalitarnu vlast, sve dok teže autokratiji – potpunoj partijskoj kontroli organa i institucija vlasti, pa čak i pravosuđa – mi imamo problem, a nemamo demokratiju.

Vlast će prestati biti glavna tema tako što će administracija biti reducirana, svedena na minimum, na minimalne plate, minimalnu moć, i tako je mentalno, simbolički i fizički učiniti slugom i pomagalom produktivnim privatnim građanima, a ne autoritetom i poslodavcem.

Cilj ne smije biti uzeti vlast i državne firme koje stvaraju profit za vladajuće partije i upošljavaju biračko tijelo. Cilj je ukinuti ih. Cilj je dokinuti ne samo ovakvu vlast, ovakav režim, već ovakvu državu.

To mogu građanima “isporučiti” samo iskreni i uvjereni anarhisti.

Nama treba društvena revolucija, ili barem duga, ali sigurna reforma društva.

Mi moramo promijeniti gangstersku kulturu današnjeg društva i ponovo uspostaviti provjerene, (da ne kažem tradicionalne) društvene vrijednosti koje konzervativci i tradicionalisti, i pored njihove hegemonije,  nisu uspjeli uspostaviti čak ni uz pomoć vjerskih zajednica i institucija.

Ne samo režim, ne samo politička klasa, oligarsi, tajkuni i moguli partijskih kartela, već cjelokupno društvo je korumpirano. Gotovo svi teže tome da se ponašaju polukriminalno ili kriminalno nastojeći da ugrabe svoj plijen, svoj dio kolača, da prevare ili opljačkaju drugog, da oštete državu, državnu svojinu, zajedničku svojinu, da učine ne samo nešto bespravno, mimo zakona, već i nešto nemoralno, na štetu drugog, čak i najrođenijeg.

To je rezultat siromaštva i ekonomske nejednakosti – velikih ekonomskih razlika u društvu. Siromašni ne vide uzor u bogatima. Vide ih samo kao gangstere koji su iskoristili povjerenje narodnih masa i priliku da budu na izvoru moći kako bi se obogatili , bez ikakvog (ili uz dozu lažnog i neravnomjernog) obzira i brige prema najugroženijima.

Zato na društvenu scenu mora stupiti moralna snaga, politička organizacija koja će zaustaviti regresiju društva i degradaciju pojedinca.

Novi moral se ne može više oslanjati na konzervativne vrijednosti i tradiciju jer su one kompromitovane. Sve su institucije kompromitovane. Ne samo javnog sektora, već i civilnog društva. U svima caruje laž, prevara, šverc, profit, oportunizam i pljačka.

Snaga je u živim ljudima. Snaga je u osvještenim, produktivnim, kreativnim, obrazovanim, dobronamjernim, slobodoljubivim, slobodoumnim, slobodnim i naprednim pojedinkama i pojedincima. Snaga je u revolucionarnoj i naprednoj omladini. Snaga je u svima nama koji se želimo osloboditi dogme, hegemonije i straha od kriminalne klase koja vlada onim što nam pripada: našim šumama, brdima, rijekama, našim životima, našim umovima, našim sudbinama – sudbinama naše djece, unuka…

To je istinska promjena: promjena u društvu, društvena revolucija, a ona započinje sa nama i u nama.

Mi se moramo trznuti i drznuti. Mi sebe moramo revolucionizirati, ponovo sebe izmisliti, ponovo se roditi – u duhu, revolucionarnom duhu promjene, napretka, oslobođenja.

To je taj najslađi dio. Ta promjena koja raste u nama. To bilo koje kuca. Taj duh, taj skriveni i zatomljeni žar, taj zanos, ta energija, ta struja promjene, taj potencijal kojem svjedočimo u sebi, taj život u nama koji želi da pokulja vani, da se oslobodi – ti “novi mi” za koje nismo ni znali da postoje. Zatim taj proces, to prepoznavanje jedni drugih na ulici, u prodavnici. To okupljanje u “katakombama”, u “podzemlju”, u parkovima, na trgovima, u privatnim kućama. Ta pripadnost ideji, to samoodređenje idejom, za razliku od biološkog/genetskog determinizma, da se tako izrazim.

Moramo se početi družiti – direktno, slobodno, bez posrednika, bez tutora, bez institucija, bez organizacija, bez straha. I progovoriti. Govoriti i govoriti, da ne bi ostajali bez daha kada nas javno pitaju šta nam smeta ili šta želimo.

Nema ništa ljepše nego djelovati kao disident, napraviti jasnu granicu između režima i sebe, artikulisati i internacionalizirati svoj problem i borbu ne samo kao lokalni, već i globalni.

Ako bih sebi dao umjetničku slobodu da vizualiziram nešto konkretno, prije svega bi to bila jedna Balkanska Federacija Anarhista. Da se zahvati nanovo i naširoko i nastavi tamo gdje se stalo.

To mora biti sve ili ništa. Ako već sanjamo – da sanjamo naveliko. Čemu škrtariti na snovima? Čemu se izolirati? Što je šire – time nas je i više.

Konzervativni i autoritarni kleronacionalisti se nastoje koncentrisati i utvrditi, mi se moramo raširiti i internacionalizirati ako želimo uistinu biti ono što tvrdimo da jesmo.

Važno je zato ne zatvarati se u lokalno, ne provincijalizirati se, ne izolirati se u problemima periferije, već privući periferiju u srce problema. Ko ima grad – ima i periferiju. Ko ima periferiju – ima grad. To smo naučili u protekla dva rata i protekle dvije revolucije: socijalističkoj i konzervativnoj. Zato grad treba osloboditi intelektualno i vratiti mu mjesto i ulogu koja mu pripada, a to je – inkubator i rasadnik naprednih ideja.

To možemo samo ako se “urbana gerila” naprednih intelektualaca i studenata oslobodi svojih strahova, predrasuda i apatije, tj. ako napredne snage shvate i prihvate svoju društvenu odgovornost, utrpaju svoje potkošulje i počnu djelovati aktivno prema drugim centrima, drugim gradovima (u drugarskoj saradnji, a ne kompeticiji s njima), a naročito prema periferiji. Jer naša obaveza jeste povezati se i federirati internacionalno, no istovremeno dokučiti periferiju i rasplamsati napredne ideje u onima koji su u međuvremeno bili potpuno zaboravljeni i izostavljeni od strane urbanih centara.