Autoritarna “socijalistička”, “narodna” i “demokratska” država, ili bolje rečeno: državni tj. partijski kapitalizam i politička elita na vlasti nisu baš u skladu sa izvornim idejama slobode, progresa i revolucije. Zato prestanimo idealizirati nešto što se naizgled, u određenoj formu bilo približilo decentralizovanom samoupravljanju, ali je suštinski i dalje funkcionisalo po direktivama partijske centrale.
Totalitarizam je negacija svih vrijednosti i kapaciteta pojedinca i društva. Totalitarizam je kapitulacija slobodnog uma, da tako kažem.
Na kraju krajeva: pretvoriti državu u firmu, a građane u armiju radnika je zapravo ispunjenje kapitalističkog sna buržoazije, a medvjeđa usluga građanima i proletarijatu (jednako kao što za globalno spuštanje cijene radničke satnice najbogatiji biznismeni svijeta mogu najviše zahvaliti Komunističkoj partiji Kine).
Robovlasnički princip
Proizvodnja i potrošnja kao mjerilo vrijednosti i slobode čovjeka je potpuno nečovječan koncept, zapravo robovlasnički princip. Stoga, način na koji ćemo taj robovlasnički model društva prespojiti tako da funkcioniše (otprilike) jednako i fer za većinu u njemu (mada neko mora biti donji) je samo presipanje istog principa iz šupljeg u prazno.
Mislim da društvu ne treba pristupati kao marvi na državi-farmi (tj. firmi) koja mora pošto-poto privređivati i donositi neki profit da bi građani opravdali svoje postojanje, a nacija preživjela u internacionalnim odnosima, na internacionalnom tržištu, u internacionalnoj politici. Taj nacionalni korporatizam je vrlo blizak fašizmu i jedini izlaz je da se globalno taj princip promijeni i započne novo doba u kojem se nećemo voditi proizvodnjom, potrošnjom, ekonomijom, konkurencijom… A za to je potrebna globalna revolucija, tj. promjena u samom biću čovječanstva, evolucija svijesti i duha (što je prevelik i preskup projekt, a niko ne garantuje da neće biti pogrešno interpretiran i zloupotrebljen na neki način od strane elita.)
Država blagostanja je odlična i progresivna ideja. Ali ona danas nije tako česta. Čest je državni kapitalizam i neoliberalna vlast.
Država ne smije biti ta koja se vodi argumentima profita, već isključivo etikom skrbi, brige o građanima.
Sloboda i demokratija
Sloboda je “vlast nad samim sobom”, a demokratija način na koji se ta vlast i ta sloboda postižu i održavaju, način na koji se bogatstvo nacije ravnomjerno preraspodjeljuje, a ne akumulira u malignom tkivu društvenog parazita dominantnog sloja koji bi i rođenu mater prodao za moć i novac, a kamoli svoje sugrađane.
U biti, mi nemamo šta spašavati i bitno je izaći iz te uloge, iz te psihologije, bataliti taj “mesijanski kompleks”. Volontirati u spašavanju hegemonije koja me je duševno obogaljila nudeći mi da izaberem između toga da budem rob ili gonič robova – moćan ili bespomoćan, a nikako ravnopravan – nije nešto čega bih se prihvatio. Ja prizivam propast i kataklizmu.
Mislim da za krizu današnjeg kapitalizma ne postoji lijek. Ovakav kapitalizam će uništiti planetu i ljudsku civilizaciju. I ja neću tugovati. Da li ću se radovati – ne znam. Možda neću ni imati vremena – možda ćemo se morati sabirati na ovoj ledini i vjetrometini, na nekoj visoravni, iznad hiljadu metara nadmorske visine – i započinjati posve novu civilizaciju.
Stratobosanska KOMUNA 