Večeras je osnivački kongres Prave Crne Gore. To je nova partija u Crnoj Gori. Njen osnivač, Marko Milačić, zamolio me je još prošlog vikenda (dok sam bio u Briselu) da večeras prisustvujem kongresu, no zbog obaveza oko snimanja muzičkog spota ovdje u Sarajevu ja to nisam mogao. Pa smo se dogovorili da snimim jednu video-poruku.

Ovo je moj video koji će, kako je rečeno, pustiti večeras na osnivačkom kongresu Prave Crne Gore:

 

 

PRAVA CRNA GORA

Ne znam šta kome znači “prava Crna Gora”, ali znam da je borba za “pravu demokratiju” vječna borba. 

Diktaturu većine, bez obzira kako ona logično i jednostavno (a za nekog pomalo prijeteći i neugodno zvučala) nije tako lako postići. Čovjek bi pomislio da bi “vladavina većine” trebala biti posve prirodna pojava, s obzirom na to da je većina u većini, da je veća i jača od manjine. No nije tako. Vladavina je uvijek bila vladavina manjine: dominantne grupe koja vrši svoju hegemoniju u društvu. 

U ovim našim uslovima imamo partijske kartele koji su kriminalne organizacije, imamo švercere, ratne profitere, imamo oligarhiju, autokratske nacionalističke režime koji koriste, ne bih rekao demokratiju i ne bih rekao kapitalizam (jer tu nema mnogo demokratije i kapitalizma), već bih prije rekao da koriste (tj. zloupotrebljavaju) svoju ekonomsku moć i izborni sistem da legitimišu svoju vlast, svoju prevlast, svoju dominaciju. 

Gotovo u svim bivšim Jugoslovenskim zemljama radi se o socijalističkoj buržoaziji, o generaciji socijalističkih funkcionera, partijskih službenika raznih državnih i tajnih službi koji su došli na vlast “u ime naroda”, “u ime demokratije”, iskoristivši svoju poziciju i slobodne demokratske izbore snalazeći se nakon toga odlično u obskurnoj neoliberalnoj tranziciji. 

Oni nisu “oslobodili” svoje narode. Oni su ih podjarmili, tj. podredili svom interesu – interesu svoje grupe koja se, vremenom, pretvorila u društveni sloj, u društvenu klasu, vladajuću političku klasu, ekonomsku, političku, kompradorsku elitu nacionalne oligarhije koja se bespravno obogatila na javnoj potrošnji, brutalnom pljačkom i zaduženjem građana. 

Oni su svoje “narode” porobili i nastavljaju da ih porobljavaju dužničkim ropstvom koje tek ima da isuče svoj korbač i počne “ućerivati” dugove. Radni ljudi su prepušteni na milost i nemilost brutalnog kapitalizma tranzicije. Svakodnevno ostaju bez posla, a time i bez primanja. Društvo postaje siromašno, dok se bogatstvo koncentriše u rukama nekolicine – bez izgleda i načina da se ikada više pravedno i pravilno raspodjeli (osim pomoću državnog prevrata ili revolucije).

Socijalistička buržoazija nije mogla a ne nastaviti razrađivati sistem iz kojeg i sama dolazi, u kojem je ponikla i stasala, a to je sistem u kojem se ne zapošljava po sposobnosti, već po partijskoj podobnosti, tj. ideološki. Samo oni, to političko društvo i njegovi trabanti prosperiraju u takvoj privatnoj državi, tj. u državnom kapitalizmu u kojem je država privatna firma na čelu sa predsjednikom kao direktorom firme. 

Građanska država ne smije biti preduzeće jer država ne može otpustiti svoje građane ako ne zadovolje norme profita. No izgleda da su upravo to jedina rješenja njihove iskrivljene logike bazirane na njihovim iskrivljenim vrijednostima. Građani masovno napuštaju ovdašnje države koje je spopala najveća – ne možemo reći prirodna, već moramo reći – društvena katastrofa od rata. 

Radi se o pravoj najezdi skakavaca. No ti skakavci nisu emigranti. Ti skakavci su kompradorske elite i njihovi kriminalni partijski karteli koji su infestirali državni aparat. Njihova je istorijska uloga rasprodati prirodne i ljudske resurse i privatno profitirati na toj tranzicijskoj transakciji bez ikakvih obzira prema društvu.

Na neki čudan i uvrnut način oni su ostali dosljedni komunističkoj ideji ukidanja privatnog vlasništva s tom razlikom što nastoje da ukinu samo nama naše privatno vlasništvo, i to ne tako što ga pretvaraju u društveno, već tako što pretvaraju sve u svoj privatni kapital otimajući nam i zadužujući nas, reketirajući i kamatareći nas. 

Bogatstvo nacije, bogatstvo naroda – prelilo se u džepove pojedinaca. Direktni rezultat te politike, tog udruženog zločinačkog poduhvata su povećane razlike između bogatih i siromašnih uvećavanjem bogatstva male manjine i konsekventnim uvećavanjem siromaštva velike većine. A sa uvećanjem siromaštva dolazi do porasta kriminala, a sa porastom kriminala dolazi do argumenta bogate oligarhije o prioritetu sigurnosti – i tako nastaje policijska država koja utvrđuje dominantnu grupu na vlasti. 

Najbolja borba protiv kriminala je borba protiv siromaštva. Najbolja borba protiv siromaštva je borba protiv nezaposlenosti, protiv besposlenosti i dokolice u neimaštini koja obavezno rezultira kriminalom i prostitucijom u najsiromašnijim slojevima društva ili krajevima zemlje. Negativne društvene pojave su znaci siromaštva, a ne nekulture ili bezakonja. Ko god može normalno živjeti od svoga znanja, zvanja i imanja – neće slijediti karijeru zločinca. Samo onda kada populacija uvidi da nema nade, da nema koristi od rada i školovanja, od poštivanja zakona, kada svjedoči bespravnom bogaćenju vladajuće elite – vlast gubi moralni legitimitet i dolazi do društvene regresije. 

Vidite: siromaštvo nas tjera na očajničke korake, ali smo često preponosni pa to ne želimo priznati, ni sebi ni drugima. Draže nam je da misle da smo kriminalci, nego da znaju da smo sirotinja i fukara, što je najčešći slučaj. 

E sada, volio bih da mogu reći da su Crnogorci vrijedni i radini, a da ne zagolicam stereotipe koji i dan danas žive u postujugoslovenskom društvu. No zato mogu podsjetiti da su Crnogorci uvijek insistirali na tome da su časni i pošteni. 

Prava Crna Gora bi trebala bila ona Crna Gora koja će vratiti tu čast i poštenje, to samopoštovanje i dostojanstvo prosječnom građanki i građaninu Crne Gore. 

To se može veoma efikasno učiniti sa pozicije vlasti, tj. iz skupštinskih klupa. 

No skupštinske klupe, državna vlast i država Crna Gora – ne smiju biti krajnji cilj Prave Crne Gore. Ne smiju biti sebi svrha. 

I  partija, i izbori, i vlast, i država su samo sredstvo, a svrha svega toga je pravedno društvo. 

Zato pravi cilj Prave Crne Gore mora biti napredno, pravedno, ravnopravno, slobodno i prosperitetno cjelokupno Crnogorsko društvo, a ne samo jedan njegov segment, jedna rasa ili jedna klasa, da se tako izrazim. Pravi cilj Prave Crne Gore mora biti taj da velika većina građana Crne Gore živi sretno i zadovoljno od poštenog rada, od svoje struke i od legalne trgovine. 

Crna Gora je mala i lijepa zemlja, sa malo stanovnika, a Crnogorci i Crnogorke vole da čitaju i studiraju, da uče, da namaštavaju – zato dajte priliku stručnim i obrazovanim, mladim i pametnim momcima i djevojkama – ekonomistima, naučnicima, umjetnicima, pravnicima – da sastave operativni sistem koji neće biti sredstvo brzog bogaćenja jedne male grupe oportunista, već koji će se pokazati blagotvornim na duge staze za većinu građana. 

To je lako reći, teško za postići, ali bitno za ponoviti – svaki put, na svakom mjestu. 

Ako kanite ići tim putem, raditi na tim politikama, boriti se protiv siromaštva (a samim tim i protiv kriminala), za bolji položaj velike većine građana Crne Gore, (a samim tim i protiv autokrata ili oligarhije), za rad i radni narod (a samim time protiv nerada i budžetlija) ja vas podržavam, tu sam da sarađujemo, da radimo i gradimo skupa jedno zajedničko, napredno, radničko, otvoreno, slobodno i demokratsko društvo na brdovitom Balkanu.