Svi su pristali na “instant upgrade” iz običnog radnika, pripadnika radničke, jirgetske klase, raje i fukare – pravo u zlatovez malograđanske sapunice devetnaestog vijeka, kasnosrednjovjekovnog biznismena, bogatog čaršijskog trgovca, varoškog vazda-gazde, mahalskog švercera i profitera, šeherskog privatnik-age, i to bez ikakvog formalnog znanja, zvanja, obrazovanja.

Za samo 12% kamata zamjenili su radno odijelo kravatama, folklornim i vjerskim nošnjama misleći da će svi biti gazde, vlasnici i šefovi, da niko više neće raditi nego će šetati ulicama i zahtijevati svoja zagarantovana građanska prava sitne buržoazije.

I evo – dočekali su da ne rade i da povazdan traže prava.

Sada samo moraju da se dogovore sa nacionalnim elitama ko će da odrađuje i otplaćuje dugove i u kom svojstvu: roba, kmeta ili najamnog radnika.
Naime, nakon što su uspostavljene nacionalnu države, oligarhije i autokratije unutar državnih granica (znaju đe su), treba još samo da se dogovore oko društva i društvenog uređenja (tj. da znaju i kad su): hoće li ono biti po uzoru na stari, srednji vijek ili industrijsko doba (što se proizvodnih odnosa i načina eksploatacije tiče).

Njihova djeca i unuci nemaju vremena da čekaju da im se očevi i djedovi dogovore sa svojim etnonacionalnim ljubavnicima čije su sponzoruše, već hitaju u razvijene zemlje i razvijena društva da u njima brže-bolje zauzmu mjesto radničke klase dok još uvijek postoje ikakva radnička prava i socijalna država blagostanja.