Kada govorimo o ljevici i desnici političkog spektra mi automatski stvaramo popularnu predstavu čija je glavna karakteristika njena jednodimenzionalnost. Mi zamišljamo jednu pravu liniju koja se ideološki dijeli na lijevu i desnu stranu sa centrom u sredini. Često nam se dešava da relativiziramo tu podjelu, (pogotovo ako smo disleksični) tako da nam ljevica postane desnica, desnica ljevica, a liberalni centar – liberalna elita, itd…

Često nam se desi da ovu podjelu dodatno banalizujemo samo radi toga što nemamo dublju i potpuniju sliku o razlikama između ljevičarskih i desničarskih ideja.

Izrazi “ljevica” i “desnica” prvi put su se pojavili za vrijeme Francuske revolucije kada su članovi Narodne Skupštine bili podjeljeni na one koji podržavaju kralja i crkvu, a koji su sjedili sa desne strane predsjednika skupštine, dok su oni koji su podržavali revoluciju sjedili sa njegove lijeve strane.

Ja mislim da je vrijeme da se malo ta razlika malo produbi sa još nekoliko bitnih karakteristika i dimenzija uslovno rečeno “ljevice” i “desnice”.

“Ljevica” je revolucionarna, progresivna i teži napretku, kretanju ka naprijed, evoluciji društva, unapređenju društva. Ona je za napredne promjene u društvu. “Ljevica” je “naprijed” ili “Naprijed” je “Ljevica”.

“Desnica” je konzervativna. Ona se zalaže za Status Quo Ante – za stanje koje je prethodilo današnjem. Desnica, iliti “reakcija”, reaguje na revoluciju, na promjenu, na progres, i želi okrenuti tok istorije prema nazad, želi ponovo uspostaviti “stare”, feudalne odnose, tradicionalne vrijednosti . Želi ih konzervirati kao takve. Učiniti nepromjenjivim. Ona teži da se vrati u prošlo stanje, tj. prema nazad. “Desnica” je u tom smislu – nazadna. “Desnica” je “nazad”, ili “Nazad” je “Desnica”.

“Desnica” takođe predstavlja interese “gornjih” slojeva društva. “Desnica” je “gore”. Ona predstavlja “gornju” manjinu koja bi da upravlja “donjom” većinom. “Ljevica” predstavlja “donju” većinu koja nastoji da bude ravnopravna, i politički i ekonomski (ako ne individualno, a ono barem klasno) sa “gornjom” manjinom.

Ljevica teži otvorenosti, internacionalizmu; desnica teži zatvorenosti – izolacionizmu.

Ljevica teži kosmopolitizmu, svjetskoj revoluciji; desnica teži partikularizmu, svojoj teritoriji, “krvi i tlu”, blagostanju svoje grupe: klasne ili etničke i sl. bez brige o drugima.

Ljevica teži oslobođenju i ravnopravnosti svih – desnica podređivanju i porobljavanju, ako ne drugih pojedinaca, onda drugih klasa, rasa, naroda, nacija.

Ljevičar ličnu slobodu vidi u slobodnom društvu, lični interes i ličnu korist prepoznaje u zajedničkom interesu i društvenoj koristi.

Desničar vidi svoj interes u prevlasti svoje porodice, svoje familije, svoje klase ili rase, svoje etnije nad ostatkom društva.

Desničar svoju ličnu slobodu pronalazi u tome da podredi društvo svom ličnom interesu.

Ljevičar daje sebe društvu i za društvo, desničar uzima sebi iz društva i od društva.

Iz ovoga se lako da zaključiti i to da je ljevičarska ideja bazirana na altruizmu, na empatiji, na razumijevanju i prihvatanju drugog, na ljubavi i solidarnosti sa drugima: kako sa bližnjima – tako i sa strancima, kako sa znancima – tako i neznancima; na ideji čovječnosti, čovječanstva kao jedinstvenog ljudskog roda. Dok je desnica bazirana na sebičnosti, samocentričnosti, sitnosopstveničkom interesu, rodovskom, plemenskom, etničkom, nacionalnom ili rasnom identitetu.

Ljevičar, internacionalista, kosmopolita, on bi da putuje, da upoznaje druge ljude i narode, da bude slobodan, ravnopravan. Desničaru ne treba niko, osim u svojstvu roba ili sluge.

U tom smislu je lijeva ideja superiornija i humanija od desničarske koja je prizemna i u kontekstu čovječanstva, ako ne nemoralna, a ono zasigurno – moralno inferiorna.

Dakle, radi se o tezi i antitezi. Bez obzira da li je teza revolucija, a antiteza reakcija gornjih i nazadnih desničara, ili pak teza vlast i nadmoć bogatih, a antiteza revolucija donjih i naprednih ljevičara – radi se o dijalektici.

Mjesto u kojem se sinteza postiže je parlament.

Da bi sinteza zbilja bila sinteza – i “desnica” i “ljevica” moraju držati svoje pozicije. Ne mogu se pretvarati da su ono što nisu. U tom smislu – “Ljevica” mora biti napredna i mora predstavljati “donje” i težiti ka naprijed kako desnica ne bi zaustavila društveni napredak autoritarnim apsolutizmom ili vjerskom dogmom; “Ljevica” mora težiti ka gore – da dođe u istu ravan sa “gornjima”, da postigne društvenu, političku i ekonomsku ravnopravnost, kako rodnu, tako i rasnu, i klasnu…

To je demokratija. Ako ne vladavina većine, a ono barem način da većine i manjine, moćni i nemoćni, nemoćni i moćni – budu politički jednako zastupljeni u zakonodavnoj vlasti kako bi mogli biti jednaki i pred zakonom koji zajedno donose i u društvu koje zajednički tvore i stvaraju svojim radom, znanjem i imanjem.