Prije dva dana smo u Banjaluci na panelu razgovarali o fašizmu. Pokušavali smo se fokusirati na nove oblike fašizma, ali smo u određenoj mjeri neplanirano kritikovali i antifašizam danas, što je dobro. Na panel sam došao u namjeri da govorim o determinizmu koji često rezultira fatalizmom ili apatijom. Smatram da je determinizam temelj ideologija kao što je fašizam. Mislio sam da ću promašiti temu, ali mi je drago da se moja teza prilično potvrdila u ovih posljednjih par dana.
Ovo što slijedi su zabilješke koje su nastale u međuvremenu i, kao što vidite, objavljujem ih danas, 9. maja da bih odškrinuo neke stvari. Mišljenja koja su u njima navedena dijele mnogi i mislim da ih ubuduće moramo artikulisati.
Sve je stalo samo Fašizam ide naprijed
Neofašizam i neonacizam su negativne i nazadne pojave, ali je isto tako poražavajuće insistirati na antifašizmu iz polovine prošlog vijeka.
Kritika novog fašizma od strane “tradicionalnih antifašista” je često pamfletska, rutinska, ritualna, anemična, gotovo konzervativna, i nema težinu ako ne uključe intelekt, ne osmisle i osavremene sebe, preispitaju i iskritikuju sebe i pronađu novi, inteligentan i superioran način da djeluju u današnjem svijetu.
Antifašisti su danas, više nego ikada prije, dužni izaći sa argumentima koji imaju vrijednost, težinu i utemeljenost u današnjici. Oni moraju izaći sa argumentima kojima će prestići svu zaostalost i zatucanost današnjeg fašizma. Pogled u prošlost je važan, ali može biti kontraproduktivan i neprogresivan.
Nekadašnji antifašisti na koje se pozivamo danas su u svoje vrijeme bili progresivni i intelektualni, pripadali su budućnosti, imali su internacionalnu viziju pravednijeg društva jednakih, ravnopravnih, slobodnih individua i vodili se njom. Borili su se za slobodu. No neofašizam je danas prisvojio i kidnapovao, monopolizirao ideju slobode. Danas fašisti pjevaju o slobodi predstavljajući antifašiste kao tamničare!
Antifašisti se moraju prije svega izboriti za slobodu. Moraju osloboditi slobodu iz kandži desnice. Zato, dragi moji “antifašisti po defoltu”, ako ne znamo kako se vodi intelektualna borba za zdrav razum i slobodan um, pročitajmo neke klasike ili barem pitajmo neke profesore, filozofe, intelektualce da nas upute. Ne činimo od antifašizma ono što fašizam čini od religije. Ne tražimo u njemu ideje koje nemamo, kojima sami oskudjevamo. Ne svodimo antifašizam na puki populizam, na predizbornu kampanju.
Stvar je preozbiljna i preduboka da bi opet bila površno, simbolički, oportunistički i populistički “odrađena”. Rizikujemo da sahranimo svaki argument antifašizma podređujući ga partijskim ciljevima. To se već jednom desilo i nije dalo dobre rezultate.
Šta je Antifašizam?
Važno je uvijek reći da Antifašizam nije ideologija. On je moralna obaveza, ljudska stvar, reakcija na jedno zlo, na jednu zlu ideologiju.
U čemu je razlika i zašto fašizam nije dobar?
Ni sam fašizam ne bi bio loš kada ne bi bio isključiv i ograničen. Naime: “jedna država, jedna vjera, jedan vođa” koji bi ujedinili čitavo čovječanstvo uopšte ne zvuči kao loša ideja. Zvuči kao spasenje, kao dolazak “Kraljevstva nebeskog”, kao Sudnji dan.
Nažalost, fašizam je ograničen samo na “svoj narod”. Samo njegov narod biva spašen na “sretnom kraju svijeta”. Svi narodni zlikovci, ubice, silovatelji, pljačkaši, šverceri, kurve i bitange bivaju iskupljeni, bivaju službeno pripisani strani dobra i nacionalnog interesa “za vijeke vijekova”, a “ostali” i “drugi” narodi i izrodi, pa makar bilo tu i nedužnih civila, izbjeglica, starijih, žena, djece – imaju da plate cijenu tog trijumfalnog kosmičkog uznesenja “našeg naroda”. Do tada, na Zemlji i u svojoj zemlji uvijek treba imati neprijatelja, treba imati “drugog” da se on krivi, kinji i porobljava.
Antifašizam, stoga, nije neki kontranarativ, kontramit ili kontraideologija već odlučno odbacivanje ideoloških mitova o sebi i “drugom”, ideološke podjeljenosti svijeta, ideološke interpretacije svijeta sastavljenog od više vrijednih i manje vrijednih grupa, naroda, rasa. Nema ideološkog biološkog determinizma – određivanja nepromjenjivih osobina, mjesta i uloge sebe i “drugog”. Za Antifašizam je i sam pojam “genocidni narod” na primjer – genocidan pojam koji pripada ideološkom biološkom determinizmu fašističke i nacističke ideologije.
Antifašizam teži ujedinjenju čovječanstva (bez obzira na razlike u boji kože, u precima, jezicima, kulturama, običajima, oblačenju, staležu i to) u borbi protiv onoga što dijeli i porobljava ljude, fizički i mentalno, a ništa ga ne porobljava efikasnije od ideološkog biološkog determinizma.
Antifašizam je stoga uključiv i internacionalan, a fašizam isključiv i nacionalan. Antifašizam nije ograničen, a fašizam se oslanja na determinizam: na određenost i ograničenost rođenjem, teritorijom, genetikom, rasom, jezikom…
Fašizam nije samo nasilan u fizičkom smislu. Fašizam je tamnica intelekta. Okov za um.
Postoje oni koji ga podržavaju i promovišu. Oni nas ljute, žaloste. Oni nas plaše. Ne znamo šta da činimo s tim osjećajem, s nespokojem koji proizvode u nama.
Šta činiti?
Za početak: ne treba ih slušati. Barem ne više od drugih, mnogo inteligentnijih i naprednijih ljudi za koje nikako nemamo vremena zbog ovih prvih i glasnih.
Ne kažem da su fašisti glupi, ali jesu ograničeni. Samim tim što se vode determinizmom (determiniran znači: određen, ograničen, limitiran) oni ne vide van svoje kutije, ne žele vidjeti, ne žele izaći iz nje, već žele druge uvući u svoju tijesnu ideološku tamnicu i predstaviti je kao realnost koja važi za sviju, kao jedinu istinu.
Oni često opravdavaju današnje zločine nekadašnjim; zločinima iz prošlog vijeka, milenijuma. To je odlika determinizma koji u pravilu rezultira fatalizmom, odbacivanjem ideje da je ljudsko društvo u stanju da napreduje, da se razvija, evoluira, poboljša, što zauzvrat proizvodi apatiju ili fanatizam.
Ima ih koji pravdaju današnje diktature i totalitarne režime, današnje zločine i zlostavljanja nekadašnjim, ili primjerima loše i nasilne vlasti širom svijeta. Ne prihvataju ideju napretka, mogućnost prevazilaženja mračnih trenutaka čovječanstva, već osnažuju ideju permanentne tame. To su mračni umovi koji crno misle, crno slute i uzgajaju svoj gnjev za crne dane – dane u kojima će iz sebe pustiti zvijer i destrukciju. No ne dozvolite da pomrače i vaš um, pa da se onda još i naslađuju vašim porazom, vašom slabošću, nesposobnošću i nedostatku volje da se oduprete tom poju sirena determinizma o neminovnosti, fatalnoj sudbini, usudu, iskonskom ljudožderskom nagonu čopora.
Determinizam čudno djeluje na psihu. On neutralizuje intelekt bilo da se radi o naučnom ili religioznom determinizmu. U slučaju klerofašizma imamo ideološku kombinaciju oba.
Ideološki determinizam kojim se služi klerofašizam je prava crna magija koja zavija u crno čitave generacije. Drži um čitavih naroda u tamnici određenosti i nemogućnosti oslobođenja iz datih i zadatih limita.
Bilo da djeluje u svojstvu klerofašističke ideologije, ili u formi kulturne hegemonije, tradicije; kao politički ili vjerski autoritet, pseudonaučno i kvaziintelektualno praznovjerje – ovako manipulisan determinizam drži azum, racio, um masa opasivljenim; drži intelekt paralizovanim, u blokadi, u zarobljeništvu, negirajući progres, evoluciju, inventivnost, slobodan um i slobodnu volju čitavom ljudskom rodu (ili barem “nižim” rasama, narodima, kulturama) samo zato što su sami klerofašisti nesposobni da evoluiraju. (Sama njihova ideologija svjedoči toj nesposobnosti.)
Ovaj determinizam posmatra sve u zadanom okviru svoje grupe/naroda, i to onako: “genetski”, a time i “sudbinski”. Drugim riječima: ne postoje individualne osobine, akcije, individualna svijest, slobodna volja i slobodan izbor pojedinca (a time ni individualna odgovornost). Postoji samo kolektivna uslovljenost, kolektivna (često “kleta”) sudbina koja je determinirana nasljednim/genetskim osobinama grupe i ključnim/sudbinskim događajima iz njene prošlosti.
To je ono u što Fašizam vjeruje, na čemu se bazira i iza čega se krije. To je ono čemu želi podrediti čitavo društvo, okov kojim želi porobiti, tamnica u koju želi zarobiti slobodan um slobodnog pojedinca.
Poziv na samoodbranu, na samozaštitu od toga – od tog organizovanog zločina/kriminala (državnog, partijskog) protiv slobodnog uma; poziv na samoodbranu i samozaštitu od mračnjaka, mračnih ideologija i pomračenih umova iz kojih proizilazi fašistička ideologija – zove se antifašizam.
Folk-fašizam i folk-antifašizam
Kao što postoji folk-hriščćanstvo i folk-islam koji se razvijaju u narodu bez prevelikog uticaja od strane klera, sveštenstva, crkve, vjerskih institucija organizovane religije, tako postoji i folk-fašizam. On u narodu postoji i onda kada zvanična vlast ne pokazuje nikakve klerofašističke karakteristike i ne provodi nikakve klerofašističke politike.
Totalitarizam folk-fašizma se ogleda u kulturnoj hegemoniji koji narod sam forsira sebi: svojoj djeci, svojim komšijama, drugim narodima oko sebe, a ponajviše onim pojedincima unutar sebe koji se bune i izdvajaju.
Partijski lideri, politički oportunisti, jednako kao i vjerski samo slijede taj trend, jašu na tom talasu i govore u javnim debatama ono što mase misle – kapitaliziraju na toj pojavi. (I neki predsjednici SAD-a su tako došli na vlast u 21. vijeku.)
Folk-fašizam se sadrži u kolektivnom identitetu i zbijenosti redova korpusa naroda. U tom jedinstvu, čvrstoj i stegnutoj ujedinjenosti (poput “fascio” – snopa koji je teško razbiti i polomiti) je sama ideja i značenje pojma i pokreta fašizma.
No, snaga tog snopa je i njegova slabost. U njemu nema individualizma, nema distance. Nema umjerene građanske otuđenosti, prostora da slobodna misao pojedinca diše. Narod je stisnut guz-uz-guz i identifikuje se sam sa sobom: svako za sebe kaže da je “čovjek iz naroda”, svi poznaju tog “čovjeka iz naroda”, a niko ne zna kako on tačno izgleda, gdje tačno stanuje i kako se tačno zove. On je nepoznati narodni autor “narodne pjesme” koju svi uglas pjevaju, koja svima izlazi na uši. Taj čovjek postaje arhetip, a kasnije, kada se čitava ideja odroni, postaje stereotip.
A odroniti se mora, jer svi ti “ljudi iz naroda” su na gomili. Vazduh je težak. Bolesti se šire. Jedan natruo kliconoša sumnjivog morala može da pokvari čitavu gajbu svježih patriota i čitavu naciju prosto sunovratiti na primordijalnu, životinjsku razinu, jednom kada u požaru narodne orgije izgore sve vrijednosti ljudske civilizacije.
Po mom mišljenju, današnji folk-fašizam se ogleda u sveprisutnoj apatiji i ubjeđenju da se ništa ne može promijeniti. Taj konzervativni “status quo” koji nastoje osnažiti, uspostaviti, ozvaničiti u umovima ljudi (naročito mladih ljudi), taj determinizam, ta mantra o nemogućnosti napretka, evolucije, taj fatalizam – osnovna je odlika i dokaz sveprisutnog folk-fašizma “unas”.
Klerofašistički sado-mazo odnosi i porivi se mogu jasno vidjeti u mazohizmu ovdašnjih naroda koji su, s jedne strane spremni vječno trpiti “narodnu vlast” koja ih pljačka i zlostavlja, dok istovremeno sadistički uživaju, zapravo naslađuju se mukom i negodovanjem svih onih drugih naroda i pojedinaca koji trpe njihovu klerofašističku kulturnu hegemoniju unutar etnički očišćenih teritorija i gradova “u svojoj vjeri i svojoj pronevjeri”. Vrhunac perverzije je u tome što s vremena na vrijeme koriste folk-antifašizam da pljunu na one “druge” – preko ograde.
Jer, kao što postoji folk-fašizam, tako je i antifašizam “unas” prerastao u folklor. Za to je zaslužan bivši režim koji je sve progresivne ideje i pojave prilagođavao ovdašnjem prostom narodu i pretvarao u folklorne motive za neobrazovane mase.
Slobodarski antifašizam
Antifašizam danas mora biti naučni, empirijski, činjeničan, nepristrasan, objektivan, beskompromisan, slobodarski – da bi uopšte mogao ponovo stvoriti slobodnu teritoriju zdravog razuma.
Ne smije biti oportunistički, niti populistički, a ponajmanje folkloran. Ne smije biti ni elitistički, ali to ne znači da ne smije biti intelektualan. Naprotiv: jedini način da se pobijedi folklorni, partijski i državni klerofašizam i njihov fatalistički determinizam jeste intelektualni način. Antifašizam zato mora biti inteligentan, a površnost, folklor i nasilje su upravo kapitulacija intelekta.
Dakle, prvo se moramo izboriti za slobodu uma, jer um je zarobljen čvorom (loop) koji poput pokvarene ploče ponavlja istu mantru (da se ništa ne može promijeniti), preskače nazad na devedesete, na četrdesete, i ne zna kako da se oslobodi iz tog začaranog kruga i krene naprijed.
Slobodan um je progresivan um. Oslobodi um i on odmah ide naprijed.
Čim stagnira – znak je da je zarobljen ideološkim determinizmom i fatalizmom, ili da je jedan od njih – da zapravo sam perpetuira ubjeđenje i realnost koja ga porobljava, tj. da “radi za njih”. Zato antifašista koji ne može da povuče naprijed, koji je zatočen mentalno – nije slobodarski antifašista i ne može biti lider tog pokreta.
Antifašistička borba je prije svega borba za slobodu: za slobodu uma, za oslobođenje intelekta. To je, u prvom redu – intelektualna borba.
Zato smrt fašizmu! – kao ideji. Smrt determinizmu! Sloboda umu! Sloboda razumu!
Mani mi više naroda !!
Stratobosanska KOMUNA 