(proširena verzija od 12.07.2018.)

Sinoć se opet desio zanimljiv rascjep.
Sticajem okolnosti Hrvatska je igrala polufinale 11. jula.

Zvanično, u svim medijima trajala je komemoracija i evociranje jedne stravične stvarnosti iz devedesetih, stvarnosti definisane i diktirane od strane bolesnih ljudskih umova. S druge strane se dešavala današnjica i jedan novi poredak savremenog sportskog života, zdrave podrške i više nego spontane radosti koja daje tako čvrsto pouzdanje u budućnost ovog našeg savremenog, sportom i zabavom već dobrano reintegrisanog i podmlađenog društva.

Ja sam večeras odbio biti daljinski upravljan, teledirigovan zločinačkim komandama vojnih autoriteta iz prošlosti. Odlučio sam uživati i radovati se sportskim pobjedama i uspjesima po vlastitom nahođenju pa makar me primordijalistička etnonacionalna gospoda ideolozi i njihovi generali streljali zbog toga na nekom današnjem stratištu.

Jer, vidite, ja vjerujem u prirodni progres i spontanu reintegraciju regionalnog društva. Predstavnik sam i pristalica kohezivnih “sila” Zapadnog Balkana koje su za sada raštrkani napredni pojedinci i grupice na regionalnoj kulturno-umjetničkoj i sportskoj sceni, i vatreni sam zagovornik političkog organizovanja i djelovanja u tom smislu u pravcu integracije regionalnog društva.

Najveća kazna u Rimskom carstvu je bila brisanje iz memorije – DAMNATIO MEMORIAE, a najbolja osveta je živjeti sretno i dobro, živjeti zajedno, u slozi i ljubavi. Kombinacija toga je ultimativna pobjeda nad silama mraka, mržnje i dezintegracije zdravog razuma i ljudske duše.

Stoga: smrt fašizmu – zanavijek!