Nedavno sam objavio status na FB koji glasi: “Nacionalni ponos i patriotizam su najčešća najlošija nadoknada manjku obrazovanja i inteligencije.”

Naravno, mnogi su (u tom trenutku preko 1000 njih) pozitivno reagovali i shvatili poruku, no, neki su se prepoznali i pokušali me privoliti da promijenim mišljenje ili me pak natjerati da se javno ispričam zbog njega, što je upravo potvrdilo istinitost onoga što sam u statusu izjavio.

U nekim slučajevima se radilo o ljudima za koje sam ja (ili društvo) vjerovao i mislio da su i obrazovani i inteligentni te da su u stanju razlučiti i razumjeti šta znače nacionalizam i patriotizam kao “kulturna nadgradnja”, a šta znači koristiti ih kao zamjenu za nedostatak elementarnog, osnovnog, temeljnog znanja, obrazovanja i inteligencije, da se tako izrazim.

Da bi shvatili šta su nacionalizam i patriotizam u kontekstu u kojem su nastajali, moramo se vratiti u devetnaesti vijek:

Nacionalizam i patriotizam su bile ideologije koje su korištene u borbi za narodno i nacionalno oslobođenje od jarma imperijalizma. Razna carstva (čija se idologija uglavnom zasnivala na odanosti caru/apsolutističkom monarhu i državnoj religiji) kupila su poreze od življa u svojim kolonijama i okupiranim/koloniziranim teritorijama. Liberalni nacionalizam je počivao na ideji slobode, autonomije, suvereniteta malih naroda/nacija u njihovoj istorijskoj postojbini, na zemlji njihovih predaka, dakle u njihovoj otadžbini/domovini/patriji i otud izvorni nacionalizam i patriotizam kao ideologije slobodarske borbe protiv stranih okupatora, protiv imperijalizma…

No, međutim, jednom slobodne i suverene, te male nacije počinju sanjati svoje velikodržavne projekte, tj. počinju oponašati svoje bivše tlačitelje i razvijati sličan odnos prema manjim i slabijim narodima i njihovim teritorijama.

Jednom kada više nije bilo velikih igrača na mapi – veće nacije su počele da proždiru manje nacije. Taj novi nacionalizam je dolazio od nove nacionalne elite, građanske nacionalno osvještene klase, od buržoazije, sitne buržoazije (malograđana) koji su počeli sanjati o veličini nacionalne države i “patriotizmu generacije”.

I to sve spada u duh jednog vremena, kraja devetnaestog, naročito početka dvadesetog vijeka.

Vladajuća nacionalna elita, sastavljena uglavnom od srednje građanske klase, buržoazije, je počela koristiti nacionalne simbole i patriotizam kao motivaciju; u kombinaciji sa religijom (koja ponegdje definiše ko je koje nacionalnosti) jednako kao carevi i monarsi prije njih i nacionalna elita gura u ratove za teritorije i kolonije svoju sirotinju, radnike i seljake.

To je imperijalizam buržoaske nacionalne države i u kontekstu tog imperijalizma se razvija onaj nacionalizam i patriotizam koji ubrzo biva saturiran i doveden do krajnosti od strane nacista i fašista.

Religija takođe biva “nacionalizirana” u procesu i slavljena kao nacionalni ponos, tradicija, blago. Vjerske institucije postaju nacionalne, a ne univerzalne; odnose se na specifično biće naroda, a ne kosmičko ljudsko biće; postaju hramovi partikularizma i nacionalnih heroja, a ne kosmopolitizma i čovječanstva. Nacionalizam i patriotizam od religije prave ekskluzivni zavičajno-plemenski kult i nacionalnu bogomolju. To je tzv. “klerofašizam”.

Dakle, i u slučaju religije: nacionalizam i patriotizam bivaju jako loša nadoknada manjku obrazovanja i poznavanja univerzalne oslobodilačke i antitlačiteljske poruke monoteizma.

Neko me je u komentarima bio ispravio i ja sam se složio da zapravo: “manjak pažnje i ljubavi u ranom uzrastu” (a ne obrazovanja i inteligencije) uzrokuje to da se kao odrasli furamo da nas grije ljubav prema domovini.

Možda taj manjak pažnje i ljubavi nije ograničen samo na rani uzrast. Možda generalno oni kojima fali pažnje, nježnosti, dodira i ljubavi počinju reagovati na svoju stvarnost tako što počinju usvajati i proizvoditi ideju nacionalnog korpusa/korporatizma, majke domovine, otadžbine, pa i religije, kako bi se u tom zamišljenom, romantiziranom, idealiziranom zagrljaju ugrijali, kako bi pronašli neko imaginarno utočište, a zapravo se radi o supstituciji, tj. zamjeni za istinsku porodičnu ili drugu stvarnu zajednicu.

Biće da je to bliže istini, mada nisam htio toliko duboko analizirati psihu i biće unesrećenog i asocijalnog naroda. Htio sam se zadržati na obrazovanju i inteligenciji, vjerujući da pomoću toga možemo prevazići sve svoje nedostatke i defekte.

Plementski identitet i kult predaka nije nešto strano i tako davno. On se samo “apgrejdovao” u modernim uslovima u ono što danas nazivamo etnonacionalizmom i patriotizmom.

Patriotizam danas zaglupljuje. Predstavlja najveću modernu prevaru vladajuće elite i podvalu neukima. Sama činjenica da se zasniva na emociji i teži političkom nativizmu govori o tome da se radi o ideologiji priglupih koji najčešće koriste patriotizam kao test privrženosti režimu ili sekularni motiv i opravdanje hajke na druge i drugačije, a naročito na lokalnu progresivnu inteligenciju, kosmopolite i internacionaliste. Patriotizam je najjeftiniji populizam poltičara bez ideje ili bez ikakvog smisla za stvarnost i stvarno stanje u društvu.

Jedini patriotizam koji priznajem je onaj prema planeti Zemlji, ali lokal i nacionalni patriotizam, naravno, nemaju kapacitet da dobace do njega.

Ja zaista ne mogu a ne zapitati se, danas, u vrijeme interneta, globalne instant komunikacije, globalnog zatopljenja, klimatskih promjena i neizvjesne budućnosti planete: koja je svrha domoljublja?

Razumijem kada se radi o nostalgiji, o dijaspori koja gaji osjećaje prema svom zavičaju, ali koja je svrha voljeti svoju domovinu, a ne mariti za čitavu planetu? Šta je patriotizam danas ako ne odnos prema prirodi, prema planeti?

U svom tom svom patriotizmu, evo, na primjer, mnoge patriote masovno uvoze “dizelaše” iz Zapadne Evrope (gdje ih nastoje zabraniti i zamijeniti električnim automobilima) i naguravaju ih u svoje gradove, u kotline, od svoje zemlje prave deponiju zastarjele tehnologije, prljave tehnologije, trujući sebe, svoju djecu, svoju zemlju koju toliko hvale i smatraju najljepšom.

I to bi u praksi trebao biti patriotizam? Ljubav prema domovini? To je obično licemjerje. Glupiranje.

Zato mi se gadi svaka “žvaka” o nacionalizmu i patriotizmu od ljudi koji su spremni prodati rođenu mater/domovinu za njemačko auto.

Mislim zaista da je “patriotizam posljednje utočište hulja” (S. Johnson) i da patriote mašu zastavama i patriotizmom ispred naših očiju samo kada treba sakriti, zakukuljiti, zamumuljiti njihove prave i istinske motive, a to je sluđivanje, pljačkanje i eksploatacija masa za lične i klasne ciljeve političkih tajkuna ortačkog kapitalizma.

Ljubljenje zastave, poziranje pred nacionalnim simbolima samo potvrđuju ne samo nedostatak ideja, vizije, plana, već i emotivne inteligencije, bilo čega drugog i smislenog što bi relatiralo sa većim brojem građana. Sav taj ritual je prazna bezidejna ljuštura koja je samoj sebi svrha. Počinje i završava sa onim što vidimo.

Nacionalni ponos i patriotizam su zaista najlošija nadoknada manjku obrazovanja i inteligencije i sve dok glasači radije biraju one koji se upinju da sebe poistovjete sa državom i državnim simbolima, one koji su doktorirali nacionalizam i lokal-patriotizam, zakitili se patriotskim državnim ordenima, a preziru (iz patriotskih razloga) one koji imaju međunarodno priznate diplome, stručnost, znanje – ovdašnje društvo neće moći nadoknaditi tolike godine stagnacije i pogrešne putanje.

Tim gore ako ovi prvi sve odlučnije jurišaju unazad, u strovaljivanje, u odron, u regresiju, u dezintegraciju društva.

Pogresivni i liberalni kreativni i kvalitetni ljudi u tri poteza mogu od ove zemlje napraviti prosperitetnu, a od države naprednu i funkcionalnu nenametljivu servis-državu. No široke mase robuju ideologiji koja u nacionalnoj državi vidi “zlatno tele”.

Što se ljubavi tiče: mi moramo voljeti svoje roditelje, svoju braću i sestre, svoju djecu, svoje prijatelje, svoje učiteljice, učitelje, nastavnice, nastavnike, profesore, sve one koji su nas naučili nešto u životu i o životu. Što se države tiče: to je šalter-servis, mobilna aplikacija koja posreduje u određenim transakcijama i naplaćuje proviziju i ko god gaji duboka intimna osjećanja prema takvim stvarima, ne mislim da je emotivno zreo.

Na kraju krajeva, o kakvom oni patriotizmu pričaju dok mladi odlaze?

Vjerovatno se o tome i radi. Potrebna im je neka priča da ih zadrže. Ekstra doza patriotizma i banalnog nacionalizma. Ako ne mogu argumentima, probaće ići na emocije, na osjećaj krivice, kao i uvijek. Probaće im ponuditi šećerlame, i kolače i bombone banalnog nacionalizma i patriotizma koji bi ih, kao malu djecu, trebao oraspoložiti, odobrovoljiti, privoliti na nešto. (I pedofili koriste taj isti trik.)

Vjerovatno ste čuli za izraz “banalni nacionalizam” (M. Billing). On podrazumijeva navijanje za nacionalne sportske timove, za svoje predstavnike na Euroviziji, pjevanje himne, ljubljenje zastave, svakodnevni jezik nacionalizma, svu tu idolatriju, ukrase i tričarije koje su nam preostale iz devetnaestog i dvadesetog vijeka kada se izmišljala tradicija, ritual, parada, ceremonije, vojni orkestri, i sve ono što danas uzimamo zdravo-za-gotovo. Patriotizam je još više banalizovao stvari. Danas je patriotizam posve pojednostavljena navijačka rekvizita. Ako mu želimo dati ulogu “kulturne nadgradnje” (superstrukture) – to bi onda značilo da on predstavlja (ili proizvodi) i neku umjetničku vrijednost, neku umjetnost, neka umjetnička djela: djela koja nastaju na patriotskim osjećajima, za patriotske osjećaje, zbog patriotskih osjećaja. Ona su finansirana od strane države ili pak eksploatišu taj osjećaj kod masa. Ta djela uglavnom znaju biti nacionalni kič, djela jednog nižeg umjetničkog kvaliteta samim tim što se s njima mogu poistovijetiti i u njima pronaći samo neki. Ne svi. Ona su, dakle, isključiva. Namijenjena su određenoj publici, ali su i masovno proizvedena, populistička su, ugađaju ukusu masa.

No ipak nisu prostačka. Ipak se u njima ne ogleda “onaj puk” koji se inače odaje porocima, cajkama, “pokvarenoj mašti i prljavim strastima”. Ne. Ona jesu namijenjena tom puku, ali kao edukativna djela primijenjene umjetnosti. Ona nastoje taj puk, tu svjetinu (koja se veći dio vremena odaje porocima, cajkama, kocki, kriminalu) postrojiti i instant-uljuditi na par minuta (barem za vrijeme trajanja himne) i od njih napraviti “nešto” – tako što će im probuditi nacionalni ponos, patriotizam, uspraviti ih, ispraviti, natjerati da uvuku stomačine, da se isprse, da su “na nešto nalik”, barem na nekim međunarodnim takmičenjima, tj. “dok drugi gledaju”.

To je cilj te umjetnosti, koja je zapravo buržoaska, ili malo/građanska. Ona dolazi od nacionalne elite i inteligencije i usmjerena je prema nepismenoj svjetini, da u odsudnom momentu, na satelitskom snimku – ZAMIJENI I NADOKNADI MANJAK PISMENOSTI, OBRAZOVANJA I INTELIGENCIJE, ili drugim riječima: da začešlja varvare na trenutak: sve one koje je u međuvremenu zapustila, osiromašila, degradirala, pauperizirala, opljačkala, eksploatisala, srozala na dno evropskih i svjetskih statistika podižući sebe u sam vrh korupcije na listi zarobljenih zemalja.

Ne kažem da takvu umjetnost treba zabraniti, da ne trebaju postojati takva djela i da se umjetnik ne treba baviti njima (o ukusima ne vrijedi raspravljati), ali dozvolite da se podsjetimo da to nije top umjetnosti, da postoje umjetnička djela koja funkcionišu na široj ljestvici i koja su svjetski priznata upravo zato što (bez obzira radilo se o specifičnim stvarima i problemima) prelaze u jedan univerzalni ljudski prostor razumijevanja ljudske psihe, emocije, misli, ideje, opšterazumljive, kosmičke, a ne lokalnih samohvalospjeva, veličanja specifičnosti i formalnosti za koju je potrebno posebno uputstvo za upotrebu samo zato što su lokalci toliko zadrti da insistiraju na lokalnim formalnostima, a ne na suštinskim pitanjima i problemima čovječanstva.

Da ne duljim i da zaključim: Ja mogu biti lojalan i odan ideji, a ideja kojoj sam ja lojalan mora biti univerzalna, kosmopolitska, internacionalna.

Jedina zastava koju ja smatram istinski svojom nije nacionalna zastava, već internacionalna.

I uz to se pitam: kako biti patriota zemlje koja počiva na segregacijskom ustavu koji “de jure” tretira ljude kao građane drugog reda?

Kako biti patriota države Bosne i Hercegovine koju su devedesetih zajedno preuzele, zatim razvalile, a potom ponovo sklepale tri kleronacionalističke partije u združenom zločinačkom poduhvatu protiv čovječnosti?

Kako učestvovati u zločinačkom projektu progona civila i etničkog čišćenja koje je institucionalizirano i traje i danas, koje “de facto”, ako ne “de jure” – diskriminira druge, drugačije, “miješane”, “nečiste”, “kopilad”…

Moja lojalnost prema ideji ljevice, prema internacionalizmu, prema slobodi, jednakosti i solidarnosti, prema čovječnosti i čovječanstvu me obavezuje na borbu protiv partijskog feudalizma i patrimonijalne države; protiv hijerarhijskog društva i “Starog režima” koji nastoje uspostaviti u ovoj zemlji. Ja sam za pluralno i egalitarno društvo. Nisam za multietnički komunalizam – život vjerskih etničkih zajednica jednih pored drugih – bez miješanja. Ja sam za integrisano društvo, za kosmopolitsko društvo, za miješano društvo, za novo društvo, da se svi orodimo, da budemo ljudski rod jedni drugima.

To je moj svijetli i sveti ideal budućnosti i naspram njega, nacionalizam i patriotizam malih feudalnih etno, i kleronacionalnih državica predstavlja mračni Srednji Vijek u koji se odbijam vraćati.

Ne želim prevasitavanje, zabranu Darvina i uvođenje ravne Zemlje u geografiju u osnovnim školama. To mogu htjeti ultrakonzervativci, ali progresivisti imaju puno pravo da ne participiraju u njihovom “patriotizmu ravne Zemlje”.