Slobodno, građansko, integrisano, egalitarno i pluralno društvo (različitosti i jednakosti) u suštini ne bi trebalo biti toliko teško ostvariti jer, ako malo razmislimo, mi svi individualno težimo slobodi, težimo da se ostvarimo, da budemo ako već ne “neko i nešto” u svojoj mahali, a ono barem ravnopravni ostalima (“nedamispresebe”). Drugim riječima: niko ne želi biti “donji”. Niko ne želi biti “građaninom drugog reda”.

Pa ipak često jedni drugima “činimo ono što ne želimo da se čini nama”, jer koja korist od svega što imamo, svih prava i sloboda u kojima uživamo “ako svaka fukara uživa to isto”? Važno je, stoga, ako ne “de jure”, a ono “de fakto” uspostaviti nekakvu hijerarhiju da bi u slobodno vrijeme mogli “k'o prave hadžije” kinjiti, diskriminirati i segregirati određenu grupaciju u društvu po određenoj osnovi i iz određenog razloga, zagorčavati im i omrznuti život, gurnuti ih na marginu, ispod praga siromaštva, ljudske egzistencije i dostojanstva (ako ne otvoreno i agresivno, a ono pasivno-agresivno) samo da bi se na nekom iskalili, na nekog istresli i nekom osvetili “za svu nepravdu” koju trpimo, ili pak ostvarili i dokazali svoju supremaciju, nadmoć, prevlast, šta li.

 

Artikulacija i organizacija

Želim zato iskoristiti priliku i podsjetiti na sve one prognane i preostale sugrađane drugog reda koji već duži period osjećaju da nisu dobrodošli, da nisu rado viđeni gosti u gradu u kojem su odrasli, u kojem su se školovali, proveli radni i životni vijek.

Htio bih pozdraviti sve nedužne civile koji su iz ovog ili onog razloga proglašavani izdajicama, dezerterima, neprijateljima, “ćafirima” i kao takvi prolazili kroz razne neugodnosti u Sarajevu za vrijeme i nakon rata.

Ne namjeravam im se ovdje javno izvinjavati jer ni sam ne spadam u grupu građana, civila, intelektualaca koja bi eventualno mogla nakon toliko godina i tolikih moralnih pridika svakom i svima, uputiti neku elektronsku “poruku u boci”, neku pjesmu pomirenja i izvinjenja bivšim sugrađanima širom svijeta. Namjeravam samo skrenuti pažnju na ono što nam je zajedničko i što bi nas trebalo povezivati kao obične civilizovane civile u jednu solidarnu i uticajnu grupu, a to je da smo svi u nekoj mjeri i u nekoj prilici bili zlostavljani u toku i nakon rata od strane militantnih ekstremista i ultrakonzervativnih ultranacionalista (da ih tako najblaže nazovemo). Neko fizički, neko verbalno.

Zar ne bi zadaća istinskih intelektualaca, naročito progresivnih, trebala biti insistiranje na međusobnom razumijevanju, empatiji i solidarnosti svih onih koji su se ni krivi-ni dužni našli u sličnim situacijama i doživjeli neugodnosti i traume? Zar ne bi trebalo definisati i izolovati zajedničkog tlačitelja i potisnuti ga konačno iz javnog i političkog života: njega i njegovu zlostavljačku retoriku koja vrijeđa i zlostavlja zajedničku nam čovječnost i ljudsko dostojanstvo?

Ipak, ovom društvu kao da ratna trauma sama po sebi nije dovoljna tragična. Mi padamo u najgoru, najnezreliju i najiracionalniju krajnost gradeći u svojoj okolini hijerarhiju zlostavljanih po kojoj oni koji su više i gore zlostavljani imaju neko prećutno pravo iskaliti se na manje zlostavljane i “dozlostaviti” ih (čineći valjda tako neku pravdu ili jednakost). Ta prećutno prihvatana pojava uvećava tragediju, jer ona ne samo da zadržava i održava eho ratne traume unutar zajednice i društva, već predstavlja i  potpunu kapitulaciju zdravog razuma.

A ljudi jesu zlostavljani. Pogotovo povratnici. I to povratnici iste nacionalnosti. No oni o tome ne govore. Njihovo zlostavljanje se tretira gotovo kao “porodično nasilje”. Štoćereći: “svoj svoga ne prijavljuje”, sve ostaje “unutar podorice”. (“Uinat dušmanima”, pretpostavljam.)

Desila se amnestija, pod pritiskom međunarodne zajednice, ali nije se desila ta rekoncilijacija, ta vrsta pomirenja, niti je politika zvanično ikada insistirala na tome. Vlast je bila zaokupljena nekretninama i javnim preduzećima, ali ne i stanjem u društvu. Nije se desilo nikakvo javno izvinjenje sugrađanima za sve neugodnosti koje su im prouzrokovane; za sve one (često objektivno bezrazložno i bespotrebno) oštre i ružne kritike, optužbe i uvrede koje su ogorčeni civili i borci u afektu uputili na pogrešnu adresu (takođe ratom unesrećenih nedužnih civila) samo radi toga što su ovi pripadali drugom narodu ili radi toga što su bili prognani ili odbili učestvovati u bratoubilačkom ratu već su se opredijelili za izbjeglištvo.

Ni Kantonalna televizija nikada nije pretjerano nastojala obrazovati i odgojiti nove generacije i nove sugrađane, forsirati građansku kulturu, građanske odnose, distancu i poštivanje individualnih ljudskih i građanskih prava “starih” i “bivših” sarajki i sarajlija. Svi su bili prezauzeti sistematskim tihim progonom i hajkom na sve što je predstavljalo “ono Sarajevo”. I dalje traje ta tiha i bezglasna tortura, privatne vendete “kako se kome digne”, pravi “Divlji Zapad” kada se radi o ovom aspektu ljudskih i građanski prava i sloboda u Kantonu i gradu Sarajevo. Kako stvari trenutno stoje – sve su prilike da do neke pozitivne promjene u današnjem “multietničkom” Sarajevu – ne može i neće doći. Barem ne dok je etnonacionalistička politika na vlasti.

 

Ko kome i šta duguje?

“Ako hoćeš izvinjenje – stani u red!”

Svi smatraju da ga prvi moraju zatražiti i dobiti, a posljednji uputiti. I opet ta prokleta hijerarhija! Očekujući zadovoljštinu i pravdu, mi posve zaboravljamo da neko negdje i od nas nešto (isto tako s pravom) očekuje.

Nismo spremni ili sposobni prepoznati njihovu poziciju? Pa zašto onda gubimo vrijeme vjerujući da iko jeste?! Zašto onda očekujemo da bi nam se trebali časno ispričati upravo oni koje mi sami smatramo najgorima i nečasnima? (“Eto mi smo najbolji, pa opet nismo toliko dobri da to prvi uradimo, a oni su daleko od toga da su bolji od nas.”) Takva očekivanja nisu nimalo racionalna.

Zato bih, evo ja, kada niko drugi neće, ne zato što sam bolji već zato što sam oguglao na to da zbog ovakvih (nekom provokativnih) stvari budem “najgori”, htio nas sve podsjetiti na sve one časne i počasne, a sada već i iščezle sugrađane drugog reda koji su vremenom postali žrtve kleptonacionalističkog režima i njihovih sluga u Kantonu Sarajevo. Htio bih pozdraviti i podsjetiti na sve one časne i poštene civile koji su bili kolateralna šteta stampeda bezobzirnih materijalističkih gmazova, najezde nezasitih i samopravičnih skakavaca koji su im naprosto opuhali svu imovinu i nekretnine pomoću stranačkih veza i zavičajnih poznanstava u lokalnoj i drugim nivoima vlasti i službi. “Neka im je vječna slava i hvala” na svemu onom čega vjerovatno u svojoj ličnoj i porodičnoj tragediji nisu previše svjesni, a to je da su lično nekada, svojim prisustvom u Sarajevu, učestvovali u formiranju jednog uistinu modernog, progresivnog, kosmopolitskog gradskog duha i formatiranju barem jedne gradske duše u jednom periodu važnom ne samo za moju generaciju, već i za samu istoriju grada. U njima je, širom svijeta, svih ovih godina nastavilo živjeti Sarajevo koje jedva da preživljava danas u kotlini. (Svakog dana vagamo i razmišljamo da li da proglasimo njegovu kapitulaciju ili ne.)

No mnogi će spremno graknuti da ovo sve nije tačno, da je patetično, te da je Sarajevo najveći multietnički grad u BiH i šire. E za njih bi da analiziram tu njihovu goruću potrebu za održavanjem tog mita.

 

Fatamorgana multietničkog Sarajeva

Da li ste se ikada zapitali kako to da će se isti oni koji forsiraju konzervativnu etnonacionalističku politiku šehera kao (jedno)partijskog i jednonacionalnog grada-države total(itar)no obrušiti na svakog ko dovede u pitanje “multietničko Sarajevo”?
Kako to da dobije po ušima svako ko se drzne ustvrditi da u Sarajevu postoje građani drugog reda?

Kada god se nekom omakne da tako nešto izjavi u horu zasikću na njega/nju lokal-patrioti širokog političkog spektra: s lijeva na desno “and beyond”. Razni “humanisti” i eksperti se osjete pozvanim i jave za riječ da po hiljaditi put ponove mantru o kosmopolitskom karakteru Islamske civilizacije i kulturne tradicije visoke tolerancije (ostavljajući nejasnim kakve veze ima konkretno osmanlijski imperijalizam sa savremenom diskriminacijom, de facto segregacijom, tihim progonom sugrađana; sa oportunizmom, nekretninama i javnim političkim pozicijama u posljednjih dvadesetak godina u “šeheru”) dok se sa “lijeve strane” mobilizuje čitava brigada branilaca mita i ideala multietničkog Sarajeva. Čovjek ne može a da se ne zapita: šta uopšte lokal-patriotska ljevica ima od mita o pobjedi multietničnosti kao iluziji čije njegovanje je po sebi spomenik poricanju sopstvenog poraza?

Mnogo će spremnih i prethodno posloženih riječi rafalima poletjeti u pravcu onoga ko “negira multietničnost”: od onih ostrašćenih, ružnih, pikantnih i oporih koje u afektu, uz psovku ili prijetnju ispali i dobaci samopravični polusvijet, pa sve do onih “mudrih”, “umirujućih”, “razumnih”, najljepših i najslađih koje na kraju, nakon ofanzive i traume, dolaze od same minder-elite (ne bi li se zataškala i zagladila lažna fasada grada koju se neko drznuo zagrebati).

Ova idilična slika “Evropskog Jeruzalema”, multietničke i multikulturalne utopije, služi poput “Martensove kamuflaže” skrivenim grabljivcima lokalne i kantonalne vlasti koji leže ispod nje da “navuku” lakovjerne na naizgled bezopasni imidž napaćenog i dobroćudnog grada-naroda, otvorenog i harmoničnog, dobrosusjedskog, da bi ih, nakon što dosele, ulože u kuću i biznis, “zaklali” raznim porezima i reketima, raskućili i opljačkali kao drumski razbojnici iz zasjede. Poznato je da se u takvim uslovima za tili čas pada na dno društvene ljestvice dok se ostacima vašeg dostojanstva hrane sitni lešinari, paraziti i ulični huligani koji nesmetano provode svoj teror nad nezaštićenim građanstvom.

“Ali to je tako svakom i važi za svakog! Ako većinski narod može trpiti svoje kriminalce koje sebi većinski izabere da ih zlostavljaju – mogu, vala, i pripadnici manje brojnih konstitutivnih naroda i manjine! Zašto bi oni imali poseban tretman i bili pošteđeni kolektivnog jada u koji smo sebe strovalili?” – argumenti su etnonacionalističke vlasti u Sarajevu koje najčešće čujemo kada insistiramo na ljudskim i građanskim pravima, slobodi i dostojanstvu.

“Šta hoće?! Sve imaju! Svi su zaposleni! Bolje im je u Sarajevu nego nama!”

Kao da Sarajevo nije podjednako “glavni grad” (koji toliko žudi službeno ili nezvanično biti) svih građana BiH, a naročito pripadnika druga dva tzv. “konstitutivna naroda”! Kao da se podrazumijeva da su bosanskohercegovački Srbi, Hrvati i Ostali tu svom glavnom gradu zapravo “u gostima”.

I na kraju obavezno dolazi ona:

“Zašto ne odeš u Banju Luku pa to isto ne kažeš njima?”

Vjerovatno oni koji to vole trijumfalno baciti u lice kao najbolji argument kojeg se mogu sjetiti kada neko potegne položaj “građana drugog reda” u Sarajevu ne idu često u Banjaluku da bi znali da i tamo živi srazmjerno onoliko Bošnjaka i Hrvata koliko je otprilike i preostalih Srba i Hrvata u Sarajevu, ali Banja Luka ne insistira previše na imidžu bosanskohercegovačkog multietničkog grada. Da insistira – nekima bi se možda okretala utroba od takve priče, što je upravo slučaj kada se radi o insistiranju na multietničkom imidžu do danas gotovo jednako etnički očišćenog Sarajeva i realnosti vjerske, kulturne i političke hegemonije u njemu.

Znam da nekom negdje već raste pritisak i psuje mi sve po spisku dok čita ove redove i samo da bih mu/joj udovoljio kao i obično prestaću dosađivati sa ovim “besmislicama i glupostima”. Unaprijed znam da bilo kakvu drugačiju sliku od one idealne koju su o sebi stvorili u svojim glavama (kojom se inate ili brane) nikada neće prihvatiti. Zato neću dirati u tu razglednicu Sarajeva. Nije moje da se time bavim. Neka o tome pokušaju nešto reći sami Srbi, Hrvati ili Jevreji, ako smiju, prije nego ih “unaprijede” u četničke vojvode, ustaše ili Cioniste i antagoniziraju zato što ne pjevaju istu pjesmicu koju sebi volimo da gudimo na uho. (Valjda bi bilo najidealnije da međunarodnoj javnosti neprestano poručuju kako im je dobro, da je “hrana dobra” i da su “zadovoljni tretmanom”?!)

No onda barem da progovorim o jednom drugom šikaniranju i proizvodnji građana drugog reda koja je prerasla u pravu industriju u šeheru.

Dakle, “strukture furaju” multietnički grad dok istovremeno nastoje gotovo naučno uspostaviti više i niže kategorije “Bošnjaka prvog i drugog reda” definišući do u detalje ideološke kriterije vjerske i etnonacionalne čistote i “zaprljanosti” pojedinačnih pripadnika ovog “najbrojnijeg” i “konstitutivnog naroda”.

 

Bošnjaci drugog reda

Sarajevo sebe vidi i djeluje kao politički, vjerski, kulturni centar Bošnjaka Balkana, Evrope i svijeta. Sarajevo je nacionalna prijestolnica u kojoj stoluju vjerski i politički lideri i centrale najvećih bošnjačkih partija, bošnjačke vjerske, političke, obrazovne i kulturne institucije, producenti bošnjačke kulturne hegemonije. Sarajevo uistinu želi parirati Beogradu i Zagrebu kao nacionalnim centrima Srba i Hrvata, ali sa ekskluzivom i bonus imidžom “multietničkog grada” (mada i u Beogradu i u Zagrebu isto tako žive mnoge nacionalne i etničke manjine).

No Sarajevo zaista više nije ono za što se izdaje i što bi mnoge malobrojne sarajlije iskreno željele vjerovati. Ni u kvantitativnom ni u kvalitativnom smislu. Ta utvara kosmopolitskog grada tu i tamo još zaživi za vrijeme kafanskih delirija u sitne sate, sa gostima iz regije u preostalim “džepovima otpora”, ali svaki put mahmurluk biva sve teži, a stvarnost sutradan sve poraznija i u većem kontrastu sa željama i snoviđenjima.

Politika koja se u Sarajevskom kotliću u kleronacionalističkotajkunskim krugovima na minderima krčka pretenduje da bude službena, zvanična bošnjačka politika i da važi za sve Bošnjake bez obzira na to što veliki dio onih koji se tako izjašnjavaju (ili ne), nisu aktivni članovi bošnjačkih nacionalnih stranaka ili islamske vjerske zajednice.

Ti “otpadnici” iz bošnjačkog vjerskonacionalnog korpusa su najčešće percipirani i tretirani kao “škart”, ne samo prećutno, već u posljednje vrijeme otvoreno i pisanom riječju. Oni su sada već i javno ponižavani, vrijeđani, prezreni i proizvedeni u građane drugog reda.

Šutnja i ravnodušnost prema ovoj pojavi je zapravo saučesništvo u sistemskoj diskriminaciji i šikaniranju ovih ljudi.

U ideološkom definisanju “Bošnjaka drugog reda” u privatno-partijskoj fildžan-državi bošnjački klerofašisti ne vide nikakav skandal, već naprotiv sveti zadatak i obavezu “pročišćenja” bošnjačkog nacionalnog korpusa.

Ovi “higijeničari” se (kao i svi njihove sorte prije njih) smatraju pozvanim i nadležnim da se bave etničkom i vjerskom čistotom određene grupe građana Sarajeva i BiH samo zato što sebe smatraju vlasnicima individualnih sudbina i ovozemaljskog postojanja privatnih građana koji su sticajem okolnosti rođeni u kontekstu koji ovi nacisti vide kao nasljeđenu ideološku prćiju.

Istorija nas je naučila da fašizam počinje obračunima sa progresivnim snagama unutar sopstvene grupe. Naučili smo i to da se ovaj obračun protofašista sa antifašistima unutar jednog naroda u kolektivnoj svijesti kleronacionalista obično “ne pika” kao zločin.
Bolesna logika klerofašizma, naime, teži da uzima zdravo-za-gotovo, tj. ne računa kao žrtve (tj. obično sebi oprašta) one žrtve koje su iz istog naroda. Tek kada se narod “očisti”, homogenizira, ideološki integriše i organizovano usmjeri protiv drugih naroda, tek onda možemo govoriti o žrtvama njegovog fašizma (ponajviše zato što su mu i drugi posvjedočili), dok se na zlostavljanje progresivnih pripadnika sopstvenog naroda više gleda kao na gotovo tradicionalno neprijavljivano i zataškavano porodično nasilje. Niko ne mora znati za njega, a ono što nije prijavljeno – nije se ni dogodilo.

Individualno pravo, pa i kolektivno, je udruživati se i promovisati različite identitete u jednom pluralnom egalitarnom društvu, ali aktivno proizvoditi i uspostavljati društvenu hijerarhiju na bazi zavičajnog i rodovskog porijekla, vjerske pripadnosti i političkog uvjerenja, podjarmljivati čitave grupe, populacije građana, proglašavati ih “škartom”, “otpadom” i otpadnicima vjere i nacije – nije ništa drugo do klerofašistička aktivnost. Ona mora biti zabranjena i ne smije prolaziti nekažnjeno tim više što smo svi direktno ili indirektno bili žrtve upravo takve ideologije tokom prošlog vijeka.

Smrtna kazna za klerofašiste koji huškaju na bratoubilački rat, siju i šire vjersku i etnonacionalnu mržnju nije nimalo pretjerana ako imamo u vidu cijenu koju nedužni civili i građani plaćaju svaki put kada ona izostane na vrijeme. Glave koje je pokvarila gnjila klerofašistička ideologija trebale bi letjeti prije nego u crno zaviju čitavu zemlju i regiju jer fašizam zaista ne zaslužuje ništa drugo do smrt.
No meni lično bi draže bilo doživjeti njegovu smrt kao ideologije, naročito u glavama onih koji ga šire nego gledati te glave kako lete i tako dozvoliti toj satanskoj ideologiji da i od nas ostalih napravi ubice i monstrume. Zato moramo odlučno ustati i stati klerofašizmu na put dok još to možemo, jer ništa kasnije, kada ga više ne budemo mogli obuzdati, neće opravdati našu pasivnost, odsustvo akcije i volje da bilo šta poduzmemo onda dok smo za to imali jasnu priliku.

A sada je prilika. Vjerovatno posljednja.

 

Borba za oslobođenje

Znam da nisam usamljen i da postoji mnoštvo neprijavljenih slučajeva, tj. sugrađana koji se možda plaše prijaviti ovo “rodovsko nasilje” zbog straha da se uvrede, diskriminacija i šikaniranje ne intenziviraju. Ali možda bi bilo dobro krenuti u jednu organizovanu ofenzivu protiv klerofašizma, u proboj kroz sve te obruče nakostriješene bodljikave žice kojom su nas sapeli da ne progovaramo; u kolektivnu i organizovanu borbu za individualna ljudska i građanska prava.

Taj diktat, ta samoproglašena diktatura, to jednoumlje klerofašizma u kojemu se utrkuju njegovi ideolozi, jednostavno moraju biti razbijeni. Mi moramo oteti sopstveno određenje iz ruku kleronacionalističkih arhitekata partijske nacionalne države. Moramo biti politički organizovani i u stanju da utičemo na definiciju sebe. Moramo se konačno izboriti za individualno pravo slobode i model moderne sekularne i pravne države koja će ga zaštititi, koja će zaštititi naše pluralno, egalitarno, slobodno građansko društvo.

Trenutni režim u trenutnom modelu tripartitne države u onom dijelu koji je u vlasti bošnjačkih konzervativnih nacionalista već dvije decenije uspješno proizvodi i uspostavlja kategoriju “Bošnjaka drugog reda”, s tim da se to u posljednje vrijeme intenziviralo.

Dolaskom u “šeher” nacistička propagandna iz Zagreba uživa logističku pomoć najveće bošnjačke partije i njenog javnog preduzeća, kao i obilnu finansijsku pomoć diktatora i vladajuće partije druge države (koji finansiraju i najbrojniju vjersku zajednicu) i zajednički provode okupatorski “mehki” teror nad civilima političkim neistomišljenicima, gotovo kao i u vrijeme Valterove ilegale.

U ovoj novoj atmosferi, u novom omjeru političkih snaga, u medijskoj areni u kojoj konzervativni nacionalisti ostvaruju potpunu dominaciju i prevlast, sekularni, umjereni i progresivni “Bošnjaci drugog reda” za ovaj kleronacionalistički režim privatno-partijskog grada-države nisu čak ni građani drugog reda (u rangu etničke ili nacionalne manjine), već još gore, još manje, još mizernije, samim tim što su “otpad i otpadnici većinskog naroda”.

Zato im je važno da Sarajevo i dalje deklarativno glasi za multietničko, da odaje taj utisak, jer tako (sa onih pet-šest Srba, osam Hrvata i četiri Jevrejina koje koriste kao živi štit) usput prikrivaju svoje klerofašističko divljanje, javne hajke i linčovanje “bošnjaka drugog reda” u svojoj bolesnoj borbi za nacionalnu i vjersku čistotu (dok istovremeno izvan te lokalne kamuflaže multietničkog Sarajeva aktivno šire vjersku i etnonacionalnu mržnju i huškaju na bratoubilački rat).

Vidjećemo u oktobru koliko je “sugrađana drugog reda” preostalo u Sarajevu i da li je njihov Valter-ego dovoljno velik da nadraste i zbaci ove demone s leđa, da začepi uši i ne čuje poj ovih zluradih sirena i tako ostane na kursu istinski kosmopolitskog, slobodarskog, bosanskohercegovačkog, regionalnog, progresivnog, građanskog Sarajeva antifašističke Evrope.

Vidjećemo da li postoje snage koje su voljne ustati za pravo i slobodu privatnih građana i željeznom pesnicom zakona smožditi, kazniti i protjerati sve huškače na bratoubilaštvo i sve koji šire mržnju ili će se desiti posljednji val prognanih.

Podsjećam da se radi o klerofašistima koji ne samo da ne žele zajedničku državu (bilo da se radilo o zajedničkoj Jugoslaviji ili o zajedničkoj Bosni i Hercegovini), već oni ne žele zajedničko društvo, ne žele zajednički život. Ne žele ni zajedničku Evropu, ni zajednički svijet.

Internacionalizam, kosmopolitizam, univerzalizam, sekularizam, individualizam, prosvjetiteljstvo, modernizacija – ne samo da ih ne interesuju, već im sve nabrojano smeta, iritira ih, smatraju sve to opasnošću, stranim, nametnutim i neprijateljskim idejama.

Vrijeme je da počnemo glasno i jasno razmišljati o tome šta mi želimo i šta se nama dopada i ne dopada. Izborimo se mi za svoj interes, za individualnu slobodu, individualni identitet, individualni izbor, za svoju individualnost, a tim i za svoju univerzalnost. Oslobodimo se okova porobljivača naše slobode, našeg uma, naše duše, našeg identiteta, naše savremenosti. Otresimo one koji nas usporavaju i zaustavljaju u progresu.

Mi nismo ničije sluge, ničije roblje i niko nas neće u 21. vijeku retroaktivno proizvoditi u građane drugog reda. Naša djeca nikom od njihove djece, nikakvoj skorojevićkoj ili nekadašnjoj, vojnoj, političkoj ili profiterskoj vlasteli i eliti neće biti kmetovi.

 

 

Damir Nikšić
Sućuraj, 15.08.2018.