U Bosni i Hercegovini se već dvadeset godina bistri i “tabiri” bosanskohercegovačka državnost, od Srednjeg vijeka do danas. To rade i drugi, ali u BiH se državnost uvijek nekako usput dovodi u pitanje. Zato se mnogi profesionalno, a i amaterski, bave dokazivanjem bosanskohercegovačke državnosti raznim povijesnim, istorijskim, naučnim činjenicama itd.

Svi ti koji tragaju za suštinom državnosti kao da tragaju za smislom sopstvenog života, kao da tragaju za sopstvenim korijenima, porijeklom, identitetom, roditeljima, precima. Kriza bosanskohercegovačke državnosti se direktno odražava na njihovo psihofizičko stanje i obratno: svoju krizu projiciraju na krizu državnosti. Sve to uzimaju previše lično: u potpunosti se poistovjećuju i identifikuju sa državom i njenom državnošću. Zarovili su se u razne srednjovjekovne spise, u praistoriju u potrazi za nekim dokazom, u potrazi za Zavjetnim kovčegom, arkom bosanskohercegovačke državnosti svjesno ili nesvjesno odbijajući da shvate ili prihvate da je državnost ponajmanje tamo gdje je oni traže.

Državnost nije nikakva alhemija, niti naslijeđe. Današnja Bosna i Hercegovina nije patrimonijalna država, nije naslijedna, nije ničiji amanet: nije kneževina, kraljevina, (mada neki vole tako sentimentalno o njoj razmišljati). Stoga nema potrebe izvlačiti njen pedigre i pravo naslijeđa utvrđivati u nekom tamo Tvrtku, ili Titu, ili Aliji, ili bilo kome iz bliže i daleke prošlosti. Sama činjenica da se tim bave i tako interpretiraju državnost bilo koje države, pa i Bosne i Hercegovine, pokazuje da ti ljudi zapravo vrlo malo znaju o tome šta čini današnju (pa i BH) državnost u prvom redu.

Državnost je “certifikat”.

Bosna i Hercegovina nije danas država zato što ju je porodila kraljica majka Katarina, ili zato što ju je izrodio neki mit, neka istorija, narodnooslobodilačka borba, odbrambeni ratovi i sl., već prije svega zato što je 22. maja 1992. postala članicom Ujedinjenih naroda.

Svako može proglasiti sebe državom, ali država to nije sve dok zvanično ne postane članicom Ujedinjenih naroda. Slično kao i kod članstva u EU, tako postoje određeni uslovi i obaveze koje moramo ispuniti i kojih se moramo držati ako želimo biti članicom UN-a, tj. ako uopšte želimo biti državom, biti tretirani kao država, zvati se i smatrati se državom. Možda kriteriji nisu toliko strogi kao kod EU, ali oni postoje.

Da bi se zvali državom i bili država mi moramo ispuniti određene povelje, rezolucije, ciljeve i principe Ujedinjenih naroda koji su ugrađeni u Ustav Bosne i Hercegovine. Te povelje i rezolucije nisu tamo ‘nako, niti su tamo kao neka nadgradnja, kao šlag ili višnja na torti. Ti dokumenti su tamo kao temelj, kao fundament, kao osnova po kojoj je Bosna i Hercegovina država. Sve dok može garantovati ispunjenje tih uslova – Bosna i Hercegovina može biti država. Drugim riječima: ako država Bosna i Hercegovina ne može svojim građanima  garantovati i obezbijediti prava na kojima Ujedinjene nacije insistiraju, a to su elementarna ljudska, građanska i potrošačka prava – ona prestaje da ispunjava uslove da bude država.

Državom može biti samo ona koja može ispuniti te uslove i obaveze, u suprotnom se radi o propaloj državi (failed state), o suverenoj državi koja nije u stanju obavljati svoje funkcije: nije u stanju održavati suverenu vlast nad svojom teritorijom, pružiti elementarnu fizičku sigurnost i javne usluge svojim građanima, komunicirati sa drugim državama.

Država propalica

Bosna i Hercegovina, kao što vidimo, ima mnoge osobine propale države. Za tu laganu i sigurnu propast “službeno Sarajevo” krivi mnoge unutrašnje i vanjske političke snage i organizacije. Nekada za to postoje razlozi, ali nekada i ne. Često “službeno Sarajevo” samo traži krivca za sopstvene propuste. Evo, na primjer: ko je kriv što se sinoć krov tramvaja u “zvaničnom Sarajevu” zapalio iznad putnika?

Ovi ljudi na fotografiji su korisnici javnog saobraćaja. Oni imaju neka potrošačka i korisnička prava, zar ne? Ta prava su im zagarantovana Zakonom o pravima potrošača, ali samo zato što su im prethodno zagarantovana Ustavom (koji im ih garantuje zato što se oslanja na povelje i rezolucije UN o tim i sličnim pravima). To znači da se neko po zakonu i Ustavu BiH mora brinuti za sigurnost u javnom prevozu, ne građana (kako mi često to po inerciji kažemo), već korisnika, mušterija državne firme koja im je tu uslugu prethodno naplatila.

Ovdje se radi o nesigurnoj robi tj. usluzi koja je prethodno naplaćena. Svi smo svjedoci čopora revizora koji revnosno rade na osiguravanju naplate ove usluge koja, kao što vidimo i odavno znamo, ne samo da nije zadovoljavajuća, već istovremeno predstavlja opasnost po sigurnost korisnika javnog prevoza. (Zanima me gdje su bili revizori dok je vozač sam gasio požar?)

Uslugu koju naplatiš – moraš i isporučiti, u suprotnom moraš vratiti novac korisniku te usluge.

Znači narušena je sigurnost korisnika usluge, a u slučaju da KJP Gras ili vlast KS ne vrati korisnicima (a ne građanima) novac, ili ih na neki drugi način ne kompenzira, povrijeđena su i potrošačka/korisnička prava. I to ne od strane privatnika, već od strane same države (u ovom slučaju Kanotna).

Je li Dodik podmetnuo požar u tramvaju u glavnom gradu BiH? Je li Kolinda? Je li Vučić?

Ako student nije zapalio žito, ko nam je onda kriv za odsustvo države, odsustvo prava i sigurnosti potrošača koje država mora ustavom i u praksi garantovati kao članica UN-a?

KJP Gras i KS će se, naravno, javno ispričati građanima, tj. korisnicima javnog prevoza. Vjerovatno će kompenzirati istraumirane putnike besplatnom godišnjom kartom. Najvjerovatnije će javno pohvaliti i simbolično i novčano nagraditi hrabrost vozača, a otpustiti ili novčano kazniti odgovorne.

Lijepo bi bilo to doživjeti. 🙂

Patriotizam zagađenog zraka (ljubav prema zlostavljaču)

Jedno od osam osnovnih potrošačkih prava je pravo na sigurnost robe i usluge.

U ovom slučaju državna (kantonalna) preduzeća ne pružaju sigurnu uslugu. Država Bosna i Hercegovina i entitet Federacije BiH imaju zastarjeli zakon o zaštiti potrošača iz 2006. koji se mora pod hitno prilagoditi stanju i uslovima treće decenije dvadeset i prvog vijeka. Građani glavnog grada grcaju u zagađenju (koje jutros oko 11h bilo 450 AQI) uglavnom zbog toksičnog uglja, ćumura, nepropisnih i opasnih goriva.

Još jedno od osam osnovnih potrošačkih prava je pravo na zdrav okoliš. To znači da građani “svijetla obraza” mogu tužiti državu zbog nemara. Mogu je tužiti Evropskom sudu i tako dodati još jednu presudu na sve one koje se odnose na povrede elementarnih  ljudskih i građanskih prava od strane ove diskriminacijske i disfunkcionalne države.

Mnogi od nas su sentimentalni i ne žele prijaviti “nasilje u porodici”. Da li smo patriote zagađenog zraka i zapaljenog krova tramvaja, domoljubi koji stoički i požrtvovano podnose, trpe i najgore iz ljubavi prema domovini? Naša ljubav prema našoj državi je, izgleda, bezuslovna pa joj tolerišemo i praštamo sve (čak i to što nas vladajuća stranka polako ubija beskrajnom ljubavlju prema svom narodu).

Možda se zbog te ljubavi prema domovini žrtvujemo i odlazimo vani, odričemo se svog državljanstva u tišini samo da naša država ne bi ostala bez državnosti. Spremni smo na tu žrtvu, i pobjeći od kuće, ali ne prijaviti zlostavljanje – samo iz ljubavi prema našem nesretnom zlostavljaču kojeg, ipak, treba razumjeti. (“Babo ima problema, nije ni njemu lahko.”)

I to je neki oblik patriotizma. Najnoviji. O njemu bi se moglo nadugo i naširoko pisati.

Jer u suprotnom, ako nadignemo frku i kao građani i potrošači dokažemo disfunkcionalnost svoje države, nesposobnost našeg “staratelja” da se stara o elementarnim ljudskim, građanskim i potrošačkim pravima (koja su dužni garantovati inače će “izgubiti starateljstvo”), onda se će se morati prepustiti nekoj drugoj državi da ispuni sve te uslove ovdašnjim građanima i potrošačima. Drugim riječima: kao što se staratelju koji nije u stanju ispuniti uslove i obaveze prema djetetu oduzima dijete, tako se državi koja se nije u stanju starati o elementarnim pravima građana i potrošača kao članica Ujedinjenih naroda – može oduzeti državnost, uslovno rečeno. Tim više ako postoji red za usvajanje! – i sa jedne i sa druge strane (i budućih staratelja, a i onih koji bježe od kuće). Zato se treba probuditi iz zimskog sna i pogledati kroz prozor, dalje od smoga sarajevske kotline, i shvatiti “u koja smo doba”; umiti se, obrisati krmelje, utrpati potkošulju, prihvatiti se obaveze prema građanima i potrošačima jer ćemo izgubiti “starateljstvo” nad njima – ali svi zajedno: i pozicija i opozicija.

Jer i pored dadilje koju plaća međunarodna zajednica (OHR), i pored predstavnika EU, “službeno Sarajevo” pokazuje da nije u stanju obezbjediti elementarne uslove: vladavinu prava, sanitarije, zdrav okoliš, sigurnu robu i usluge čak ni građanima glavnog grada Bosne i Hercegovine, da ne idemo dalje. Masovni odlazak, odricanje državljanstva je zapravo tihi krik i poruka građana međunarodnoj zajednici da ovakva država uopšte nije u stanju da se stara o njihovim elementarnim ljudskim, građanskim, radničkim i potrošačkim pravima.

I ko je tu izdajnik države? Ko je tu iznevjerio državu? Njeni građani ili njeni korumpirani političari?

Propalice i država

Suočimo se s tim: mi smo na korak od toga da postanemo propala država (“failed state”) i da nam državnost bude dovedena u pitanje, ali ne radi Srbije ili Hrvatske, ili bilo koga, već radi korumpiranih lokalnih političara, toksičnih i zagađenih institucija države, u prvom redu opštinskih, pa nagore: preko kantona, Federacije BiH i države BiH.

Svi oni pokazuju totalnu nesposobnost da se staraju i osiguraju uslove za život i rad građanima i tako direktno dovode u pitanje državnost Bosne i Hercegovine – svojom ličnom korumpiranošću. Istovremeno se, valjda zbog neke neobjašnjive grižnje savijesti  čoporativno javno busaju i natječu u areni patriotizma i državotvornosti.

Zato se, valjda i vade na “amanete” i nasljedno pravo: podmeću patriomonijalnu državu pod bubrege savremene, moderne, demokratske članice Ujedinjenih naroda. Ćeraju vodu na starinu, na porijeklo (osim porijekla imovine) zato što ih smara činjenica da mogu izgubiti “certifikat” zbog neispunjavanja ustavnih obaveza prema ciljevima i principima deklaracija i povelja UN (za koje im se prosto, da izvineš…).

To je tragedija narodnjačke i seljačke politike u Bosni i Hercegovini, to pijanstvo i opijenost uvjerenjem da je “zemljački” sentiment, identitet i emocija dovoljan da očuva đedovinu, da se na njemu zida država, dok se istovremeno ne poštuju dokumenti po kojima smo “certificirani” kao država. Tako obično rade loši studenti i propalice: sve drugo čine važnijim od gradiva koje moraju savladati. Zato imamo nezaštićene potrošače i korisnike toksičnih predatorskih kredita zbog kojih ćemo svi zajedno izgubiti svako svoju đedovinu. Imamo “pravnike države” koji su iskoristili i opljačkali svoje klijente i koji će zbog toga na međunarodnom sudu izgubiti “licencu za vladanje državom” na osnovu tužbe sopstvenih građana, potrošača i korisnika.