SKANDALOZNO!!!: DANAS NEKA DJECA PO KAZNI NISU DOBILA SVJEDOČANSTVA!

Ovdje je pismo jednog roditelja koje mi je upravo stiglo kao parlamentarcu u Kantonu Sarajevo. Namjeravam ga pročitati na narednoj sjednici, a ovdje ga dajem javnosti na uvid, kao i koalicionim partnerima kako bi se njihova Ministrica Obrazovanja mogla pripremiti sa odgovorima i mjerama.

Pismo roditelja glasi:

Poštovani Damire,

danas mnogi osnovci u Kantonu Sarajevo nisu dobili uvjerenje o uspjehu na polugodištu. Među njima je i moj sin. Učenik * razreda OŠ *******. Kako im je rečeno, to je iz razloga što ili nisu dostavili anketu o jeziku, ili su u anketi roditelji naveli BHS jezik. Ja lično nisam ispunio anketu: Škola kaže da su dobili instrukcije iz Ministarstva obrazovanja KS, da ne smiju izdati uvjerenja za djecu „koja nisu dostavila anketne listiće, kao i za one koji su se u anketi izjasnili za BHS jezik“.
Pošto si poslanik u skupštini Kantona, molim te da pokreneš pitanje, kako to ministarstvo kažnjava djecu (a neizdavanje uvjerenja o uspjehu i jeste upravo to) zbog nečega što ja kao roditelj nisam uradio.
Po kom zakonskom osnovu se ovo dešava?
Čime je roditelje ministarstvo ili škola obavijestilo da djeca neće dobiti uvjerenja?
Anketni listići, koji su dati djeci u oktobru, koliko se ja razumijem u pravo, ne mogu imati obavezujuću osnovu, a ni neformalna obavještenja putem sms ili vibera.

Što se tiče izjašnjavanja oko jezika, po kom osnovu se opredjeljujemo za njega: političkom, nacionalnom, stručnom. Ako je nacionalno, šta je sa djecom čiji se roditelji različito nacionalno opredjeljuju. Ko ima pravo da u ime tog djeteta kaže koji jezik govori, osim tog samog djeteta, a njih ne pitaju. Ja bih najradije da vidim programe – šta će naučiti, koju će lektiru pročitati. Šta će iz tih knjiga naučiti – pa da se po tome opredijelim. Na kraju krajeva rado bih donio i odluku i po stručnosti nastavnika i njegovolj volji da prenese znanje. Danas se osnovna škola svodi na to da se djeci nešto ispriča, kaže im se šta da urade kod kuće, kao da su studenti. Nažalost moje dijete skoro da ništa nije naučilo, ako ga ja nisam naučio. Šta ćemo sa djecom, čiji roditelji igrom slučaja nisu u mogućnosti iz ovog ili onog razloga da prenesu znanje na njih. Hoće li to znanje i nauka biti rezervisani samo za „elitu“.

Današnjim činom su ta djeca izdvojena od svojih vršnjaka, kao neko ko ne pripada grupi, zajednici ili šta već čemu. Pročitana su njihova imena i rečeno im je da neće dobiti uvjerenje. Znaš i sam koliko to može biti opasno. I ko uopšte smije da upire prst na djecu, pogotovo zbog nečega na šta oni nemaju nikakvog utjecaja.

Inače, moje dijete, koje je odličan učenik i ima zaključno 5 iz jezika ma kako se on zvao, je veoma povrijeđeno danas. Vjerujem i mnoga druga djeca. Cijeli njegov trud prethodnih mjeseci nije vrednovan. Nego su upućeni na e-dnevnik.

Najljubaznije bih te zamolio da o ovome zatražiš odgovore od Ministarstva obrazovanja KS.

Lijep pozdrav

**** ****

---

 

Izgleda da imamo akutni problem sa etničkim autoritarizmom u KS. Jer, vidite, postoji više tipova autoritarizma. Juan Linz 1965 opisuje nekoliko tipova autoritarnih političkih sistema:

1. Tradicionalni autoritarni režimi su oni “u kojima se vladajući autoritet (obično jedna osoba) održava na vlasti “kombinacijom pozivanja na tradicionalni legitimitet (amanet), te represijom, ili patron-klijent odnosima koje promoviše i provodi državni aparat povezan s vladajućim autoritetom kroz ličnu lojalnost”. Primjer je Etiopija pod Hailom Selasijem I. 
2. Birokratsko-vojni autoritarni režimi su oni “kojima upravljaju koalicije vojnih oficira i tehnokrata koji djeluju pragmatično (a ne ideološki) u granicama svog birokratskog mentaliteta.” Mark J. Gasiorowski sugerirše da bi trebali razlikovati “klasične vojne autoritarne režime” od “birokratskih autoritarnih režima” u kojima “moćna skupina tehnokrata koristi državni aparat kako bi pokušala racionalizirati i razviti privredu”, kao što je Južna Koreja pod Park Chung-hee.
3. Korporatistički autoritarni režimi “su oni u kojima korporatističke institucije u velikoj mjeri koriste države za preuzimanje i demobilizaciju moćnih interesnih skupina”. Ova vrsta je najviše proučavana u Latinskoj Americi.
4. Post-totalitarni autoritarni režimi su oni u kojima su totalitarne institucije (kao što su partija, tajna policija i državni javni mediji) i dalje na snazi ali je “ideološka striktnost oslabila i ustupila mjesto rutinizaciji. Represija je opala, državni vrh je manje personaliziran i sigurniji je, a nivo masovne mobilizacije je znatno smanjen ”. Primjeri uključuju države Ruske Federacije i sovjetskog istočnog bloka sredinom 1980-ih.
5. Rasne i etničke “demokracije” su oni autoritarni režimi u kojima “određene rasne ili etničke skupine uživaju puna demokratska prava, dok su drugima uglavnom ili u potpunosti uskraćene ta prava”, kao što je to slučaj u Južnoj Africi pod apartheidom.

Wikipedia

 

 

U mnogočemu ona prva, a naročito ova posljednja kategorija kao da se odnosi na vlast u KS pod SDA – pomislio bi neko ko je pojmio osnovne karakteristike autoritarnih režima u tekstu.