Kako godine odmiču, nakon što sam svjedočio “prvobitnoj akumulaciji kapitala” u našim “zemljama u tranziciji”, sve manje se slažem sa Lenjinovom konstatacijom da je imperijalizam najviši stadij kapitalizma. Mislim da je kapitalizam samo razvodnjeni imperijalizam, ili, ako baš hoćemo: rafiniraniji oblik imperijalizma.

Huškanje naroda protiv naroda, plemena protiv plemena, raspirivanje vjerske ili sektaške, ili etničke ili nacionalne mržnje i netrpeljivosti, vjerskog fanatizma (zavadi/podijeli pa vladaj), potom ratni (mirovni) pohodi, vojne kampanje, osvajanja teritorija, ratno profiterstvo, šverc oružjem, hranom, drogom, ljudima (i svim drugim) po udaljenim i zabačenim provincijama i kolonijama, čitava ta raspojasana orgija ekstremnog profiterstva iza oblaka prašine i barutnog dima jeste zapravo portret i prava slika imperijalizma u svom naponu. No on, potom, uspostavlja svoj “PAX ROMANA”, nekakav mirovni sporazum, i kroz tranziciju (privatizaciju i dokapitalizaciu) prelazi u svoju blažu, tišu i prilagođeniju, legalizovanu i civilizovanu, rafiniraniju, pacifiziranu verziju (predatorskog) kapitalizma koji istu recepturu, istu doktrinu nastavlja u mirnodopskim uslovima. (“Rimski” generali i državni sekretari postaju (su)vlasnici rudnika u dalekim rimskim provincijama i sl.) Mi smo, kao i mnoge kolonije i provincije Trećeg svijeta, ovu doktrinu šoka osjetili na svojoj koži. I dalje je osjećamo. No ono što je imperijalizam tako dobio nisu samo ljudski i prirodni resursi. Najvažnije što je osvojio jeste:

TRŽIŠTE “BOFLA”

Predatorski kapitalizam u nama ne vidi samo jeftinu radnu snagu. On u nama vidi konzumere, potrošače, korisnike koji će svoj dom, svoju zemlju, svoju rođenu majku i djecu (budućnost svoje djece) založiti da pozajme novac koji nemaju da bi kupili trećerazrednu robu ili uslugu koju im ovi nude. Predatorski kapitalizam ne vidi nas kao domoroce koji mu trebaju da grade lađe ili veslaju na galijama. On nas vidi kao domoroce koji će za dvadeset i četiri dolara vrijednu bižuteriju prodati čitav Menhetn. Vide nas kao kupce svoje bofl robe, korisnike predatorskih kredita. Kupce koji posjeduju nekretnine, izvore vode, rudnike srebra, olova…

Roba i usluga koju nude je krajnje sumnjiva, nekvalitetna i “toksična”. I onda kada suludim i kliznim kamatama generiraju dugove koje je nemoguće otplatiti – konfiskuju nam nekretnine, brda i planine, grade svoja naselja, svoje resorte. Uskoro ćemo biti domoroci koji služe, opslužuju, mijenjaju posteljinu, potkresuju ogradu, doljevaju kafu ili neko drugo piće gospodi u gostima.

U tom razvlašćivanju će im asistirati sama vlast, tj. policija i inspektori tvoje države (koja te prethodno nije niti upozorila, niti zaštitila od “toksičnih” usluga i robe, predatorskih kredita i sl.).

NOVOGRADNJA

Prije pola godine se raspitujem za stan u novogradnji.

Prvo što mi gospođa (sa izrazitim šanerskim slengom) preko zalogaja veli jeste da je zgrada “uknjižena”! (U zemljišne knjige – pretpostavljam.) Nisam je to ni pitao. Ko bi uopšte tako nešto pitao? Valjda se to podrazumijeva. Zaboga, napravili ste čitavu zgradu sa podzemnom garažom, stavili oglas, razne agencije prodaju stanove u njoj, zaključuju ugovore, pa valjda ste je i uknjižili! – normalan bi pomislio.

No izgleda da to nije slučaj. Izgleda da je pravilo da zgrade nisu uknjižene, a da gospođa želi naglasiti da je njena zgrada “svijetli izuzetak”, tj. da je “halal” ili “košer” (za razliku od mnogih drugih koje su na tržištu, ali ne predstavljaju posve “čista posla”).

Šta da se radi kada naletimo, kada se nasučemo na stan u zgradi koja nije uknjižena? Koga da krivimo? Koga da gonimo? Koga da tužimo?

Državu!

Zašto državu?

Sklopili ste ugovor, digli kredit, otplaćujete ga, ali nikako da od prodavca stana dobijete dokument da je stan uknjižen na vas iz prostog razloga što on nije uknjižio čitavu zgradu zato što mu je neko u opštini obećao, ili ga prevario, da će se to umeđuvremenu “srediti”, dajući mu zeleno svjetlo da gradi zgradu na opštinskoj zemlji bez okolišne dozvole, adekvatnog priključka na kanalizaciju ili drugih potrebnih uslova, dozvola, papira.

Ko je tu veći prevarant, ko je namazaniji i korumpiraniji: onaj koji je “zakitio” opštinara, komisiju, ministarstvo (koga li već), ili korumpirana administracija koja je vjerovatno uzela mito i pustila da građevinski radovi otpočnu, ili se nastave, računajući da će neka druga garnitura vlasti ili pravosuđa to nekad rješavati? (U tu “komparativnu evaluaciju” ne bih ulazio.)

Dobro znamo da sve te fekalije koje su isplivale na površinu (čitaj: tržište) u obliku toksičnih proizvoda i usluga, a zatim se odrazile na zagađenje zraka zbog remećenja strujanja vjetrova (jer urbanistički propisi nisu ispoštovani), na zagađenje izvora pitke vode zbog malog kapaciteta, lošeg i neadekvatnog odvoda, kanalizacije ili izgradnje na vodozaštitnim područjima (jer su kantonalne okolišne dozvole zanemarene ili zaobiđene političkim vezama, mitom i korupcijom) – idu jako duboko, sve do samog izvora. Ovdje ne mislim na vrelo Bosne, već na sami izvor političke moći koji je samo “crno srce”, tj. srž problema.

Dakle “problem je duboko u sistemu”. Korupcija vlasti je taj osnovni sistemski problem koji se akumulirao i rezultirao ne samo zagađenjem okoliša već narušavanjem sigurnosti i prava potrošača i to je razlog zašto potrošači i korisnici moraju tužiti državu, tj. držati je odgovornom za kontaminirano i korumpirano domaće tržište.

SIGURNOST ROBE I USLUGA

Prava i sigurnost potrošača i korisnika su ključ borbe protiv korupcije, protiv monopola, ortačkog i predatorskog kapitalizma, protiv profitera i švercera, protiv trovača i zagađivača sa političkim vezama.

To jeste borba Davida protiv Golijata.

Prava potrošača izgledaju kao sitnica, no to je slovo zakona kojim Golijata možemo pogoditi pravo među oči; kamenčić na koji se korumpirana politička elita može fatalno spotaknuti. No, potrebno je mobilizovati se, osvijestiti se u tom smislu, ujediniti se u zajedničkom potrošačkom interesu.

Mi ne znamo precizno ko, šta, gdje i kako muti. Znamo generalno, rekla-kazala, jer mnogi od nas nisu lično svjedočili kriminalnim i korupcijskim radnjama. Ako jesmo, onda se plašimo da svjedočimo itd.

U svakom slučaju, teško nam je na sudovima dokazati sve ono što znamo, pa čak i ono što svakodnevno vidimo svojim očima. Ne raspolažemo materijalnim dokazima. Na kraju krajeva, ima ko prima platu da to istražuje i dokazuje. Radni ljudi i građani nemaju ni vremena ni para da budu istovremeno i radnici, i trgovci, i građani, i potrošači, i istraživački novinari, i privatni detektivi, da kopaju po dokumentima, arhivama, da traže dokazne materijale, snimaju razgovore, ali ono što sigurno znaju, što znamo i vi i ja iz svoje privatne sfere, svog privatnog života – jeste da znamo kada nam je plasiran toksičan proizvod.

Svaki dan naučimo i saznamo da smo u vezi nečega bili pogrešno informisani, da su nas slagali, da smo prevareni, da reklama ne odgovara stvarnosti, da je CPG model na bilbordu ili web stranici jedno – a realnost drugo, da je zgrada sagrađena na vodozaštitnoj zoni, na klizištu…

Stalno otkrivamo nove i nove “kvake”, detalje koji upućuju na to da smo izvukli deblji kraj, ali i na to da se na tržištu dobara, nekretnina i usluga dešava jedan opasan “odron” po pitanju kvaliteta i sigurnosti, da se tako izrazim. Sve nas se više jutrom budi sa “upaljenim lampicama” da je roba ili usluga koju smo platili zapravo posve “toksična”, posve nesigurna, da smo prevareni, nasankani, nasamareni i ne znamo kako da reagujemo, kome da se obratimo. Stiče se utisak da je čitavo tržište, ne samo trgovci, već i inspektorat i sve nadležene institucije i resorna ministarstva, da su ama baš svi kontaminirani, možda čak direktno umiješani, tj. korumpirani.

Što je najopasnije, mi se sve više plašimo to reći glasno i javno.

Zato je potrebno krenuti u organizovanu građansku akciju, nevladinu i nestranačku, osvijestiti zemaljsku ili regionalnu granu “potrošačke internacionale”.

Ne treba ići daleko, nikud od svoje neposredne okoline, ličnog iskustva, privatnog problema. Mi uopšte ne moramo tragati za Golijatom, za prijestoljem na kojemu sjedi glava hobotnice, dovoljno je zgrabiti njen pipak koji vas se lično tiče. Taj zadnji “miš” koji vas je prevario, taj koji “ne zna ništa” već “samo radi svoj posao”, njega i nju je bitno uloviti, a “miš će da se uhvati za macu, maca za Žuću, Žućo za unuku, unuka za baku, baka za dedu, dedo za repu: povuci, potegni”, iščupačemo repu korupcije koja ide do najvećih kapitalaca u zemlji, pa i šire.

PRAVA POTROŠAČA

Potrošačka prava sprečavaju korporacije da proizvode i plasiraju svakojako smeće na tržište, a, možemo se složiti, BH tržište predstavlja istinsku deponiju “smeća”, tj. nekvalitetne i nesigurne robe iz EU i drugih “prijateljskih” i dalekih zemalja. Mi to smeće skupo plaćamo s obzirom na loš kvalitet. Zapravo plaćamo ga preskupo – svojim zdravljem.

Prava potrošača su krucijalna za efektno djelovanje građanske ljevice danas u regiji (pošto se desnica i dalje bavi ratnim zbivanjima, ratnim zločinima, emocijama prošlosti, plašeći se valjda suočavanja sa profiterima i zločincima današnjice).

Insistiranjem na našim pravima potrošača mi ćemo se grupisati, odvojiti žito od kukolja, uvidjeti, shvatiti i osvijestiti pravu sliku i stanje stvari.

To nisu prava manjina, etnička, vjerska, ovih i onih. To su prava nas svih kao potrošača koji skupo plaćamo (zdravljem i životima) “toksičnu” robu i usluge.

Kada se nađemo i okupimo u našem zajedničkom interesu i pravu, mi ćemo opkoliti Bastilju, tj. pravnu državu, tužilaštvo i pravosuđe, i natjerati ih, javnim pritiskom sa ulice, iz vaših domova, i političkim pritiskom iz parlamentarnih klupa, glasovima i djelovanjem parlamentaraca koje ću pozvati da nam se pridruže – da počnu konačno hapsiti i slati u zatvor prije svega korumpirane elemente pravne države, potkupljenih i korumpiranih političara, službenika državnih institucija, raznih agencija i službi koji su učestvovali u prevari i pljački potrošača umanjivanjem i zanemarivanjem njihovih prava.