“Ruralna Tuzla” je opkolila i zarobila “urbanu Tuzlu”. To je Tuzlacima posve jasno.

I nije to slučaj samo sa Tuzlom. Tuzla je samo posljednja koja je zvanično “pala”. Čitava Bosna je”šaptom pala” u tom smislu. “Ruralna Bosna” ju je opkolila, da bi je potom okupirala, da bi potom profitirala i privatizirala “urbanu Bosnu”, te da bi na kraju protjerala “urbanu Bosnu” iz Bosne.

Ja mislim da čitava regija zna o čemu pričam, tako da je možda vrijeme prestati pretvarati se i otvoreno reći: “ruralna Tuzla” je protjerala “urbanu Tuzlu”, ili u Sarajevo ili u druge gradove Evrope i svijeta, i to je Tuzlacima posve jasno. “Pravim Tuzlacima”, koji su mi, uostalom, i sami pojasnili ovaj fenomen, fenomen koji je u Sarajevu poznat od prije. Zapravo u čitavoj Bosni.

Sada na sceni imamo politički model ili trend koji bih ja nazvao:

Tender-Bosanski patriotizam

Tender-Bosna je projekt etnonacionalista, neoliberalnih konzervativaca koji pričaju o vjeri, drže se vjerske ili narodne tradicije i znaju sa parama. Poznaju sve načine bogaćenja na javnoj potrošnji. Naizmjenično eksploatišu religiju i državu, Tender-Bosnu koja pruža neograničene mogućnosti njihovoj kasti. Ovo sada što imamo je prelazni stadij, tranzicija ka feudalnoj, patrimonijalnoj državi (“amanetu”) koja se dešava “po zakonu”, uz pomoć kompromitovanih demokratskih izbora i korumpiranih stranaka. Društvo se raslojava na silne, presilne i nasilne bogataše i na siroti puk koji guraju u kmetski odnos.

Ova ideologija Tender-Bosanskog patriotizma je u potpunosti preuzela nekadašnju Stranku Demokratske Akcije, da bi zaraza prešla i na ostale, a naročito na SDP, u koji je gorepomenuta stranka instalirala svoje ljude.

Velike su pare u igri i politika se svela na ucjene, obećanja, mito, kupovine zastupnika, itd. Demokratije više nema.

“Ruralni SDP”

Tuzle je namjeravao marginalizirati “urbani SDP”, tj. tuzlanski Gradski odbor SDP-a u izvještaju koji je bio, u najmanju ruku – pogrešno predstavljen. “Ruralni SDP” je preuzeo Kantonalni odbor i predstavio svima sliku po kojoj je čitava Tuzla za koaliranje sa SDA. Zaboravio je spomenuti sitnicu kao što je činjenica da je Gradski odbor SDP-a Tuzla jednoglasno protiv te koalicije. Zaboravio je spomenuti da su i Bećirović i Imamović protiv.

SDA je u ova tri mjeseca nastojala specijalnim i medijskim ratom proizvesti krizu u BH bloku, ali uporedo i značajnu krizu u SDP, u čemu uspijeva.

Cilj je: raspad ljevice.

Na Glavnom odboru sam dobacivao iz zadnjeg reda, nedugo nakon što sam ušao. Trajao je jedanaesti sat zasjedanja. Kada je neko od govornika predložio da moramo ustanoviti stanje SDP-a, ja sam rekao: najbolje je pitati SDA, oni to bolje znaju od nas. Rekao sam da moramo prije svega izbaciti agente SDA iz partije, pa onda nastaviti voditi partiju kuda ona po svom političkom programu i ideološki mora ići. Jer određen dio samog Glavnog odbora je kompromitovan i korumpiran interesima i novcem SDA, da se tako izrazim, i to nije nikakva tajna. Naš problem je što se vješto koriste statutom da ostanu tamo.

I zbog toga SDP trpi. Biračima se pretežno gadi. Niko normalan neće da se učlani.

Bećirovićev govor

“Sarajevska loža” ili lobisti iz “urbanog Sarajevskog SDP-a”, zajedno sa lobijem “ruralnog SDP-a Tuzle” su pokušali u subotu izvesti puč i svrgnuti neke mlade ljude. (Ne trebam spominjati da bi svi ti potezi išli direktno u korist SDA.) Glavni Odbor SDP-a je zapravo deset sati bio pod opsadom SDA koja je istovremeno imala okupljen svoj Glavni odbor i primala izvještaje, telefonske poruke, skupa sa svojim malicioznim medijima, o tome kakvo je stanje na zasjedanju GO SDP. (Ne moram ni reći ko je na tom zasjedanju u SDP-u proveo pola vremena sa telefonom na uhu.)

Imao sam priliku svjedočiti jednoj iznurenoj partiji koja je izrešetana partijskim moljcima, nemoćna, na udaru, pod najezdom, u samrtnom ropcu, okružena mnogim malicioznim lešinarima, režimskim medijima, ili medijima suprotstavljenih stranaka od kojih su se neki prosto naslađivali potencijalnom smrću građanske demokratije, ljevice, a time i BH bloka.

A onda je za govornicu izašao Denis Bećirović, čovjek zahvaljujući kome je lista SDP-a u Tuzli dobila veliki broj glasova jer je pratila njegovu kampanju za člana predsjedništva. Kampanju u koju se najviše ulagalo, kako sredstava – tako i nada. Drugim riječima: činjenica da se radilo o kandidatu iz Tuzle i da se najviše sredstava i nade uložilo u Tuzlu – pomogla je da se i lista SDP-a i ovog puta značajno podigne uz Denisa.

Bećirović je mirnim glasom, kako on to čini, rekao da nipošto ne smijemo izdati svoje glasače. Da ne smijemo pogaziti svoja predizborna obećanja. Počeo je da iznosi tako zdrave i razumne argumente da sam prosto bio oduševljen njegovom pozicijom, tj. njegovim govorom. Glasno sam odobravao i aplaudirao. Nisam skrivao oduševljenje i dao sam mu punu i glasnu podršku iz zadnjeg reda. Bio je to glas razuma, konačno, nakon deset sati nepotrebne diskusije, za koji sam htio da nadglasa skrivene interese.

Denis je počeo govoriti o temeljnim principima SDP-a. Došao je do najvažnijeg principa SDP-a, a to je antifašizam. I ja sam bio “kupljen”. Pomenuo je SDA politiku, da žele u koaliciju sa SDP, sa građanskom ljevicom, ali da nisu pokazali volju da promijene svoju politiku, da je prilagode toj koaliciji. Pomenuo je sarajevske ulice: da više nema ulice nazvane po predjedniku ZAVNOBiH-a, vjerovatno zato što je “pogrešne nacionalnosti”, ali da zato ima ulica kvislinga Mustafe Busuladžića (koja je došla namjesto legendarne i opjevane Fuada Midžića – op.aut.) Kao Predsjedavajućeg Komisije za obilježavanje, čuvanje i njegovanje historijskih događaja i ličnosti (što uključuje i nazive ulica u Kantonu Sarajevo), mene je to naročito pogodilo.

Pogodilo me je kada sam shvatio koliko smo zapravo “klepili ušima”, koliko smo poklekli, koliko nam se je jedna etnička autoritarna konzervativna stranka sa svojom totalitarnom sveprisutnom strahovladom i anonimnim prijetnjama smrću, medijskim huškanjem i pozivima na linč na svaku našu inicijativu, uvukli u kosti, u mozak, u partiju.

Na meni se vjerovatno mogao vidjeti otvoren prijezir prema neofašističkim politikama SDA koje se apsolutno ne smiju više tolerisati, niti ignorisati. Na meni se vjerovatno moglo vidjeti neskriveno gađenje onima koji su zbog ličnog interesa postali nedosljedni antifašizmu, a tolerantni prema fašizmu, a time, po mom mišljenju, i nedostojni članstva u jednoj ljevičarskoj partiji. Komentarisao sam o njima tiho za sebe ili sa onima do mene.

To je isprovociralo jednog od predstavnika onih koji su došli sa namjerom da nas odvuku u ralje SDA- On se je valjda prepoznao u tome i odlučio je da mi priđe s leđa, da mi se u prolazu unese u lice i opsuje mi mater.

I onda je krenuo šou.

BLACK SABBATH – incident u Centrali

Uzvratio sam istom mjerom. Nenasilno, ali odrješito. Njih nekoliko je skočilo da me bije. Nastalo je koškanje. (Za jednog od njih su mi naknadno rekli da je uvijek naoružan.)

Mene su izveli iz sale. Dok su me izvodili, ja sam prema sali dovikivao da su izdajnici, kvislinzi, psovao im mater i nazive ulica: i “ruralnom Tuzlanskom SDP-u”, ali i “urbanom sarajevskom lobiju/loži”, da bude jasno. Neki od njih su me pratili dole do ulaza u namjeri da nastave obračun.

U sali je već prije toga postalo svima jasno o čemu se radi, o kakvoj namještaljci i prevari, o kakvim nasilnicima, o kakvoj spletci, o kakvom paklenom planu, o kakvim pritiscima se radi. Dalo se to naslutiti u sveopštoj muljaži.

Delegacija iz Banje Luke je shvatila da su bili zavarani izvještajem Kantonalnog Odbora Tuzle o tome kako velika većina želi u koaliciju sa SDA, a na osnovu kojeg su pristali da podrže da se u Tuzli ide u pregovore sa SDA, da se vidi šta se može ispregovarati. No kada su na Glavnom odboru svjedočili i shvatili da niti Bećirović, niti Gradski odbor Tuzle, već samo jedan dio onoga za koje su mi neki Tuzlaci objasnili da je “ruralni SDP”, želi ući u vlast sa SDA iz ličnog interesa – napustili su sjednicu i otišli za Banju Luku.

To se desilo nakon mog “incidenta”.

Ne znam da li su ostali shvatili da je sve izašlo na vidjelo i da bi se nezadovoljni članovi mogli početi skupljati ispred zgrade (srećom po sve nas da ja nisam bio pretučen nakon što sam im prenio stav “baze”, tj. ulice), no bio je preostao još samo govor Nermina Nikšića nakon kojeg je donesena odluka da se raskine sa SDA i da se ide na ujedinjenje i jačanje ljevice, lijevog, građanskog bloka.

Istorijska odluka

To je označilo istorijsku prekretnicu u SDP-u.

Bez obzira koliko ružno izgledalo, to je bila istorijska noć. U suštini, mnogi važni istorijski događaji i prekretnice ne liče na bankete elite (koliko god nas kravataška elita nastojala uvjeriti u to), pogotovo kada se radi o radničkoj ili građanskoj ljevici.

Bitka za građansku ljevicu, za novi, reformisani, građanski, progresivni, liberalni, a ne etnonacionalni, neoliberalni i konzervativni SDP je tim saopštenjem tu noć izvojevana.

Oni koji su gledali moj snimak u toplini domova vjerovatno nisu bili svjesni važnosti te noći i te odluke. Nisu shvatili koliki su ulozi bili: na jednoj strani građanska ljevica, a na drugoj patriotizam Tender-Bosne. Mnogi drugi koji su se prethodno nadali uhljebljenju u koaliciji su bili posve svjesni i s razlogom bijesni.

I dalje su bijesni.

Jedanaestofebruarska diktatura i “persona non grata”

Propagandna mašinerija SDA i spin-majstori brane čast “ruralnog” dijela KO SDP-a.

Bijesni su zbog osujećene koalicije jer mnogi začešljan uhljeb ostaće bez pozicije.

U Tuzlanskom Kantonu su već, po oprobanom receptu koji koriste zadnjih dana u Kantonu Sarajevo (u kojem angažuju svoje stranačke sindikate i boračke organizacije kako bi sačuvali svoju upravu i partijsku elitu na pozicijama) pokrenuli boračke organizacije da me proglase “nepoželjnom osobom”.

Sve po zakonu!

Tolika je moć “ruralne Bosne”, tj. narodnjačke totalitarne desnice. (Tako je i brko koji im finansira medije došao na vlast: ruralna ga je Turska izabrala, za dlaku.)

Eno ih gdje zbijaju redove, homogeniziraju Bošnjake, pripremaju teren za državni udar ako zatreba, prepadaju Hrvatima, Srbima, ratom!

Uspostavljaju diktaturu – samo što nije šestojanuarska, već jedanaestofebruarska diktatura. Još malo pa će i Zakon o zaštiti države donijeti, s obzirom na to koliko se brinu za nju, koliko je država u opasnosti od vanjskih neprijatelja: Srbije, Hrvatske, Srba i Hrvata, i od nas – civila, “dezertera”, bošnjačkih “elemenata”, parlamentaraca.

Moraće se u ilegalu.

Mislim da bi ovo mogao biti početak jednog prestrojavanja u BiH. Mislim da su se neke važne stvari pokrenule. Tektonski poremećaji.

Moj motiv je bio posve jednostavan. Ja sam, nakon deset sati, morao otići u Centralu SDP-a i uraditi ono što je veliki broj nas htio, mislio, namjeravao.

Zaista nisam htio dozvoliti da bilo ko trguje mojim glasovima.

Da sam htio prevariti svoje birače, uzeo bih par stotina hiljada od SDA i sjedio bih pokraj Čampare. Zašto bi bilo ko drugi kapitalizirao na mojim glasovima umjesto mene, a ja da prevarim svoje biračko tijelo – ‘nako? Samo zato što je nekom tamo iz Kalesije ili neoliberalnoj gospodi, vječnim uhljebima iz Sarajeva – zinulo d*pe na posljednji voz za penziju? Jel’ to?

Eto, ako me neko ne razumije ideološki, barem neka razumije ovaj nadasve materijalistički argument. 🙂

Ovi se ponašaju kao neki liječeni narkomani: taman se kao partija rehabilitujemo, al’ džaba, SDA mahne žutim i ovi odmah – pravo u venu.

Ruralna Bosna i “Sarajlijice”

Sada znate šta znači “ruralna Tuzla”, “ruralno Sarajevo”, i “ruralni SDP”, i “ruralna Bosna”.

Nije to ideološka odrednica s moje strane. To je ideologija “ruralne Bosne”: da joj je “urbana Bosna” neki neprijatelj, tlačitelj, da je treba kazniti, da građani trebaju ispaštati, platiti za nešto.

Takva ideologija generiše argumente i emociju kojima motiviše i opravdava svoj pljačkaški i osvajački pohod na gradove, kako ratne – tako i mirovne; opravdava svoje neprijateljstvo, svoj animozitet prema gradskoj raji koja im nije ništa skrivila, koja je kriva samo zato što postoji, što se druži, zabavlja, marljivo uči, radi na sebi.

Ta ideologija proizilazi iz dubokog kompleksa, defanzivna je, pasivno agresivna, a na kraju i otvoreno agresivna, kao i u slučaju kada su na mene nasrnuli.

Ista ta ideologija je nasrnula na Sarajevo. Nasrnula je na Tuzlu, a onda i na sve gradove regije, kao varvari na Rim, kao pagani na metropole monoteizma. Ne treba govoriti samo o zaraćenim narodima, plemenima Balkana, o genocidima. Treba govoriti i dalje o urbicidu, o zlostavljanju civila/građana, o progonu civila/građana i građanske BiH u druge gradove Evrope.

To je srž etnonacionalne ideologije “krvi i tla“, to neprijateljstvo, taj animozitet prema svemu građanskom i ne smatram nimalo “politički nekorektnim” to glasno i jasno reći, već sociološkom observacijom, naučnom konstatacijom (“Filozofija palanke”), a ako treba – i političkim stejtmentom.

Čemu okretati glavu od nečega što je evidentno kroz čitavu istoriju Evrope?

Ideološka odbrana ideje grada

Nisam ja neki nadmeni Sarajlija. Bog zna da sam i sam imao mnoštvo prilika osjećati se loše zato što sam “seljak iz Brezovog Polja”.

Znam ja odlično šta znači biti “seljak”, biti “ruralan”. Odrastao sam s tim. Čitavog života, do dan-danas to slušam od tzv. “fine gradske raje”, od mahalaca, čaršije. S druge strane ja sam djetinjstvo proveo na Điđikovcu”, haustorče sam sa Grbavice. U tom istom Brezovom Polju sam nailazio na brojne neugodne situacije zato što sam “Sarajlijica”, što sam “isarajva”. Iskreno: vučem i neke traume. Ali to nije bitno. To što sam ja razapet između raznih identiteta. Ja se ne bavim identitetskom politikom, ja se bavim klasičnom politikom, ako mogu tako reći.

Sama riječ POLITIKA – znači “gradski poslovi”, upravljanje gradom, gradom-državom. Demokratija je nastala u gradovima-državama. Platonova “Politeia” govori o državi-gradu. Zato je važno odbraniti ideju grada od antigradske i antigrađanske ideologije koja proizilazi iz filozofije palanke. Mi smo primjer kako narodnjačka, etnička, folklorna politika i ideologija “krvi (jezika) i tla” uništava grad, a potom i građanski princip i vraća nas u predrevolucionarno stanje, u pred prosvjetiteljsko stanje, u Srednji Vijek.

U gradovima je nastala kultura, ljudska civilizacija. “Religija knjige”. Monoteizam kakvim ga danas poznajemo. U gradovima je nastala građanska revolucija. I radnička revolucija je građanska jer su gradovi industrijalizirani.

Ako ne odbranimo ideju grada, ne možemo bez nje dalje u borbu za građansku ljevicu protiv folk-desnice.

Oni imaju demokratsko pravo na svoju politiku i svoju poziciju, svoju narodnu tradiciju, istoriju naroda, ali i mi imamo puno demokratsko, ustavom zagarantovano pravo na svoju politiku, svoju poziciju revolucionarne građanske ljevice, na svoju građansku tradiciju, na istoriju svojih gradova, bosanskohercegovačkih, kosmopolitskih gradova.

Čak i ako u njima više nema naroda koji su nekoć živjeli!

U Sarajevu su fašisti i nacisti pobili 8.776 Jevreja u Drugom svjetskom ratu (uključujući i žene i djecu). Skoro isto onoliko koliko je pobijeno Bošnjaka u Srebrenici. No u Sarajevu ima ulica koja nosi ime po kvislingu i antisemiti Mustafi Busuladžiću, a nema muzeja posvećenog Holokaustu. (Tu ulogu su iimali Muzej Revolucije i Spomen park Vraca.)

Građani moraju brinuti o gradu, o prošlosti grada, o prošlosti društva, a ne samo o (svom) narodu.

Sarajevo se mora braniti i danas.

Ono nije odbranjeno.

To je najveća podvala onih političkih struktura koje su ga okupirale i učinili svojim ratnim plijenom. Ista stvar je i sa Tuzlom. Sarajevo moramo braniti svi. Svi zajedno. Kao svoje: i Srbi, i Hrvati, i Bošnjaci, i Ostali. Svi građani Bosne i Hercegovine. Jer Sarajevo je glavni grad BiH. Pripada svim građankama i građanima Bosne i Hercegovine, a ne samo jednom narodu.

Isto tako moramo odbraniti i Tuzlu. Grad Tuzlu. Urbanu Tuzlu. I to zajednički. Sva građanska ljevica. Odbraniti je od etničkog autoritarizma, od totalitarizma, od diktature koju namjeravaju uspostaviti.