NA SLICI: DAMIR NIKŠIĆ MOMENT AFTER DROPPING F-BOMB

Volio bih da pred sudom javnosti našeg dobrovoljno segregiranog društva u regresiji mogu reći da “priznajem samo sud svoje partije”, ali upravo o sudu te partije, tj. sposobnosti rasuđivanja nekih njenih čelnika se i radi. Nisu me ni prije branili od napada desničarske agit-propagande, pa zašto bi sada kada sam javno ispsovao tender-kapitaliste i agente konzervativne seljačko-malograđanske revolucije u njenim redovima.

“Nezavisni mediji”

U konzervativnom malograđanskom društvu, u jeku konzervativne malograđansko-seljačke revolucije, “slobodni mediji” se bave cenzurom mišljenja insistirajući na “pravno-formalnim”, a ne na suštinskim stvarima u porukama. Tako s jedne strane imamo pasivno-agresivnog, uglednog i uglađenog nacistu koji se nedopustivom retorikom, ali zato besprijekornim vokabularom, obračunava sa drugom rasom, vjerom, etnijom, nacijom, političkim neistomišljenicima i protivnicima (ovaj picnuti mutant “pravno-formalno” ne remeti javni red i mir, ali prouzrokuje strah i nemir, razdor unutar društva ili partije), dok s druge strane imate ono što se zove “prost čovjek” (commoner) koji ne bira riječi da izrazi svoje mišljenje prema okupatoru, prema etničkom autoritarnom režimu, fašisoidnim političkim strujama i grupama u društvu, na političkoj sceni, a naročito u sopstvenoj ljevičarskoj partiji koja počiva na principima slobode i jednakosti.

Disciplinovanje i kažnjavanje, nadzor nad pojedincima, cenzura, taj mehanizam je u nedemokratskim društvima uglavnom jednosmjeran i dolazi sa pozicije moći koja insistira na hijerarhiji: da se zna ko je nadređen, a ko podređen i potlačen. Nema dvosmjernog odnosa, balansa moći, principa slobode i jednakosti tj. jednake slobode. Nema mehanizma da “mali, obični i prost čovjek” uzvrati jednakom mjerom i autoritetom majmunima i orangutanima koji su se uspentrali na pozicije moći, kako ekonomske – tako i političke, vješto kreirajući i interpretirajući razne članke i grane zakona, statuta i pravilnika kako stranaka – tako i institucija vlasti. Zakoni i statuti služe ovim izobličenim kreaturama isključivo za zastrašivanje i disciplinovanje zdravog razuma i slobodnog mišljenja – do tačke usijanja.

“Sedma sila” se u slobodnom i demokratskom svijetu odnosi na nezavisne medije koji su na strani jednakosti i slobode, na strani slabijeg, potlačenog, manjine, pojedinca, praveći tako balans, ravnotežu moći kroz ravnotežu istina.

Nezavisni mediji u principu nikada ne grabe i ne žvaću kost koju im bace partijski mediji, već je analiziraju, dovode u pitanje.

Nezavisni mediji ne učestvuju zdušno i predano u hajkama, u lovu na vještice koje vode trećerazredni mediji ultradesnice ili odjeli za odnose sa javnošću predsjednika partija.

Nezavisni mediji se nazivaju “sedmom silom” zato što imaju petlju i snage da se odupru centralama političke moći.

“Unas” taj izraz ponosito koriste partijski degenerici imajući na umu moć i ulogu medija u političkoj propagandi i javnom linču političkih neistomišljenika.

“Unas” je to sila koja je na strani hijerarhije i odnosa moći, koja insistira na sili radi sile. “Sedma sila” je ta koja ima nadzor, koja disciplinuje i kažnjava. Ona je autoritet. “Veliki brat”. Još ako je na platnom spisku autoritarne vlasti, partije, diktatora, onda ona agitije i postaje režimska propaganda, nosi barjak konzervativne malograđansko-folklorne (da ne kažem “seljačke”, ili još gore – “ruralne”) revolucije.

Naravno da konzervativci, vjerski i etnički puritanci koji insistiraju na vjerskoj i etničkoj čistoti naroda i jezika burno reaguju na psovku. No psovka nije uvijek neprimjerena. Mora se u obzir uzeti kontekst psovke. Ona, u mom slučaju, nije bila izrečena na naučnom, kulturnom, umjetničkom ili vjerskom skupu, već na skupu okorijelih političara, ponešto i korumpiranih. Ona nije bila izrečena na javnom mediju – državnoj televiziji koju plaćaju svi i imaju priliku vidjeti svi, već na privatnoj stranici koju prate uglavnom lijevo orijentisani istomišljenici (čiju sam psovku-poruku prenio Glavnom odboru SDP-a).

Ta stranica je jedno “je*alište matere” svim “motherf*cking” etnonacionalističkim i klerofašističkim ideolozima “krvi i tla” i korumpiranim političarima. To nije tajna.

Mislio sam da glas o mom “preliberalnom” govoru umanjuje mogućnost da etnovjerski čistunci-konzervativci zalutaju i nabasaju na za njih neprimjeren sadržaj. Nisam ni slutio koliko me njih zapravo prati. Ali moram priznati da me svaki onaj koji je zavirivao i prenosio moje “blasfemije” o konzervativnoj seljačkoj, pardon: folklornoj revoluciji unutar SDP-a, pa na to još i moralizirao, podsjeća na poznatu scenu iz filma “Ko to tamo peva” u kojoj jedan od voajera (kojeg igra Danilo Stojković) moralizira bračnom paru zbog njihovog seksa u šumi.

Pobuna u obliku psovke nije nasilje i disciplinovanje slabijeg, već samoodbrana i korigovanje jačeg koji te j*be u zdrav mozak decenijama.

To nije iživljavanje nad ugroženim i jadnim “žrtvama”, već verbalno nadj*bavanje od strane potlačenog i sj*banog – jasna poruka establišmentu, etnonacionalističkom režimu i ideologiji koja nas jaše i koja nam se naj*bala mile majke, koja nam je gaće s g*zova oderala, djecu rastjerala, pamet raspuhala.

To je urlik potlačenog, urlik slobode koji se ne prenosi u čitankama, udžbenicima istorije, enciklopedijama isključivo zato što je cenzurisan, a ne zato što su potlačeni kroz istoriju bili učtivi prema svojim tlačiteljima.

Ja kao “komoner” (čitaj: prost i običan građanin) ove zemlje, prosto nemam druge riječi da izrazim svoje mišljenje o onima koji su sj*bali tolike živote i očigledno namjeravaju da i dalje jašu i da nas j*bu i disciplinuju, da nas “po zakonu” cenzurišu zatomljavajući glas potlačenih i osiromašenih masa.

Uvreda časti

Njihovu sam čast i dostojanstvo uvrijedio?! Kakvu čast i dostojanstvo?! Političkih kurvara i kriminalaca u kravatama?!

Oni su davno uništili dostojanstvo ljevice i morali bi se izviniti iskrenim ljevičarima koji su već napustili brod ove partije koja tone u korupciju. Oni su davno uništili dostojanstvo časnih i poštenih Bosanaca i Hercegovaca, svih onih koji su im ukazali povjerenje i dali svoj glas.

Nije bitna medijska bitka riječima. Nije važno ko će koga nadglasati. Zasigurno sam tu usamljen i slabiji i nema toga što bih mogao reći da ukažem na istinu i dokažem o kakvoj se sorti radi, a da se ne odbaci ili ne upotrijebi protiv mene i protiv meni sličnih, kao i do sada. No njihova djela će najbolje govoriti o njima.

Oni se mogu otresti mene, ali ne mogu sebe i svojih dijela – ne onih koja su počinili i zataškali, već onih koja tek imaju da počine naočigled svih – onih koja su im, po njihovom karakteru, suđena.

Banda korumpiranih spletkaroša skorojevićke političke elite kidnapovala je jednu partiju i kompromitovala jednu časnu ideju, a da ne govorim o izdaji glasača koje smo jedva ubijedili da glasati ima smisla; koje smo jedva nagovorili da izađu na glasanje. Bojim se da su ti glasovi zauvijek izgubljeni ne samo za SDP, već za građansku ljevicu i, uopšte, za demokratiju. Zbog toga se osjećam duplo loše: i izdano, prevareno, iznevjereno, a i kao smeće koje je izdalo, prevarilo, iznevjerilo svoje birače.

Svjestan sam da je vijest dana bila da sam ispao glup, naivan, primitivan. Ali to je cijena geste koja je morala biti napravljena da bi partija pukla po sastavu koji nije realan. Da bi društvo puklo po vještačkom i nametnutom sastavu tolerisanja znate već čega. Nema razloga savijati kičmu i puštati da nas svjetina gazi zloupotrebljavajući demokratiju. Nema razloga šutjeti o onom što svi dobro znamo i osjećamo. Možda to trenutno nije popularno reći, možda je to tabu, ali mislim da građanska ljevica ne smije sjediti jednom g*zicom na dvije stolice: pričati gradu jednu, a selu drugu priču. Po meni – bolje je iskreno reklamirati svoj “proizvod”, pa ko je mušterija – taj će sam doći u specijalizovanu radnju. Bolje je biti takav nego ugađati svim ukusima i gubiti se u osrednjosti.

Ovo je višestranački sistem u kojem stranke i postoje da zastupaju interese određenih dijelova društva, grupa, klasa. Politički i ideološki. Problem je u tome što stranački lideri vjeruju da se većini treba ugađati pa se stoga utrkuju u istom – zbog “široke narodne mase”. Zato sve te partije i liče jedna na drugu i imaju istu priču – što je po sebi trijumf osrednjosti. U Bibliji bi rekli: “ne razlikuju desnu od lijeve”. Zato i mogu zajedno.

Ja sam dobro znao da će se ovo desiti. To sam i najavio riječima: ili će oni izbaciti mene – ili ja njih. Trenutno ispada da su trijumfovali. Trenutno likuju, mada svi znamo da su uzeli kurs prema provaliji (što sa aspekta dnevne politike i klikova za sada nije važno). Svi znamo da su podredili i nas, i državu, i partiju sebi, i da su spremni sve to unovčiti, čime samo potvrđuju da su zaslužili da im se javno, jasno i glasno, iz dana u dan – psuje sve po spisku. To je, izgleda, najmanje što možemo, dok još možemo.

A možemo i da svjedočimo konačnom debaklu jedne stare, da ne kažem partije, koja je zahvaljujući mlađim jaranicama ponovo počela izlaziti u grad, pa se prisjetila stare ljubavi iz srednje škole koja je takođe samac, te požurila da se uda za “generaciju” dok je “pri šutu”. Zadnji voz da kešira ono malo atribita koji vise.