Demokratija podrazumijeva smjene. Smjene generacija. To je posve prirodno. Demokratija ne podrazumijeva dinastije. Ne podrazumijeva doživotne predsjednike. Ni desne, ni lijeve.

Mi imamo dužnosnike hronično oboljele od vlasti i imamo društvo oboljelo od države: glomazne, skupe i disfunkcionalne države koja je društvo pokorila, podredila i učinila ovisnikom o sebi.

Kakva vajda od nezavisnosti države ako je društvo u potpunosti ovisno o njoj?

Čemu ta idolatrija države, taj fetišizam? Kome to služi? Kome koristi?

Kada ova država i ovi političari koji doživotno jašu na pozicijama oslobode ovo naše društvo od sebe: da naše društvo živi, stvara, da se razvija i napreduje nesputano i neopterećeno prekomjernom, parazitskom, nefunkcionalnom i kontraproduktivnom državom koja je postala sama sebi svrhom, a time i najvećim dušmaninom našeg društva – tada će Dan nezavisnosti za naše društvo imati smisla.

Jer, ako dobro razumijem, mi slavimo Dan nezavisnosti zbog referenduma na kojem je građanstvo, dakle: nekakvo društvo nešto odlučivalo, a ne politička elita, administracija, establišment, stranke, stranački lideri, političari.

Pretpostavljam da je naše društvo tada odlučilo biti slobodno, građansko i nezavisno u formi jedne liberalne demokratske države, a ne kreirati radna mjesta za doživotne uhljebe.

Mi moramo prestati strahovati za državu. Ona je dobro. Niko od onih koji je vode nije lud pokvariti ovako pokvarenu državu u kojoj može biti milioner bez puno škole i truda. Niko od njih nije lud popravljati je ili tražiti nešto bolje negdje drugdje. Njima, ovakvima kakvi jesu – nigdje ne bi bilo bolje.

Ta pogledajte samo to predsjedništvo. Gdje bi na svijetu ti ljudi sebi hljeba našli, osim u ovoj zemlji? Ko bi u svijetu uhljebio tolike nehljebe da ništa ne rade, a primaju plate, ako ne “rođena država”?

Zato se prestanimo brinuti za roditelje koji stalno prijete jedno drugom razvodom. Doživjeće oni duboku starost zajedno jer i sami znaju da ih nigdje bolja i veća sreća ne čeka. Mi nećemo, ako se budemo stalno štrecali na njihove pasjaluke.

Već se pobrinimo radije sami za ovo naše društvo koje je devastirano, rasijano, u komadima, slomljeno i smrvljeno, a s njim, prirodno, i svaki od nas.

Pobrinimo se između ostalog i tako što ćemo, na primjer, na Dan nezavisnosti, umjesto kao na dan nezavisnosti države, početi gledati kao na Dan borbe protiv društvene ovisnosti o državi.

Tada ćemo imati neke šanse za ozdravljenje i prestanak ove društvene boli koju nam nanose decenijama.

Jer tender-patriotizam političke elite državnog tender-kapitalizma je samo opijat za neuk narod, opijat koji ublažava i kratkoročno otklanja bol, ali ne liječi bolest društva, i uz sve to – stvara ovisnost.

Zato društvo, sretan ti Dan neovisnosti.