Bez obzira na ime partije, politička scena na svim nivoima se počinje jasno dijeliti na konzervativne koji se bave historijom i progresivne koji stvaraju povijest.

Ako pogledate vijesti iz nekih od mnoštva skupština vidjećete podjelu na one koji razmišljaju o tome kako povećati poreze sitnoj buraniji da bi povećali bespotrebnu administraciju i plate u državnoj službi korumpirane kriminalne elite, i one koji su posvećeni smanjivanju poreza i izdataka, smanjivanju glomaznog i preskupog državnog aparata, smanjivanju lažnih i nepotrebnih troškova.

To su sve znakovi da su se konačno pojavile i definisale istinske političke snage koje se bave istinskom politikom.

Tako na trenutnoj političkoj sceni jasno prepoznajemo one koji su za status quo u kojem etnonacionalna oligarhija uživa kao bubreg u loju, i one koji su za prevrat korumpiranog zastarjelog režima i promjenu koja je, u konačnici, na strani mladih.

Naravno da postoje i oni novopečeni kukavci koji su tek sada “nadošli” i došli na red da kradu i varaju po uzoru na stare prdonje koji su 30 godina lagali, krali i varali. Pa normalno je da u jednom zaostalom društvu bude i takvih “retardinjosa” koji zaostaju u svemu pa čak i za samom zaostalošću.

Kako takvima objasniti da su na pogrešnoj strani povijesti? Treba li im uopšte to objašnjavati? Trebali ih spašavati od odlaska na smetljište istorije? O kakvom se ološu radi?

Vidite, oni prije njih su možda u početku imali čestite namjere, neke ideje, uvjerenja, ideologiju, ali su se u procesu pokvarili, polakomili, podlegli, a da možda nisu htjeli to, dočim ovi posljednji akteri “redaljke” predstavljaju gulanfere koji s predumišljajem, sa svjesnom namjerom dolaze sa dna kace po “svoj dio kolača” koristeći bahato i na silu sve prljave trikove koje smo prethodno svi provalili.

U ovoj fazi mogu samo još prijetnjama, silom i zastrašivanjem probati nastaviti nedjela svojih prethodnika, a to je zadnja i očajnička faza režima kojeg vrijeme neminovno polako gazi i prevazilazi.

To su priglupi imitatori autoriteta, glumci-farizeji koji se sumorno, turobno i morbidno pozivaju na zakone, običaje, moral, etiku čiju suštinu ni ne poznaju, proglašavajući sve što ne razumiju i za što nisu čuli u svojoj ograničenosti i izoliranosti – blasfemijom, nezakonitim, antidržavnim insistirajući na status quo, na provjerenim i uhodanim, a sada već i provaljenim prevarama i nezakonitostima dosadašnjeg režima jer su ih taman, doduše malo kasno, uhavizali.

Ko god je izabrao ovu stranu – izabrao je nestanak sa političke scene. Takvi nisu prepoznali znakove vremena, dolazak novog vala, novih ideja, novih načina, mladosti koja će neminovno preuzeti sve.

Šatro-autoritarni novopečeni lauferi i ublehe konzervativne tender-kapitalističke i etnonacionalističke desnice opstaju isključivo na blefu i lošim navikama društva. No neminovno, ako ne drugačije, a ono biološki – dolazi do smjene. Smjene generacija i promjene paradigme. Ne samo “unas”, već i svuda oko nas.

Ja se iskreno nadam da ću svjedočiti najljepšoj političkoj i društvenoj reformi, zapravo revoluciji koju sam mogao poželjeti: buđenju mladih, lijepih, pametnih, pozitivnih, slobodarskih, naprednih žena i muškaraca, da zajedno, svi koji žudimo za izgubljenom slobodom preuzmemo vlast nad sobom, uzmemo konačno svoju slobodu u svoje ruke.

Zar je potrebno ikoga uvjeravati da čista matematika pokazuje da politička i ekonomska računica sebičnih, nezasitih starih prdonja, istih onih balzamovanih faca koje parazitiraju na ovom društvu trideset godina, bez mladih u ovoj zemlji ne može potrajati niti par godina?

Ko će im puniti budžete, penzijske fondove? Demobilisani borci? Penzioneri? Ko? Krediti koje će ostaviti mladima da otplaćuju?

Pa takvu ekonomiju ne bi ni okupiranom dušmaninu nametnuo, a oni gledaju da nas sve uvale do kraja tepajući nam da smo njihovi narodi, mjezimci, žiranti, šta li… (Pa tepao bih i ja budalama čije potomke sam založio u bijelo roblje…) To su te hulje-patriote koji će rasprodati sve živo: i nas, i naše šume, i rijeke, i rudnike, i doline i planine…

Ne biti na strani mladih, ne poslušati ih, ne “ugađati” im, tj. ne osigurati im najbolje uslove i priliku da iskoriste svoj kreativni zamah, talent, da razviju biznis, akumuliraju kapital i ulože ga u ovoj zemlji, da preuzmu ovu zemlju, da potegnu, da izvuku – znači političko samoubistvo iz zasjede – prije svega sopstveno, kao političara, a potom i masovno samoubistvo čitavih populacija.

Jer ovo što se dešava već poprima obrise masovne histerije koja se obično završava kolektivnim žrtvovanjem, samoubistvom fanatičnih sljedbenika obskurnih sekti i kultova (u našem slučaju etničkog autoritarizma) vođenih zabludjelim autokratama, liderima koji su čitave populacije spakovali u sektaške kampove i tamo ih dokrajčili lošim i improvizovanim standardom: lošom hranom, lošim lijekovima, lošim medicinskim uslugama, lošim školama, lošom infrastrukturom i bijelom kugom.

Ljudi moraju prestati slušati, vjerovati i slijepo slijediti ovakve lidere. Pogotovo ako ih uče slijepoj poslušnosti. Tako se odgajaju generacije sluga, robova. Tako se manipuliše masama. Naši roditelji su nekoć bili slobodni i dostojanstveni, a sada su kmetovi: ucijenjeni, isprepadani, pritisniti dogmom, strahom od samih sebe, sopstvenih misli; ispranog mozga medijima, silovani, iscijeđeni i bačeni na kamaru da stenju i kukaju.

Otkažite poslušnost i tražite vlast nad sobom – svoju slobodu – sad i ovdje. Svakim danom. S jednakim žarom, groznicom i nadom kao što bi u tuđini i na tuđem jeziku.

Deprogramirajte se! Oslobodite se! Bježite iz sekti i kultova naroda! Bježite glavom bez obzira u slobodu, na slobodnu teritoriju! Ne plašite se živjeti slobodno! Ima nas mnogo u tom zbijegu.

Ne brkaj tamnicu sa skloništem i sigurnošću, niti tamničare sa tjelohraniteljima! Ne uzdaj se u uzde koje drugi drže! Shvati da robovlasnik nije tvoja uzdanica robe-korisniče njegovih “usluga” koje ti pripadaju rođenjem na ovoj planeti, već tvoj obmanjivač, izrabljivač i iskorištavač!