Neka politička mišljenja ne preovladavaju zato što su ispravna, objektivna, stručna, realna, najbolja, već zato što vladajuće strukture i elite insistiraju na njima. One ih siju, reklamiraju, forsiraju da bi potom požnjeli glasove, da bi na tim političkim mišljenjima gradili i utvrdili svoje političke pozicije.

“Balegari ne vjeruju sreći.” Oni prvo moraju dobro da nađubre, da plasiraju i istovare dovoljno “bullshit”-a, tj. balege po glavi stanovnika kako bi javnost proklijala ubjeđena u onu političku istinu i stvarnost koju su im ovi zadali.

NARODI BiH

Kada se radi o tzv. “nacionalnom ključu”, on u BiH nije nešto što je tek sa Dejtonom zaživjelo. Postojalo je to i prije, i za vrijeme tzv. Samoupravnog socijalizma.

To je sovjetski princip koji je Komunistička partija primjenjivaila u BiH. Na kraju krajeva, kada malo razmisliš, Dejton je samo producirao ono što je duh ZAVNOBiH-a poetski definisao kao “ni srpsku, ni hrvatsku, ni muslimansku, već i srpsku, i hrvatsku i muslimansku BiH”.

Naime, ni ZAVNOBiH nije pretjerano insistirao na građanskoj republici, niti na nekakvoj građanštini (možda zbog antiburžoaske ideologije), već upravo na narodima: na konstititivnosti i jednakosti, bratstvu i jedinstvu naroda bivše federativne republike.

Zato ne vidim prevelike razloge ni za trijumf desnice kada se o konstitutivnosti “njihovih” naroda u BiH radi, jer svi ti narodi su bili konstititivni u SFRJ od 1974. (s tim da je taj Ustav prepoznavao narode i “narodnosti”, a u BiH tek ponegdje su prepoznati “Ostali”), niti ima razloga za preveliko negodovanje ljevice (pogotovo one koja je nasljednik SKBiH, jer je i ta partija prepoznavala i koristila “nacionalni ključ” u socijalizmu).

Ponajmanje razumijem ono kada se i jedni i drugi obruše na Dejton zbog svega toga. (Eto Dejton i “stranci” su krivi što ovdašnje narode i građane decenijama vode jedni te isti krimogeni i opskurni, nikad dorečeni, kontroverzni idioti koje bira vječno nezadovoljna inertna masa.)

No da ostavim sada tu analizu za neku drugu priliku. Šta me buni ovih dana?

Jednostavno ne mogu da dokučim duboku mudrost po kojoj ljevica uz pomoć etnonacionalne stranke “najbrojnijeg naroda” oportunistički koristi taj “ogavni etnički princip” da bi očitala bukvicu iz građanskih principa etnonacionalnoj stranci najmalobrojnijeg konstitutivnog naroda koji je iz više razloga naprosto sveden na manjinu (nekih 15-tak % u BiH).

Ja ne razumijem i ne vidim zašto bi to trebao biti posao ljevice, pogotovo na taj način: obračunavanje sa najslabijim, u savezu sa najjačim desničarem. Zašto bi ljevica morala zajedno sa SDA disciplinovati HDZ, ili SNSD, ali ne i SDA?

Kao da takva aktivnost ne ojačava poziciju najjačeg i najbrojnijeg na desnici, u ovom slučaju Bošnjački nacionalizam u produkciji SDA čije insistiranje na “jedan čovjek – jedan glas” neodoljivo podsjeća na princip zbog kojeg se raspala SFRJ i počeo rat, uzimajući u obzir da su Srbi tada u toj državi bili najbrojniji narod.

MIROTVORNA LJEVICA

Mislim da je za ljevicu bolje stati na stranu slabijeg i izbalansirati nacionalizme kako bi neutralizirali jedni druge, što i jeste zamisao Dejtona – da niko ne bi dominirao.

To je važno i zbog ljudskih i građanskih prava. To je važno i zbog pomirenja, povratka, reintegracije – balansirati i time neutralizirati nacionalizme, jer samo na taj način, insistirajući na principu jednakosti kvaliteta, a ne na sili i kvantitetu, tj. brojnosti (jer sva tri naroda su podjednako “kod kuće” u BiH, podjednako “vlasnici” ove države) smanjuje se zategnutost, ekstremizam, homogenizacija, radikalizacija, a postiže mir u kući, umjerenost, opuštenost, sigurnost, stabilnost.

To neko mora raditi u ovoj državi!

Neko mora biti neutralan, jer tri etnonacionalne stranke su pristrasne, po definiciji. Neko mora arbitrirati, balansirati. Neka ljevica, bilo kao opozicija ili kao pozicija građanskog bloka. Ali ne kao “četvrtog”, već kao “drugog”: jedinstvenog i ravnopravnog protutega etnonacionalnoj trojici i njihovoj priči.

A to ne čini ovakva SDP, DF, GS ljevica.

Ona nije neutralna, građanska kako tvrdi. Ona se aktivno svrstava, brani i brigu brine za “vitalne nacionalne interese” jednog naroda. Štaviše, u tom deliriju ide toliko daleko da bi sa “patriotskim blokom”, zajedno sa najvećom etnonacionalnom strankom najbrojnijeg naroda branila (nacionalnu) državu ovog puta od volje drugih, “nedobronamjernih” konstitutivnih naroda.

Šta ljevica radi u tom društvu? Kakvu to priču i retoriku i s kim dijeli?

U svemu tome ovakva ljevica pokazuje da nije građanska, da nije civilna, da nije demilitarizovana, antiratna. Time što uporno evocira svoju vojnu ulogu i pripadnost jednoj od zaraćenih strana u prošlom ratu, ova promašena retorika kao i sama ljevica postaje posve deplasirana, miljama daleko od potrebne uloge savremene, progresivne, osloboditeljske, građanske/civilne ljevice.

I onda, kada više nema kud (jer je potrošena i oštećena kakva jeste proklizala “udesno”), sjeti se da uloži kviska ni manje – ni više nego ekonomije! “Ljudi”, veli, “hajmo, ba, o ekonomiji.”

Postavlja se pitanje: zašto bi bilo kome, pogotovo onom ko za sebe tvrdi da je patriot ove države, kao i njen najviši dužnosnik, smetao ustavni etnonacionalni ekvilibrij Dejtonske Bosne? Zašto bi dizao hajku protiv jedne ili dvije etnonacionalne stranke, a pod ruku sa trećom i najvećom, osim ako nije njen “Mandžurijski kandidat”?

LIDERSTVO LJEVICE

Vidite, ostrašćenost velikog broja Bošnjaka (bez obzira na njihovu političku orijentaciju) u odnosima prema Hrvatima BiH je ili generisana unutar pojedinih stranaka ili kvalitetno eksploatisana s njihove strane, no u oba slučaja možemo slobodno i otvoreno reći da nikako nije pozitivna pojava u društvu i mnogonarodnoj državi.

Ja, na primjer, vjerujem da uloga lidera ljevice u takvoj situaciji mora biti ta da smiruje te tenzije, te strasti, da miri narode BiH, a ne da eksploatiše etničke sukobe, da ubire političke poene na tim sukobima, pogotovo ne na ratnim sukobima prošlosti. Vidite, tako nešto istinska antifašistička, internacionalna i progresivna ljevica ne prašta ni desničarima, a kamoli onima koji poziraju kao ljevičari.

Mislim da BH, pa ni regionalna ljevica nema trenutno lidere dorasle istorijskom momentu, spremne da istupe i povedu narode i građanstvo u mir i pomirenje. To je u prvom redu zato što političari ljevice još uvijek i sami lično, tj. privatno profitiraju na trenutnom sistemu baziranom na “zavadi pa vladaj”, neki svjesno, a neki po inerciji, slijedeći diskurs desnice. To nisu lideri. To su konformisti koji se savijaju kako vjetar desnice puše. Zato ih ne treba doživljavati kao lidere, tj. ne dopuštati i ne prepuštati im se da nas vode, jer se i sami povode za desnicom.