– O negiranju urbicida i etničkom čišćenju građana i Ostalih –

Osjećam da dugujem jedno objašnjenje Crvenbegovićima. No prije nego što otvorim srce i ispovijedim odakle dolazi moj prijezir prema urbicidnim navikama, pojavama, ideologijama, tj. prema urbicidu kao tradiciji koju prepoznajem, koja je jako njegovana i živa “unas”, a koju poriču i negiraju gotovo svi, moram prvo priznati da su me ovih dana zabavljali svojim izjavama svi koji su kao branili “ruralno” od mene, skandalizirani mojim izjavama i stavovima, a onda se, čak i u istoj rečenici, istovarili po meni, mom rodnom Brezovom Polju i po, ni krivim – ni dužnim Brezopoljcima, vidno se naslađujući svojom pretpostavkom ili predrasudom o “ruralnom” Brezovom Polju. (U smislu: “Šta ti imaš protiv seljaka, seljačino jedna iz Brezovog Polja!?”)

Možda je samo meni takav nastup vrhunska ilustracija hronične hipokrizije.

Bizarniji od tih bipolarnih “licimura” su još samo oni “ruralni” malograđani koji ne kontaju da su tako dodatno pos*ani u procesu njihove odbrane, a javne osude mene zbog mojih “predrasuda” prema “seljacima”. Prosto je nevjerovatno koliko su se brzo i ostrašćeno primili. Gotovo kolektivno nesvjesno. Mnogi su se ponašali kao roditelji u onim trenucima kada njihovo dijete pred drugima lane ono što kod kuće govore pa požure da ga naruže i vaspitaju pred svima ne bi li sakrili i negirali svoje stavove i, u ovom slučaju, pobrali političke poene kod glasačkog tijela kojemu se iz Sarajeva ulaguju.

(DVO)LIČNOST GODINE

Naročito se u tome istakao, a ko drugi do Zloćko Crvenbegović koji po svojoj ustaljenoj logici “dvoličinke” istovremeno pljuje po meni zbog mojih “predrasuda” o “ruralnom”, pljujući po Brezovom Polju i svojoj predstavi ruralnog Brezovog Polja, što je tipično za razguljenu dvoličnu pamet ovog parazita. On i slični njemu su sebi i drugima interpretirali moj stav i poziciju onako kako je oni doživljavaju polazeći od sebe, projicirajući i osuđujući sebe u meni.

Iz njihovih argumenata prosijava, ali oni odbijaju ili zaboravljaju naglas i jasno zaključiti da ja uopšte nisam nekom rekao da je seljačina radi toga što sam ja roDŽeni Sarajlija pa kao sa te pozicije “graDŽanina” i “Sarajlije” govorim nekom da je “seljak” otkrivajući neku svoju predrasudu prema “seljacima”. Ja sam to govorio iz pozicije i u svojstvu “seljaka iz Brezovog Polja”. Oni to i sami pokušavaju reći, ali nikako da formulišu. Ja sam za tolike godine, naravno i razumljivo, posve navikao/oguglao na taj moj status. Ja ne bježim od njega. Mene od ranog djetinjstva, pa sve do danas raznorazne “Sarajlije” nazivaju seljakom iz Brezovog Polja. Upravo zato mislim da me to čini mjerodavnim da nekom mogu reći da je seljak.

Naime: ako ti seljak kaže da si seljak – onda si stvarno seljak. Nema tu ni manipulacije ni oportunizma, ni diskriminacije. Neko sa tolikim stažom “seljaka” u Sarajevu kao što je moj – ima puno pravo na to, a bogami i određenu ekspertizu. Možda to ne smije javno saopštiti rođeni Sarajlija nekom seljaku, jer ne bi bilo “politički korektno”, ali zasigurno mogu i smijem ja.

Jednako kao što nekim rodŽenim “Sarajlijama” njihov rodni list služi kao diploma i certifikat da nezvanično pljuju i s*ru po seljacima i papcima, tim više meni moj rodni list iz Brezovog Polja daje za pravo da javno, jasno i glasno kažem, pokažem i ukažem na seljaka u Sarajevu.

---

Nema puno Brezopoljaca i Posavaca u Sarajevu. Brezopoljci su danas uglavnom u Švedskoj, St. Louisu, Las Vegasu… Ja sam jedan od rijetkih “posavskih goniča”, “bosanskih baraka (Obama)” koji je u glavnom gradu BiH od 1972.

---

Šta hoću da kažem. Hoću da kažem da se ovdje ne radi o predrasudi i političkoj nekorektnosti kao u slučaju da je bijelac crncu rekao javno da je n****r, kako su to neki htjeli prikazati, ovdje se radi o tome da je n****r n****ru rekao da je n****r, tj. da mu je rekao da je rob, da je kmet – i to “crveni kmet” koji hoće da se uzdigne u “crvenog bega” preko leđa obične raje. I to krkanski, na silu. Dakle to je sve bilo “međunamarečeno” tj. između nas “seljaka”, između nas “crvenih”.

Nisam ja imao namjeru “uzdići se” iznad seljaka, kako to snobovi malograđani s jedne i iskompleksirani seljaci s druge strane pretpostavljaju i tumače, već spriječiti seljaka da mu Crvenbegović u Sarajevu da lopovsku da se uzdigne iznad mene – “seljaka iz Brezovog Polja” u Sarajevu. Ono što se zapravo desilo jeste da su neki seljaci u Sarajevu naletili na veću seljačinu od sebe. Pretpostavljam da se oko toga i oni, i vi i ja, i “ruralni” i “urbani” možemo složiti, jel’ tako – tako je.

Šta je onda sporno?

TRADICIJA URBICIDA

Ako sada mogu sve ono što drugi u medijima vide kao moje “predrasude” iznijeti u pisanoj formi jednog, da se tako izrazim: kritičkog rasuđivanja, jedne teze, jednog dubokog i poprilično jasnog i činjenično zasnovanog uvjerenja. (Pazite: ne identiteta, već uvjerenja. Bitna je razlika.)

Dakle:

Bez obzira na urbanistički sadržaj te čaršije: od pravoslavne crkve do neoklasične džamije, redovne pijace, fiskulturne dvorane, osnovne škole, ambulante, doma kulture, pošte, kino dvorane, fudbalskog terena i kluba “Graničar” (koji je nekoć igrao u regionalnoj ligi), sopstvenog vodovoda, te nekoliko ribljih i lovačkih restorana od kojih je djedova Gostiona “Šaran” (pokraj koje sam se rodio u privatnoj kući) bila poznata po tome da su funkcioneri i tzv. “delegacije Nesvrstanih” šezdesetih godina dolazile na ribu iz Beograda (pa su Brezopoljci navraćali da vide crnca uživo), dakle, pored svih tih “tehničkih detalja” kojima “Brezopolis” (barem od kada ja pamtim) raspolaže, važno je znati da je ovo mjesto nastalo i projektovano nakon 1862. tako što je Porta u njega naselila stanovnike Užica i stanovnike Soko-grada iz Srbije.

Brezopoljci su zapravo Užičani i Sokol-građani, ako smijem to navesti i naglasiti, jer važno je za moju tezu i poentu.

Jasno je da ti Užičani, koji su prethodno sa velikom tugom i ponosom opjevali svoj rodni grad pjesmom “Oj Užice, mali Carigrade” (dok bijaše, dobro ti bijaše), nisu bili najsretniji sa novom lokacijom, čak i pored činjenice da je tada Brezovo Polje bilo veće od Šamca i drugih naselja koja su Turci podigli za pridošlice. Za pretpostaviti je da oni koji su svom Užicu tepali da je Carigrad vjerovatno nisu bili presretni “ruralizacijom” koja ih je zadesila, jednako kao ni Soko-građani koji su naseljeni u tzv. “Sokolsku mahalu”.

“A možda su to i zaslužili!” – već vidim i čujem sve one koji se tradicionalno naslađuju srozavanjem građana “u zemlji seljaka na brdovitom Balkanu”. Taj nazadni paorski mentalitet mi se duboko utisnuo u um jer sam se nagledao i naslušao takvog malicioznog razmišljanja u zemlji u kojoj kmet traži nekog slabijeg ili nekog u nevolji da mu sve naplati za sopstveni jad i nesreću, pošto gospodaru ne smije ništa. (Hijerarhijsko društvo je sudbina neprosvijećenih.)

Da se vratim Užičanima. Vemenom su ti ljudi postali ribari, rijetki profesionalni alasi u BiH, kao i lađari Jugoslovenskog riječnog brodarstva. Proputovali su plovnu Evropu još u socijalizmu. Dobri nogometaši, vrsni igrači i šampioni tavle, pobratimljeni sa Rumom i veliki prijatelji sa Račinovčanima sa druge strane Save (gdje živi dobar dio moje slavonske rodbine). Postali su otvoreni i progresivni ljudi širokih vidika. Takvih ih se sjećam iz djetinjstva. U Saletovoj (Saša Leskovac) knjizi o rokenrolu u Brčkom se može pročitati i o jako kvalitetnim rok bendovima i muzičarima iz Brezovog Polja. Zvuči nevjerovatno za one sa predrasudama, ali je istinito i nimalo preuveličano. Netom prije rata je postojao i jak pokret markovićevih reformista, itd, itd.

Dakle poprilično progresivna čaršija, reklo bi se.

Moglo bi se još o toj, od sadašnjeg režima i njegove ideologije zanemarenoj prošlosti nadugo i naširoko, o užičkim Berbićima sa majčine strane, o mojoj familiji koju su činili pokojna baka Marija, hrvatica iz Slavonije, zatim tetka Radmila i pokojni ujaci Milan i Branko, Živkovići iz Rijeke Crnojevića, čisto da vam, ako vam se ne gadi, približim jednu, dozvolićete mi: jednu progresivnu, građansku, reklo bi se kosmopolitsku jugoslovensku familiju i atmosferu u jednom malom jugoslovenskom mjestu na samoj margini BiH, ako smijem tako da se izrazim.

Brezovo Polje je, često sam znao reći, pravi “Bosanski Makondo” kojeg istorija nije zaobišla, ali zato istoričari jesu.

Moj prerano preminuli djed Fehim, kojeg nisam zapamtio, bio je ratni drug i dobar prijatelj Cvijetina Mijatovića Maje (otac pokojne Mire Stupice), ministra čiji potpis stoji na aktu formiranja Nacionalne galerije BiH u Sarajevu, kasnije (1980) i predsjednika Jugoslavije. Nije se o tome previše pričalo, ali iz onoga što sam načuo zaključio sam da su, između ostalog, organizovali prebacivanje vojvođanskih brigada preko Save, “Veliki transport” i te stvari (da sada ne davim detaljima fašiste koji budno prate ovu stranicu.)

Brezopoljci su i sami doživjeli svoj tragični urbicid u posljednjem ratu: logori Luka u Brčkom, Batković prema Bijeljini, prognano i raseljeno stanovništvo.

Crvenbegovića za čiju su partiju Brezopoljci u pravilu glasali u Distriktu, naravno, to previše ne interesuje. Njemu je važnije istovariti se po meni i Brezopoljcima u paketu, uz ovacije i sveopšte oduševljenje “minusa” i drugih degenerika iz njegove svite. Vjerovatno takvo nerazumijevanje stanja i vrijednosti na terenu i jeste jedan od razloga da je SDA preuzela sve u Brezovom Polju te u potpunosti diktira politički i svaki drugi aspekt života u tom polupraznom mjestu sezonske dijaspore.

Posljeratni povratak Brezopoljaca tekao je relativno dobro. Učestvovao sam u rekonstrukciji nacionalnog spomenika jedine neoklasične džamije – Azizije – koja ima jako interesantnu istoriju, a koja je raznesena do temelja u posljednjem ratu. Proglašena je nacionalnim spomenikom nulte vrijednosti zahvaljujući činjenici da su njeni nacrti bili sačuvani u kancelariji pokojnog profesora Kurte koji ih je nacrtao kada je bio student. (I to je zanimljiva priča, to kako su ti nacrti preživjeli na fakultetu koji je bio kasarna u posljednjem ratu, kako nisu “naloženi” za vrijeme hladnih dana, i kako sam slučajno došao do njih.)

Oni koji su to htjeli, uspjeli su ponovo uspostaviti dobre odnose sa predratnim Srbima iz okolnih sela čemu svjedočim i lično. Mediji žive od loših vijesti i skandala, ali istina je da su se mnogi poželjeli starih prijatelja i poznanika. Istina, jak uticaj SDA i klera koji nije za reintegraciju, po onome što se vidi – forsira izolaciju Brezopoljaca tj. nameće im ulogu prve linije, i prema Hrvatskoj i prema Srbima. “Mlate gloginje”, štobisereklo, i vode ljutu getoizaciju, segregacijsku politiku sa sigurne pozicije, koliko sam ja shvatio – TK kantona.

Ne mogu ne nazvati urbicidom rastakanje postojećeg urbanog sadržaja ovog mjesta, prepuštenost sebi, iseljavanje koje se dešava mnogo nakon rata kada svjedočimo isprva postepenom, a sada i potpunom preuzimanju Brezovog Polja od strane kleronacionalističke politike Crvenbegovićevih koalicionih partnera. Ta politika je od nekoć progresivnog mjesta nastoji učiniti jedno klonirano konzervativno selo nalik na mnoga druga ruralna naselja bosanske unutrašnjosti.

Ja znam da ne mogu to zaustaviti, ali zato mogu primijetiti, podnijeti raport, izvijestiti glavni štab, centralni komitet, glavni odbor, predsjedništvo, vrh, centralu partije.

Ali partija veli: “šuuuuuti.”

Zato je najmanje što mogu uraditi: prozvati seljačine koji su poseljačili, zatucali i unazadili sve što se poseljačiti, zatucati i unazaditi dalo. To su učinili koristeći priliku, tuđi jad i nesreću, tzv. “doktrinu šoka” što bi Naomi Klein rekla, i time nastavili urbicid u svakom smislu i svakom uglu BiH.

Uz taj urbicid idu reakcionarizam, konzervativna revolucija desnice, kleronacionalizam, neofašizam – sveopšte unazađenje na koje partija ne samo da ne reaguje, već mu se nastoji i prilagoditi u predizbornim kampanjama! Za to vrijeme reakcionarna desnica ne samo da još uvijek aktivno radi na urbicidu, već ga i javno negira: otvoreno prijeti svima koji ga pomenu i koji ih prozovu za urbicid. Kao da je priznavanje urbicida direktna prijetnja vitalnom nacionalnom interesu narodnjačkih partija, njihovih ruralnih, konzervativnih i reakcionarnih lidera i antimodernističkih ideologa.

Šta je sa očevom stranom:

Kao što ste primijetili, moje prezime je naziv jednog grada. Ja sam, pored toga što sam Brezopoljac, istovremeno i Nikšić u Sarajevu. A Nikšić je u Crnu Goru nešto kao Korleone za Siciliju. Šalim se. (Još samo bi mi falilo da se i ta primi, ionako sam glumio italijanskog južnjačkog fašistu u Konaku kod Hilmije.) To znači da potičemo iz grada Nikšića.

Ista je stvar i sa “Građanima” iz tadašnje Stare Hercegovine. (Onima koji znaju ne moram objašnjavati da se “Gradom” nazivao Nikšić, a “Građanima” stanovnici utvrđenog grada Nikšić.) Među njima su i moji preci sa očeve strane koji su 1877, kada su nakon opsade “čestitali grad” princu Nikoli, napustili “Grad” i naselili se na Hridu u Sarajevu. Ni oni nisu bili previše sretni “urbicidom” koji su prošli, a o kojemu je svojevremeno svjedočio i mladi Artur Evans.

Niko nije bio sretan ni sa urbicidom Sarajeva devedesetih. O tome ću na kraju.

Malo ko je sretan sa trenutnim urbicidom koji se nastavio nakon rata “ruralizacijom” urbanog sadržaja. (Možda tu griješim i pretjerujem: mnogi su se usrećili i uhljebili u tom procesu.)

Činjenica je da grad nema diskoteku, plesne dvorane za “stiskavac” gdje možeš ženu izvesti k'o čovjek; nema padobranski klub, džez festival se raspada, rok scena na zalasku, o filmovima i kinematografiji da ne pričam, umjetnici se razbježali – sve u posljednjih desetak godina. Mnogi sportski klubovi, društva, planinarski domovi, zabavni televizijski programi ovih dana doživljavaju, zajedno sa cjelokupnim javnim i urbanim sadržajem – svoje crne dane. O gradskom prevozu, vodovodu, kanalizaciji, komunalnim uslugama i URBANIZMU da i ne govorim.

Moja teza je da to nije trend koji se sam od sebe dešava. To je direktna posljedica politike ruralnih etnonacionalističkih reakcionara, rezultat konzervativne revolucije koja ciljano sprovodi urbicid pretvarajući jedan kosmopolitski bosanskohercegovački glavni grad (na koji čak i ja kao “Brezopoljac iz distrikta” imam puno pravo) u bosansko selo po svojoj mjeri.

I Crvenbegović je umješan u projekt da se od glavnog grada “države za čovjeka” napravi kasaba za seljaka, valjda po onoj: ako ih ne možeš pobijediti – ti im se pridruži.

Ne propušta priliku da, opet po dvoličnom bipolarnom paternu, zamijeni teze i nazove trenutnu vladu vladom kasabe, kao da je prije nje vladala ideja kosmopolitske metropole, a ne stranka koja je neustavnim i diskriminacijskim zakonom zabranila upotrebu ostala dva zvanična jezika u školskoj nastavi, proizvodeći tako druge konstitutivne narode i Ostale u nacionalne manjine.

EVOLUCIJA LICEMJERJA

Ta istorija urbicida, progona građana, kao što vidite iz ovog teksta, prisutna je i zapravo definiše istoriju moje familije i mene kao čovjeka, umjetnika i “političku figuru”.

Nisam ja to izabrao. To je motiv koji se kroz istoriju ponavlja, pa tako postaje i motiv mog umjetničkog i političkog djelovanja. Sigurno je da sam zbog toga subjektivan, pristrasan, frustriran “urbicidom” generalno. I to ni ne krijem. Uzimam k srcu i nervira me kada ubijaju duh i dušu Sarajeva tako što progone ljude koje znam još od prije rata. I vjerujem da nisam jedini. Ne bi valjalo da sam jedini. Zapravo nadam se da nisam jedini.

U svakom slučaju ja sam se davno prestao čuditi zašto niko o ovom ne govori u medijima. Zašto niko to ne osuđuje. Mene ne interesuje što nije u trendu, što to nije tema, ili je tabu na tome insistirati, danas, u posljednjoj fazi “čišćenja” grada od različitosti. Dan prije nego što sam osuo psovkama po toj ruralnoj reakcionarskoj urbicidnoj politici razapinjali su Kojovića po medijima: od Izetbegovića do najveće fukare. Prijetili su mu smrću, mediji su huškali i dezinformisali ekstremiste o njegovoj prošlosti. Niko se od gradŽana, “Sarajlija”, (čast rijetkim izuzecima) ni po guzici nije počešao: ni mediji, ni novinari (koje je kasnije uvrijedilo što sam ih nazvao lešinarima tražeći moje izvinjenje), ni Komšić, ni Crvenbegović, ni N. Nikšić. Ni dan danas o tome ne govore, o toj sramoti, već se zgodno vade na mene.

I treba da se vade na mene. I treba da pojure u hajku za mnom tamo gdje im ja bježim i kuda ih vodim da pođu – na tanak led njihove licemjerne i dvolične politike. Ja im i jesam pružio “govnjivu motku” da se za nju uhvate kao za slamku spasa kada nisu znali šta da čine, čekajući valjda da hajka i linč Kojovića sam utihne.

Ja sam Peđi u telefonskom razgovoru rekao da sam svjesno preuzeo vatru na sebe. Mogu reći da sam eksplodirao da ugasim požar na bušotini na kojoj su njega roštiljali. “Stao sam u blok”, kako se to “košarkaški” kaže, pošto niko drugi iz Bloka nije (a šatro neki ljevičari, građani, multietnički.)

Naime, i on i ja smo za “to neko” Sarajevo i, gle čuda: oba smo “četnici” zbog toga.

I opet taj bipolarni poremećaj dvoličnosti!

U ratu su svi govorili o urbicidu, o “ruralnom” protiv urbanog i kosmopolitskog. Postojao je narativ u kojem su tu primitivnu “ruralnu ideologiju” predstavljali “oni s brda”. Svi se toga sjećaju, pa i “slučajni prolaznik”, vjerujem.

No u jednom trenutku taj narativ i takva retorika postaju nepoželjni za “političko Sarajevo”, da bi se danas, evo, “četnicima” proglašavali oni koji su za renesansu predratnog sarajevskog urbanog i kosmopolitskog duha!

U redu. Neka bude. Neka režim i režimski mediji stvaraju taj narativ, ali njegovim promotorima ostaje da odgovore, ili da se dogovore oko jednog, a to je: ako su urbani sada “četnici”, kome je pripala uloga “ruralnih” iz priče? Ko je sada, u toj njihovoj novoj priči – urbicidan? Ko je na strani suprotnoj od za njih suprotne strane?

Ne znam. To oni vjerovatno znaju, ali neće da kažu, a meni ili bilo kome drugom ne daju ni da kaže, ni da pita. Ja samo znam da je svojevrsni “revanšizam u etničkom čišćenju”, opravdavanje istog na bilo koji način, nešto što ne želim prihvatiti da se ugnjezdi u mom umu, da položi jaja u umove novih generacija jer, po mom mišljenju, to vodi u naredni genocid. To je genocidna ideja koja se ne smije razmnožavati! Ni u školama, ni u medijima. Ni državnim ni privatnim.

Sve u svemu ja samo govorim o onome čemu svjedočim. Ne tražim krivce. Ne očekujem pravdu. Sve što tražim jeste da kao društvo razmislimo o tome i da – možda zvuči kao glupa ideja – konačno prestanemo sa urbicidima i genocidima na Balkanu.