Ovakvi postizborni potezi tzv. “građanske ljevice” ne predstavljaju opasnost samo po socijaldemokratiju, već i po demokratiju uopšte. Ne samo da mogu uništiti ljevicu, već će uništiti ono malo povjerenja u demokratiju kojeg je preostalo u naprednom građanstvu.

U slučaju SDP i DF-a radi se o političkim partijama koje imaju i računaju na manje-više isto glasačko tijelo (koje ove partije manje-više uzimaju zdravo za gotovo), ali kada se radi o novim strankama, novim ili nezavisnim kandidatima – cilj nije “uzeti glasove” i postojeće glasače postojećim partijama (kako neki to u svojoj fatalističkoj ograničenosti vole da tumače), već je cilj “proizvesti” novo glasačko tijelo od milenijalaca i mladih koji su u međuvremenu postali punoljetni; cilj je pokrenuti masu apstinenata, apolitičnih ili apatičnih građanki i građana svih generacija jer upravo ta masa na koju “veliki” ne računaju (zbog toga što je nemaju u statistikama jer se nikada i ne pojavljuju na izborima) može odlučiti izbore i povesti društvo i državu u smjeru u kojem ga trenutno biračko tijelo najvećih stranaka nije voljno ili u stanju voditi.

Za razliku od “pobjedničkih” stranaka koje su energiju i novac ulagale u reanimaciju divljačke prošlosti, ratnih psihoza, kupovinu glasova i krađu izbora, velika energija je utrošena u promociju mira, pomirenja, zajedništva, na vraćanje vjere u civilizovanu budućnost i povjerenja u demokratske procese od strane pojedinih političkih organizacija i pojedinaca. Po tome se prekaljeni partijski “ziheraši” sa njihovim konzervativnim pristupom zadržavanja svog tradicionalnog biračkog tijela razlikuju od kreativnih i progresivnih političkih figura koje su nastojale animirati, inspirisati, ohrabriti, pa čak i isprovocirati apstinente i mlade da izađu glasati.

Ta bitka protiv apatije i gubljenja svake nade u izborni proces u BiH je bila nečiji primarni predizborni zadatak i kampanja, (naravno, uz legitimnu nadu da će se birači opredijeliti upravo za njih). Neki su ulazili u predizbornu utrku samo zbog toga što je u demokratiji zaista važno učestvovati, spremni da budu zadovoljni pobjedom demokratije kao svojom sopstvenom. (Naravno da kurava po default-u sumnja u časnost svačijih namjera polazeći od sebe, ali dozvolimo svojim namazanim i ofucanim umovima da pojme mogućnost postojanja barem minimalnog broja takvih idealista i “unas”.)

Ta vjera i svijest o kritičnoj važnosti demokratije za uređene zemlje i društva izgleda nije urođena nekim liderima i dijelovima “građanske ljevice” koji su odlučili svrstati se na stranu onih koji su kompromitovali izbore i demokratiju masovnom krađom glasova, pa čak i njihovim kandidatima.

Ovaj historijski odron građanske ljevice niti je prvi, niti je početak njenog kraja, no može značiti posljednji klin u njen sanduk, bez imalo fatalizma.

Epoha bajate, varave, oportunističke i populističke, birokratske, kancelarijske, ili, ako već hoćemo: “hotelske ljevice”, polako se privodi kraju u zemlji pokondirenih seljaka na brdovitom Balkanu.

Odron je poveći, klizište je obimno, lavina je krenula, nadati se da su pancerice propisno zategnute. Generalima koji su se u “tranziciji” zatekli u “pogrešnim” partijama i ideologijama (te su zbog toga ostali bez ratnog plijena) kao i drugim obskurnim interesnim grupama i grupicama koje malkice kasne na lešinarsku gozbu nad strvinom društva i države u ovoj poznoj fazi orgije ne preostaje drugo do brza i konačna utrka prema dnu u pozi (kukavičijeg) jajeta dok još mogu javnosti bilo šta “smisleno smaslati” prije no što i staza i sam cilj građanske ljevice ne budu konačno zbrisani sa političke mape.