Ne moraš pripadati nekoj grupi da bi se borio za njenu slobodu i prava.

Ja ne moram biti ti da bi se borio za tvoja prava slobode. To što se borim za tvoja individualna prava i tvoju individualnu slobodu ne znači da automatski zapostavljam ili odbacujem svoja individualna prava i svoju individualnu slobodu. Naprotiv! Za koliko tvoje slobode se izborim – toliko je zadržavam i za sebe. I obratno: sve što ti možeš – mogu isto tako i ja. Onog trenutka kada mi uskratiš, zabraniš ili zaprijetiš da na tvoju slobodu uzvratim istom slobodom – balans jednakosti u društvu je narušen. Neko počinje da tlači, a drugi počinje da trpi, i stvari neće završiti povoljno po političku zajednicu, tj. državu.

Zato boreći se za tvoja prava i tvoju slobodu ja se borim i za svoja prava, za svoju slobodu, borim se za prava i slobodu svih, za pravedno i slobodno društvo jednakih. To je moja obaveza i moja odgovornost koja dolazi sa slobodom. Kao uživaoc ljudskih i građanskih prava dužan sam pobrinuti se da ih svi moji sugrađani podjednako uživaju, da niko nije građanin drugog reda. Dužan sam to kao građanin, a trenutno i kao zastupnik u Skupštini Kantona. Na kraju, dao sam zakletvu da ću štititi ustavni poredak, ljudska i građanska prava. Ako ništa drugo: to je moj posao. Plaćen sam da to radim. No razumijem ako su mnogi zaboravili taj prvi dan na novom radnom mjestu. Imali su i previše briga.

Razumijem i da ima ljudi koji mare isključivo za sopstvena (često ekskluzivna) prava i privilegije u kojima se prepoznaju, pronalaze, u kojima vide svoj interes po onoj: “gdje sam tu ja.” ili “ima li tu mene.” Međutim, i umjetnik i parlamentarac, pored slobode i osjećaja za pravdu moraju njegovati altruizam, empatiju, solidarnost, određeni senzibilitet koji im mogućava da razumiju i govore za druge, da predstave i približe svijet i glas drugih i drugačijih, nesvaćenih, odbačenih, potlačenih.

Primjećujem da mnogi ne razumiju da ja ne moram biti Srbin da bih se borio za ljudska i građanska prava i slobode Srba u KS, pa me opet zbog toga nazivaju četnikom; kao što sam izdajnik i “ustaša” kada se brinem za građanska prava Hrvata u Sarajevu; “Ćifut” i Cionista kada predlažem Muzej Holokausta u Sarajevu; “izrod” kada pokažem brigu za mješovite (kosmopolitske) brakove i djecu iz takvih brakova; “peder” kada podržim BH Paradu ponosa, kao što bih vjerovatno bijelim nacionalistima Američkog juga bio “ni**er lover” da sam se 60tih borio za građanska prava Afričkih amerikanaca. Ova sredina je u nekim stvarima toliko inertna i zaostala da mnogi uopšte ne poimaju da ja uopšte ne moram biti žena da bih se solidarisao sa feministicama i podržavao prava žena. Svi su navikli na dresove i poprimili navijački mentalitet politika identiteta da čak i napredni intelektualci ovdje vremenom posve smetnu s uma da smo mi jedno društvo, jedno čovječanstvo; da smo građani čitavog svijeta te da svi punoljetni muškarci i žene imaju jednaka prava na dostojanstven i autentičan život pod ovim nebom bilo gdje na ovoj planeti pa čak i u Bosni i Hercegovini.

“Ti si Bošnjak, zašto se ne boriš za prava Bošnjaka u RS-u, ili u Zapadnom Mostaru?”, vele neki vraćajući te u lokal-patriotski kontekst.

Kao prvo: ne mora se biti Bošnjak da bi se borilo za ljudska i građanska prava Bošnjaka, ali zar ne mislite da je najbolji način borbe za prava Bošnjaka tamo gdje su Bošnjaci u manjini zapravo borba za jednakost i prava svih drugih tamo gdje su Bošnjaci većina? Držim da je licemjerno zahtijevati za sebe ono što ne pružaš drugima. Na kraju krajeva, borba za prava manjina (pa i Bošnjaka) nema baš puno smisla tamo gdje oni nisu manjina. Da bi se borio za prava neke manjine ona prvo mora ispuniti osnovni uslov, a to je da bude u manjini. Ja sam za borbu za prava i slobode manjina jer vjerujem u društvo u kojem niko ne treba ispaštati, biti ugnjeten, patiti od strane bilo koga, ni po kojoj osnovi. Zato sam se borio za prava muslimana tamo gdje su oni predstavljali diskriminiranu manjinu. Borio sam se protiv predrasuda koje je tada to društvo imalo protiv njih. Ja bih bio nedosljedan i svojoj umjetnosti i svojim ljudskim, građanskim, političkim uvjerenjima da nisam jednako kritičan i u svim drugim slučajevima. Shvatite to kao moj umjetnički put i opus.

E sad, borba za prava i slobode neke manjine podrazumijeva i tog nekog ko im ta prava i slobode negira. Naime, ne možeš se boriti za nešto a ni protiv čega i ni protiv koga. ako se nikom ne zamjeriš onda ta borba nije stvarna. Onda se boriš protiv vjetrenjača, tj. umislio si sebi neku silu, nekog neprijatelja, neke divove kojih zapravo nema samo da bi tvoja borba imala neku iluziju važnosti i lažno opravdanje. Nešto kao “buntovnik bez razloga”. Glumiš viteza, a zmaja zapravo nema. Ovo je pravo značenje “borbe protiv vjetrenjača” (još jednom da pojasnim za sve one koji nisu čitali Servantesa pa koriste tu floskulu umjesto “Sizifovog posla” kao uzaludnog djelovanja).

A ko je taj ko negira manjinskim grupama i slabijima njihova prava i slobode?

Pa obično jača i silnija većina.

Što bi Begnini rekao u filmu “Il Mostro”: “Vaffanculo alla maggioranza!”