Kulturni šok

Ja nisam imao problema da iz samoupravne socijalističke i nesvrstane Jugoslavije odem na Zapad i da se uklopim u tamošnje društvo. Očigledno je da smo dijelili neke temeljne ideje i vrijednosti, kao npr. “slobode, jednakosti i bratstva”, a ni u obrazovanju nismo previše zaostajali.

Jugoslovenski tzv. “nacional-komunizam” je, recimo od 1968, od studentskih nemira, bio drugačiji od onog koji mu je prethodio, a koji je bio sovjetskog tipa (petoljetke, kolektivizam itd.). U vrijeme “visokog socijalizma” 80-ih bio je sve prisutniji jedan liberalniji, građanski vid i vizija društva baziranog na individualizmu. Malo se danas uči i govori o pojavama kao što su Korčulanska škola, PRAXIS ili UJDI, vjerovatno zato što ih današnji režimi smatraju fusnotama socijalizma, a ne temeljima demokratskih promijena.

Progresivna omladina u SFRJ bila je orijentisana prema individualizmu, prema građanskom društvu slobodnih pojedinaca, a protiv autoritarine partijske države; bili smo pacifisti, antiratno i antimilitaristički raspoloženi. Bili smo jednako suprotstavljeni birokratskom socijalizmu kao i bilo ko drugi. No, na drugoj strani su bili nacionalisti koji su težili, a i danas teže, nacionalnom socijalizmu, kolektivnim vjerskim i etnonacionalnim identitetima.

Radi toga nisam doživio veliki kulturni šok odlaskom na Zapad. Moje kritičko promišljanje Zapada se nije mnogo razlikovalo od mišljenja koje su o njemu imali i mnogi tamošnji progresivni intelektualci. Ja nisam razmišljao u hladnoratovskim terminima (“mi i oni”), već marksistički. Nisam se osjećao tuđinom zbog mog geopolitičkog porijekla, da se tako izrazim, nisam bio proizvod “režimske indoktrinacije” i sl. Moja pozicija je bila jedna internacionalna marksistička pozicija nevezana za “Titoslaviju”. Vjerovatno je tome doprinijelo i moje obrazovanje na polju umjetnosti kojim je dominirala Zapadna umjetnost. No i u tom smislu su u prvom planu bile vrijednosti individualne autonomije i slobode, kako lične tako i umjetničke, izvorne vrijednosti Prosvjetiteljstva i građanske revolucije, Moderne, slobodarske ljevice, antifašizma. Te vrijednosti i ideje su uglavnom bile iste, sve sličnije i prisnije što bi kulturne reference bile recentnije, prvenstveno zahvaljujući tzv. “kulturalnom marksizmu” i naslijeđu 60-ih.

Istinski kulturni šok sam doživio po povratku na prostore bivše Jugoslavije.

Reakcionarizam, partikularizam i konzervativna revolucija uspostavili su jedan novi kolektivizam, jedan novi socijalizam: etnonacional-socijalizam u bivšim republikama. Uspostavljena je jedna nova kulturna hegemonija bazirana na konzervatizmu i vjerskoj tradiciji.

Bio sam šokiran dinamikom kristijanizacije i islamizacije, regresijom društva koje je počelo otvoreno dovoditi u pitanje modernu sekularnu državu kao i državopravno i antifašističko naslijeđe bivših republika. Nestao je građanin pojedinac, nestao je narod u smislu demosa, a na scenu je stupio etnos, kolektivni etnički i vjerski identiteti.

Ja danas imam daleko veći problem da se prilagodim “mainstream” kulturi u Bosni i Hercegovini nego što sam imao prethodno na Zapadu. Osjećam manju pripadnost današnjoj kulturi u Bosni i Hercegovini nego savremenim progresivnim trendovima u svijetu.

Lično smatram današnju kulturu u Bosni i Hercegovini vještačkim kulturnim i političkim eksperimentom konzervativne Desnice u kojem ima sve manje prostora za progresivne intelektualce.

Taj nedostatak slobode, prostora za javno delovanje, za plasiranje progresivnih ideja i mišljenja slobodarske Ljevice me tjera da posumnjam u namjere i rezultate tranzicije i demokratskih promjena.

Nameće mi se zaključak da demokratske promene nisu poslužile oslobođenju pojedinca od prethodne jednopartijske autoritarne države i totalitarnog režima, već uspostavljanju mnoštva novih i manjih u kojima je pojedinac zarobljeniji nego što je prethodno bio. Kontekst je manji, a kontrola samim tim veća. Ljudska i građanska prava su na određen način ugroženija nego prije, s tim da u ugnjetavanje nije uključen samo partijski državni aparat, već i svjetina.

Tome je doprinjela i činjenica da je srednja građanska klasa, koja se formirala do kraja osamdesetih u prethodnoj državi (a koja je bila i mogla biti nosilac progresa), s jedne strane nestala, odselila, istopila, dok je s druge strane postala nosiocem nacionalizma i konzervativne revolucije (u sprezi sa ruralnim reakcionarima i vjerskim institucijama). Etnonacionalna buržoazija, zajedno sa klerom, je zauzela mjesto i poziciju političke i vjerske elite.

Pomažući se partijskom državom sa jedne, sveštenstvom sa druge, i neoliberalizmom sa treće strane, ustanovila se kao vladajuća oligarhija tretirajući zemlju i njeno stanovništvo kao koloniju/provinciju kojom upravlja u svojstvu kompradorske elite neokolonijalnih sila.

Ja lično se ne mogu prilagoditi. Ne želim se naturalizirati, ne želim se asimilirati u nešto što vidim kao kulturni eksperiment vladajuće etnonacionalne elite. To je eksperiment u kojem nemam ravnopravni udio ni kao umjetnik, ni kao građanin. Svijet koji oni prave za svoje “subjekte” nije po mojoj mjeri. Za mene je tijesno u njemu.

Etnički autoritarizam ne ostavlja nikakvo mjesto, niti javni prostor za drugačije i pored toga što tvrdi da “drugačijeg” nema u značajnoj mjeri.

I tu dolazimo do nesposobnosti ili otvorenom odbijanju većine da “ugosti”, tj. “udomi” drugačiju manjinu. Sve upućuje na to da je ta većina odlučila asimilirati ili proterati sve što nije nalik na nju. Jednostavno ne postoji svijest niti tolerancija za bilo šta što je drugačije od zvanične kulture.

Čini se kao da se aktivno obeshrabruju takve pojave i daleko smo od toga da ih se podržava, a kamoli finansira iz budžeta. Većina reaguje kao da je ugrožena slobodom i jednakošću manjine (što je odlika znamo kakvih društava). Ide se i korak dalje, a to je da se sloboda i jednakost različitih percipiraju kao provokacija i prijetnja homogeniziranom društvu, kao destabilizirajući za državu, tumače se kao svojevrstan antipatriotski čin.

To je znak da određene političke snage aktivno rade na homogenizaciji naroda u etnički podijeljenom društvu i državi.

Što se religije tiče, interesantno je da u državi u kojoj vjerske organizacije pretenduju na status državnih religija (apsurdno ali istinito) ne možemo govoriti o istinskoj slobodi vjeroispovijesti.

Zaključak je da istinsku slobodu vjeroispovijesti grupama i pojedincima u praksi može garantovati samo sekularna država, jer nema interes u forsiranju bilo koje religije i obratno: religija nema uticaj na državu da bi monopolizirala društvo.

U državama u kojima postoji državna religija čiji lideri su bliski liderima konzervativnih partija dolazi do homogenizacije stanovništva, dolazi do kulturne hegemonije unutar koje se “različiti” tretiraju i osjećaju kao uljezi koji su nepoželjni. Takvo okruženje je limitirajuće i krajnje negostoprimljivo, naročito za progresivne građane koji se u sopstvenoj zemlji osjećaju gostima od kojih se očekuje da prije ili kasnije nekuda odu i to samo zato što, po mišljenju većine i vladajuće elite, tu ne pripadaju.

Ovo je ozbiljna pojava.

U ovakvim režimima se radi o ozbiljnim povredama ljudskih prava.

Ovaj problem se mora internacionalizirati. U suprotnom se Zapad mora suočiti sa sve većim talasom političkih izbjeglica koje pogrešno smatra ekonomskim migrantima.

Zapad mora ući u srž problema slobode i demokratije. Mora se pozabaviti uzrokom a ne posljedicama migracija.

Ja kažem da je uzrok političke, a ne ekonomske prirode. Mase odlaze na Zapad ne samo radi ekonomske slobode, već ponajviše radi političke, odnosno individualne slobode koja još uvijek postoji u zapadnim društvima.