Međunarodni republikanski institut u BiH (IRI) organizovao je danas okrugli sto o temi “Ekonomska snaga kreativnih industrija”. Pozvan sam na taj okrugli sto kao skupštinski zastupnik, a možda i kao neko ko je među prvima reagovao na uvođenje retroaktivnog poreza freelancerima (ne zato što sam populista, već zato što me se lično ticalo).

Kao prvo, Međunarodni republikanski institut je, ako sam dobro informisan, kreiran za vrijeme Reganove ere inspirisan Reganovim govorima. Regan je poznat po tome što se nakon njega desio nestanak radničkih sindikata i procvat neoliberalizma čije posljedice osjeća današnji prekarijat.

Upravo taj prekarijat čine u velikom dijelu tzv. freelanceri, što je samo drugi, i pomalo “fensi” naziv za najamne radnike.

Danas smo mogli čuti iz publike da je veliki problem u tome što naša javnost nije upoznata sa statusom freelancera u BiH. Mnogi misle da se radi o prevarantima, parazitima, ljudima koji se nekontrolisano bogate, a ne o najamnim radnicima.

Ja sam zato iskoristio priliku da na okruglom stolu u organizaciji instituta koji je koncipiran tako da pomaže strankama desnog centra pomenem da je Karl Marks još 1847. napisao esej pod nazivom “Najamni rad i kapital”, a koji je bio uvertira samom “Kapitalu”.

Danas sam rekao da smo došli da govorimo o “Ekonomskoj snazi kreativnih industrija”, a da su samo prije godinu dana Vlada Federacije i Porezna uprava tretirali najamne radnike doslovno kao teroriste.

Svjedočili smo sezoni lova na freelancere. Ljudima su prijetili zatvorskim kaznama, hapšenjima.

Država je iskoristila Zakon o sprečavanju pranja novca i finansiranju terorizma da dođu do privatnih podataka banaka u BiH (što je interesantno u svjetlu današnjeg mišljenja Ustavnog suda Federacije o zaštiti privatnosti i podataka uposlenika Kantona Sarajevo na osnovu kojeg nećemo moći znati kolike plate imaju oni koji retroaktivno kupe poreze od najamnih radnika).

Ti najamni radnici svojim radom, svojim uslugama pomažu nekom negdje da ostvari višak dobiti, da napravi novac. Istovremeno im ova država naplaćuje porez (3 godine unazad) ne dajući im zauzvrat ni socijalno, ni zdravstveno, ni penzijsko. Nemaju nikakav sindikat, nikakvu organizaciju koja bi se izborila za njihova radnička prava kao najamnih radnika. (Upravo ono što je Regan bio i zamislio.)

Najamni rad uopšte nije regulisan u ovoj državi.

Svakim ugovorom plaćamo 20% od zarađene sume, uključujući i zdravstveno osiguranje, a da zauzvrat nemamo zdravstveno osiguranje. Nekom i negdje su ti naši novci otišli bez obaveze da ih pravdaju i da nam isporuče bilo kakvu uslugu zauzvrat.

Konkretno kod freelancera koji zarađuju putem interneta, ova država je jedina u regiji (pored, čini mi se Albanije) koja je natjerala PayPal da svakog mjeseca mora poslati novac na ovdašnji bankovni račun korisnika kako bi država imala uvid u njegovu zaradu. Međutim, tu se ne radi o zaradi, već i o novcu koji freelancer ulaže u svoj biznis, a za koji država nema definisane nikakve olakšice, već ga tretira kao dohodak.

To je bahato otimanje tuđeg novca.

Ministar Bašić je govorio o tome kako država ne može razgovarati sa fizičkim licima, već sa pravnim, i kako je važno da se organizuju, da se “institucionaliziraju”. Slažem se, ali istovremeno znam da nije sve u tome.

Tvrdim da je najveći problem freelancera taj što se radi o mladoj, stručnoj, inteligentnoj populaciji slobodoumnih, samostalnih, samouposlenih koja je u stanju sama sebi zaraditi koru hljeba i misliti svojom glavom. Zato ne predstavljaju biračko tijelo partijama koje disciplinuju i ucjenjuju birače, ili im obećavaju radna mjesta, posao u javnim preduzećima i institucijama, itd.

Te partije jednostavno ne znaju šta će sa freelancerima. Ne govore istim jezikom. Nisu na istoj talasnoj dužini. Ne mogu ih staviti u podređeni položaj, ne misle da ih ima u dovoljnom broju da bi odlučili izbore i zato im ni ne trebaju. Zato ih, kada ne znaju kako da naplate porezna dugovanja svojim partijskim tajkunima, u slobodno vrijeme tretiraju kao ilegalce, kao kriminalce, kao teroriste.

Nijedna populacija nije “pravno lice”, već fizički dođe u velikom broju pred Federalni parlament i zahtijeva zakon za sebe ili u suprotnom – nema glasova. To političari odlično razumiju.

Freelanceri nisu potencijalni “uhljebi” i to je veliki problem za njih. Oni su slobodni najamni radnici: freelanceri. A mi u ovoj zemlji još uvijek nemamo stranke koje zastupaju kapitaliste i privatni biznis, kao što je to Republikanska stranka u SAD. Nemamo ni Demokrate da zastupaju srednju klasu i radne porodice, najamne radnike. Imamo samo stranke koje imaju svoju etnonacionalnu klijentelu, iliti “uhljebe”.

Kada bi najamni radnici koji predstavljaju prekarijat (jer jedan mjesec mogu ostvariti dobit, dok narednog mjeseca mogu postati beskućnici) imali svoju stranku, ili kada bi postojala stranka koja u njima vidi svoje glasačko tijelo (ja sam to pokušao onomad objasniti SDP-u jer bi on po svojoj političkoj filozofiji trebao biti blizak najamnim radnicima), vrlo brzo bi se donijeli zakoni, porezne olakšice, a mogli bi pričati i o određenim privilegijama. Kreativna industrija slobodnih i kreativnih radnica i radnika bi vrlo brzo procvjetala, a mi bi postali zemlja poznata po toj industriji. Tako stvari funkcionišu ne samo “unas”.

Idealno bi bilo da freelanceri zadrže svoju slobodu i slobodni angažman na slobodnom tržištu, da ostanu nezavisni od države i politike. Oni državi ne duguju ništa. Sve što je država uradila je to da je iz ničega generirala trogodišnji dug. Koliko bi joj tek dugovali da je nešto uradila za njih?

Najbolje što država može uraditi za freelancere kao i za čitavu kreativnu industriju jeste da im se skloni s puta, jer svako miješanje države, a time i stranaka u bilo šta, prije ili kasnije završi sa onom rečenicom iz vica koja glasi nešto kao: “Suljo nemoj me više braniti, molim te”.