– SVI PREDSJEDNIKOVI LJUDI –

Ja razumijem da je “predsjednik” frustriran zbog toga što druga dva “predsjednika naroda” u svojim atarima nemaju ni blizu toliko problema sa opozicijom i uspijevaju mnogo lakše da homogeniziraju i mobilizuju narod za etnonacionalni interes za koji se predstavljaju da ga predstavljaju u predizbornim kampanjama.

Etnoteoretski: “predsjednik” bi trebao biti najvelikodržavotvorniji i najmoćniji od “svete trojice”, s obzirom da se radi o predsjedniku “najbrojnijeg naroda”, pa opet jedva krpi tzv. “patriotsku koaliciju” tako što mora potplaćivati svoju opoziciju pozicijama, a to ga zauzvrat slabi, tj. čini još slabijim od druge dvojice s kojima je u koaliciji na državnom i entitetskom nivou.

Dakle potpuno razumijem njegovu frustraciju i razloge priče o patriotizmu i “snage u jedinstvu” naroda.

Ali ne razumijem opoziciju.

Zašto jedan dio opozicije misli da je rješenje u pristupanju koaliciji etnonacionalnih stranaka i njihovom TROtalitarizmu?

Zašto jedan dio opozicije vjeruje da treba pomoći “predsjedniku” i njegovoj partiji da ojačaju do te mjere da budu najjači od trojice, najjači u državi?

Po čemu sude da će onda tek poteći med i mlijeko u čitavoj državi?

Po onome što su “predsjednik” i njegova stranka uspjeli ostvariti tamo gdje su do sada neprikosnoveno vladali (kao npr. u Kantonu Sarajevo gdje su uspjeli zaraziti korupcijom i dovesti do propasti skoro sva javna preduzeća i institucije)?

Možda se i ovi opozicionari nadaju nekom novom i svježem početku zajedno sa “predsjednikom”, u smislu: proteklih tridesetak godina smo se samo zagrijavali, a sada ima da zasučemo rukave, damo sve od sebe i pokažemo šta zaista znamo i umijemo, al’ zaprave!

Interesantno je da dojučerašnja vječna opozicija počinje pjevati istu pjesmu “novog početka” u horu i tonu sa “predsjednikom”. Ta pogledajte samo tu gerijatriju, sve te face koje gledamo na televiziji još od vremena katodnih cijevi, a koje nam danas sa lcd ekrana, u naponu treće dobi poručuju da će biti “pravo osvježenje na političkoj sceni”.

Razumijem i njih. Vjerovatno osjećaju da im je život postao prekratak da bi ga proveli u opoziciji. Zato “matorci trče počasni krug”.

Ali u TROtalitarnom osamnaestonovembarskom režimu nije nikakva sramota biti u opoziciji, ako si zaista građanska ljevica. Sramota bi bila konformisati se i podržati apartheid.

Jaka opozicija je važna za demokratiju i pluralizam.

Dužnost svakog slobodnog i progresivnog pojedinca, kosmopolite i internacionaliste, kao i velika odgovornost je biti jaka, složna i organizovana opozicija naročito tamo gdje decenijama vlada etnonacionalistička desnica.

Sada kada su se mnogi umorili i napustili opoziciju u kojoj su neki npr. (nakon načelničkih i ambasadorskih pozicija, dva mandata na funkciji predsjednika države) odlučili okušati “treću sreću” i, za promjenu, provesti treći mandat u sklopu vladajuće koalicije etnonacionalista; dok su drugi započeli karijeru opozicionara kao članovi centralnog komiteta vladajuće partije, da bi zatim bili potpredsjednici vlada, predsjedavajući vijeća ministara, ministri vanjskih poslova (svašta nešto), ne skidajući se sa rukovodećih pozicija u posljednjih tridesetak godina vođenja opozicije odlučivši se preći na stranu “pobjedničke stranke” i učiniti sve da pomognu “predsjedniku” da ovlada državom.

Kada su ti giganti napustili opoziciju ostala je velika praznina koju će valjati popuniti progresivnim snagama, građanima, intelektualcima, omladinom, radnicima i srednjom klasom kojih začudo više nema, s obzirom na to da su istisnuti iz države, društva, opozicije i ljevice zahvaljujući zapremini koju iznosi zbir pojedinačnih egoa ovih velikana ljevice. Neki će optimistički tvrditi da su konačno oslobodili prostor za običnu raju i sitnu buraniju, no velika je zebnja i pometnja nastala među ljevičarima kada su ovi, nadaleko čuveni, svjetski poznati lideri najveće opozicije etničkom autoritarizmu u BiH, najglasniji, najrječitiji protivnici i kritičari osamnaestonovembarskog režima i njegove trodecenijske vladajuće koalicije jednih-te-istih etnonacionalnih stranaka, najzloglasnijeg južnoevropskog apartheida u korupcijom zarobljenoj BiH odlučili napustiti luzerski blok i prikloniti se “predsjedniku” i “pobjedniku”.

Umorili su se ti vječni opozicionari na poziciji, ti “velikani ljevice” koji su bili primorani koalirati ako treba i sa ultradesničarskim strankama zarad “državotvornosti” i opštedruštvenog dobra pa ih je, nakon tolikih godina lagodnog života u nelagodnoj poziciji opozicije, bio red nagraditi zaslužnim mandatima barem još kojih 15-20-tak godina, da se odmore pred zasluženu penziju.

Nikako im ne smijemo dopustiti da, jadni, sami sebi moraju dizati spomenike i pisati hvalospjeve o njihovom angažmanu i teškim samopožrtvovanim kompromisima koje su bili primorani u svojim profesionalnim političkim karijerama činiti. Moramo im pomoći! Donirati, ako treba, ili neke akcize uvesti za to, ako se MMF složi, a složiće se.

—–

Šalim se.

Ono što želim reći je to da sada, nakon masovnog prebjega dojučerašnjih ključnih ljevičara i predstavnika opozicije na stranu etnonacionalističkog apartheida, oslobođen je prostor za one koji zaista, po svojim ličnim uvjerenjima i intelektualnim dometima pripadaju ljevici i istinskoj duhovnoj, moralnoj i političkoj opoziciji desničarskog režima.