Problem sa državom-dadiljom nije samo taj da obično razmazi ljude i od njih napravi neradnike koji zaborave kako proizvoditi nove vrijednosti sa svojih deset prstiju.

Problem je u tome što ljude učini svojim ovisnicima, robovima privilegija i socijalne pomoći, što ljudi izgube radne i obrazovne navike, a time i svoje ljudsko dostojanstvo. Pretvore se u patronizirani teret države koju vlast počne da tretira kao “populaciju sa posebnim potrebama”.

Oni i država-dadilja počnu da žive u jednom odvojenom, zaustavljenom vremenu mimo svih tokova tržišne ekonomije. Prespavali su sve recesije i bude se samo kada ogladne, da ponovo nakratko prožive neko davnoprošlo i jakovažno vrijeme potpuno nezainteresovani za aktuelne krize i poteškoće, nezainteresovani za realnost, naročito realnog sektora.

A realni sektor grca u nametima koji odlaze na preglomazan državni aparat, na prenapuhane registre boraca, na partijskim klijentima prenakrcana i prezadužena državna (čitaj: partijska) preduzeća.

Realni sektor bi trebao vraćati sve dugove, izdržavati i državu i sve one grupe od kojih su neke realni prioriteti, dok su neke politički prioriteti populistima, kako ljevice – tako i desnice.

Država realnom sektoru zauzvrat ne daje mnogo, a najmanje vještih radnika.

Država obrazuje samo partijske pravnike, ekonomiste, menadžere i direktore partijskih državnih firmi. (U partijskom raju niko neće morati raditi, već samo dirigovati.)

Zato u realnom sektoru nema više tesara, limara, nema manuelnih radnika, nema znanja i umijeća. (Doduše ima iskustva, jer su preostali pedesetogodišnjaci koji se sjećaju kako se nekada radilo i obrazovalo za rad.)

Uskoro će u skupštinama sjediti generacije rođene nakon rata.

Na kakva će se oni teška vremena pozivati i kakve će oni privilegije tražiti i obećavati svojim biračima – ne znam, ali znam da bez vještih, vrijednih i obrazovanih mladih koji su voljni i željni da rade, da grade, da stvaraju; znam da bez rada, bez radne atmosfere i radnih navika, bez želje i volje za učenjem, bez žeđi za znanjem – teško da će trenutna i buduća kreditna zaduženja moći prehraniti još puno generacija.

Cijena neradničke kulturne hegemonije će biti previsoka.

Bojim se da će naredne generacije, po svemu sudeći, ostati bez svega: bez privrede, bez ljudskih i prirodnih resursa, bez zemlje za koju svi tvrde ne samo da su je branili, već i odbranili.

Vrijeme će pokazati da su je gubili i izgubili upravo onih dana i godina kada su bili najsigurniji i najuvjereniji da je samo njihova.

Vidjećemo čije banke će na kraju ove veoma loše balade izvršiti pljenidbu kako propalih državnih (čitaj: partijskih) preduzeća, tako i same propale partijske države.