U trećoj minuti i dvadeset i šestoj sekundi ćete čuti kolegu Aljošu Čamparu kako kaže: “Ovo je prije svega demokratska zemlja, zemlja koja pledira da postane članica NATO saveza i Evropske unije, mislim da se moraju poštivati zakoni ove zemlje, prije svega Ustav i zakoni…”. Ja bih rekao, slijedeći istu logiku, da se prije svega moraju poštivati zakoni i direktive te iste Evropske unije, zar ne?
No dobro, šta ja znam. Oni ipak vode državu već godinama, hvale se kako su izgradili Sarajevo (novcem humanitarne i međunarodne pomoći) i, koliko sam shvatio, mi samo treba da im damo svoj patriotski glas, da se zavalimo u fotelje i uživamo u laganom krstarenju piratskim vodama prema Evropskoj uniji.
(Interesantno je da je Ministru Federalnog MUP-a jedino važno da je “Eskobar” platio porez državi, ali ne i odakle je novac i da li je firma već kompromitovana, a vlasnik – nedajbože – na potjernicama širom svijeta.)
U međuvremenu, svi koji dižu sidra, šire jedra i isplovaljavaju iz ovdašnje piratske žabokrečine na put ka EU, svi koji u ovom trenutku jezde prema EU, ili koji su uplovili u mirne, a prezaposlene i bogate luke EU jasno pokazuju da nemaju namjeru čekati da se lideri etnonacionalnih korporacija smiluju građanima i ozbiljnije počnu baviti svojim glavnim hobijem (kojim se bave u slobodno vrijeme kada ne vode privatne, sumnjive i mutne poslove), a to je vođenje države.
Dok su piratske vođe zauzeti komadanjem ratnog i poratnog piratskog plijena u ovoj zemlji, dok se partijski funkcioneri kloniraju na višestrukim pozicijama, stotine hiljada građana im pokazuje da su ne samo čvrsto opredjeljeni za evropski put, za evropske integracije, već im pokazuju kako se u praksi priključiti i integrisati u EU bez “pomoći” i demagogije ovdašnjih političkih lidera. Pokazuju da su nezainteresovani za zastarjelu tehnologiju, za zastarjelu ideologiju, za zastarjele zakone, za partijsku berzu rada, za partijski i državni monopol, za glomaznu i skupu, a posve neefikasnu državnu administraciju, za pokradene i namještene izbore, za kriminal, kartele, korupciju, za katastrofalno poslovno, socijalno i prirodno okruženje, te da još danas žele živjeti u uređenim i naprednim zemljama i društvima EU.
Zar to nije nekakav referendum? Zar to nije neko izjašnjavanje?
Nažalost, to su opšti izbori na kojima većina koja se opredijelila za EU nije pobjednik, već gubitnik koji je primoran napustiti zemlju. Pobijedili su “pobjedničke partije”, oni koji veslaju unazad, oni koji u “Bosanskom trouglu” nastoje napraviti svoje piratsko utočište i uporište, prati novac narko kartela preko fiktivnih firmi (i-tako-to) uspostavljajući sistem koji se može zvati ako ne narkodemokratijom, a ono barem švercersko-ratnoprofiterskom vojnom demokratijom.
Šteta što nam odlazi pitomo, pismeno i progresivno biračko tijelo koje je samim činom svog odlaska pokazalo da želi u EU, da želi raditi, da želi prosperirati, da žele biti slobodni i civilizovani ljudi. To znači da u BiH još uvijek postoji veliki broj birača koji su za EU, ili boljerečeno: prestaje da postoji. Jer postojao je, ali nisu imali glas ili ga pak nisu imali kome dati sve ove “ratne godine” nakon rata. Niko ih nije poveo naprijed, u Evropu, u budućnost. Svi su ih vraćali u ratne devedesete, u prošlost, u (etnonacional)socijalizam partijske države i državnih preduzeća, političke podobnosti, dogme, strahovlade.
I što više ih se odlaskom izjasni za EU, to manje proevropski raspoloženih birača ostaje u BiH.
Sve manje je kritične mase koja bi mogla prevagnuti u pravcu EU što je najveća usluga švercerima, profiterima, dilerima, autokratama i minidiktaturama u bananaBiH-u.
Šta reći osim: “NIKARAGVAAAAAAGVATEMALAAAAAAAAA!”
Stratobosanska KOMUNA 