Kada partije na pragu treće decenije novog milenija ne bi i dalje bile militantne korporacije koje se bave privilegijama određenih populacija i državnom imovinom kao ratnim plijenom, kada se ne bi bavile sobom, jačanjem partijske države i partijske moći u javnim institucijama i preduzećima, možda bi našle nešto vremena da se bave donošenjem zakona koji bi bili usklađeni sa evropskom pravnom stečevinom i time unaprijedili i osnažili ljudska, građanska, radnička, korisnička, manjinska, dječija, ženska i autorska prava, npr.

Jer ovako izgleda kao da su zamijenili prioritete pa se u radno vrijeme bave svojim privatnim hobijima i interesima, a u slobodno vrijeme se, tu i tamo, pred objektivima i mikrofonima sjete mahnuti evropskim poveljama, direktivama i rezolucijama kao nekim vezenim parolama koje služe kao ukrasna krinka njihovoj privatno-političkoj korporativnoj partijsko-državnoj agendi.

Ja znam da ove moje pisanije ne mogu izazvati značajnije političke klimatske promjene. No to im ni nije svrha. Ovo su hronike koje služe da zabilježe karakter i duh jednog vremena, stanje političkog društva, da posluže kao materijal za neke buduće analize autokratije, ili u prijevodu: autističke orgije stranačkih elita – kako su se odvijale i kako su nas vodile tamo kuda će nas neminovno na kraju odvesti.