Septembar bi mogao biti mjesec u kojem će SDA pokušati da sruši vladu kantona i promijeni skupštinsku većinu.

Može to učiniti na više načina.

Jedan od načina bi mogli biti smišljeno i planirano nerealni zahtjevi raznih sindikata zaposlenih u javnim preduzećima i institucijama koje vlada neće moći ispuniti jer ih je praktično nemoguće ispuniti.

Drugi način bi mogli biti isto tako smišljeno nerealni zahtjevi koje će neke stranke koalicije staviti pred vladajuću većinu. Nije isključeno da se pokušaju iscenirati neke duboke podjele i sukobi unutar koalicije kojima će te stranke nastojati politički opravdati prelazak na stranu SDA (otprilike sve ono što djevojka radi momku kada odluči da ga ostavi zbog frajera koji vozi novog Audija).

Ako se to desi SDA će imati skupštinsku većinu sa svojim novim i starim partnerima.

Lijeva opozicija

U opoziciji bi od stranaka lijevog centra ostale Naša Stranka i SDP BiH.

To su dvije opcije za one građanke i građane koji sebe vide kao ljevičarsku opoziciju i htjeli bi se politički angažovati ili glasati u tom pravcu.

Naša Stranka pokazuje tendenciju rasta i jačanja. Ima naklonost pismene gradske raje čije mišljenje i postojanje desnica nastoji omalovažiti, negirati i istisnuti ne samo iz politike, već i iz države. Predstavlja liberalnu ljevicu, predstavlja izvrstan primjer racionalnog i pismenog odgovora liberalnoj i konzervativnoj desnici, ali ne može zadovoljiti s jedne strane ukus i apetite “prostog naroda”, a s druge strane, da se tako izrazim: ideološki ukus i apetite progresivnijih i radikalnijih ljevičara.

SDP ima narodskiji, da tako kažem, a da se ruralno članstvo ne uvrijedi – malo siroviji, onako zdravoseljački odnos prema politici koji ne mari previše za politički program, teoriju ili filozofiju savreme transatlantske ili panevropske ljevice, a koji SDA odlično razumije i koristi i zbog kojeg im je bilo lako ući i hakovati mentalitet ove partije, promijeniti ideološku orijentaciju određenog broja članstva i rukovodstva i učiniti da posve zaborave odluke Kongresa, a naročito nesretni Plan 10.

U Našoj Stranci je to malo teže išlo. Ona je hermetički zatvorena. Tamo se mora provaljivati silom da bi se nešto promijenilo, iako neke stvari izgledaju kao imaju otisak prsta pomenute taktike primijenjene u SDP-u.

Taj “narodnjački” karakter partija nije nešto što zadovoljava ideološki ukus i apetite progresivnijih i radikalnijih ljevičara, bili oni iz gradova ili sa periferije. Štaviše, napredni ljevičari sa periferije su sitiji “narodnjaštva” od ovih iz gradova. Oni očekuju od centara da beskompromisno uprave i artikulišu progresivnu ljevicu bez previše populizma i dodvoravanja svjetini. Očekuju ideju za koju se mogu uhvatiti i boriti, retoriku koju mogu koristiti. No ona ne dolazi iz partijskih laboratorija lijeve opozicije. Ne proizvode je, ne plasiraju, osim nešto malo pred izbore.

SDP BiH je dugo bio surogat ili placebo partija za deklarisane ljevičare. Monopolizirao je ne samo nekretnine SKBiH, već čitavi ljevicu i dugo mu je jedina uloga bila da apsorbira, amortizira, “uštopa”, “parkira”, paralizira ili čak posve neutralizira strastvene antifašiste, ateiste, revolucionarne i radikalne ljevičare. Služio je kao ludačka košulja u salonkama socijaldemokratije za sve demokratske i slobodarske socijaliste, komuniste, anarhiste, revolucionarne i progresivne mlade ljude u naponu snage. Mnogi su u SDP-u bili jednostavno ugušeni i zgasli su u njegovim birokratskim meandrima i rukavcima.

Zbog nemogućnosti da se, i pored najboljih želja i namjera, osvježi i reformiše u jednu modernu, pismenu, progresivnu demokratsku partiju mladog članstva, birača, a naročito rukovodstva koje u slobodno vrijeme čita savremene internacionalne autore ljevice umjesto nacionalističkih portala domaće desnice – SDP se pretvorio u ljušturu koju je formirala, a potom i odbacila određena grupa “beskičmenjaka”. U procesu formiranja današnje ljušture, oni su se u mnogočemu ugledali na SDA. Rasli su, praktično u njenoj sjeni. Zato su i zakržljali u odnosu na ono šta su mogli biti da su gradili distancu i sopstveni pravac u opoziciji.
Mimikrijske sposobnosti bivšeg lidera SDP-a nisu poznavale granice. On je iznutra “đonio” i imitirao SDA korporaciju, a izvana imitirao ljevicu i socijaldemokratiju. U toj fuziji i fisiji raznih vrijednosti i ideologija, među kojima su dominirali pragmatizam i oportunizam, stvorila se određena partijska krema koja je okorjela i “zapekla” unutar partije. Ta “krasta” pseudoljevičara “iz Davosa”, provincijskih kvazimilionera, polubiznismena i prevaranata je otpala sa, kako rekoh, još nezamlađenog tkiva SDP-a i skuplja se na kamaru da “o istom trošku” i uz određene naknade, preuzme i pripoji preostale glasove ljevičarske opozicije matičnoj SDA.

Demokratija

Ovo sve, naravno, čini veliku štetu prije svega demokratiji koja je ozbiljno poljuljana prvo kupovinom i krađom, a potom i prodajom glasova. Radi se o šteti čije bi posljedice po glasačko tijelo lijeve opozicije mogle biti katastrofalne. Ovakve spektakularno beskrupulozne izdaje biračkog tijela bi mogle dokrajčiti poljuljanu demokratiju, tj. povjerenje birača u demokratske procese, proizvesti dodatni talas apatije (kojom je biračko tijelo već prilično zahvaćeno) i dovesti mnoge glasače ljevice u situaciju da više nikada ne glasaju, ili da se pokupe i odu iz grada i zemlje.

Jer, kako stvari stoje, kao što “svi putevi vode u Rim”, tako i svi glasovi završavaju u SDA, prema tome – čemu sva za**bancija?

U tom slučaju najveća usluga koju bi ovi kvaziopozicionari i pseudoljevičari (i obratno) napravili SDA nije ta da će im pomoći u formiranju vlasti, već ta što će im pomoći u konačnom uništenju opozicije i to potpunim obeshrabrenjem njenog biračkog tijela.

A kada nema opozicije onda imamo totalitarizam. Pomenuti “ljevičari” bi mogli ovim potezom (koji često pravdaju patriotizmom) odigrati odlučujuću istorijsku ulogu u uspostavljanju tj. konačnom i potpunom utvrđivanju desničarskog totalitarnog režima u BiH u trećoj deceniji 21. vijeka.

(Kao što primjetite, recept koji primjenjuju prema opoziciji u Federaciji BiH se “u pet deka” razlikuje od Dodikovog i vjerujem da na svojim sjednicama i sijelima razmjenjuju kulinarske recepte i načine kvasanja hegemonije, podgrijavanja tenzija i zakuhavanja sa opozicijom kao i homogenizacije na svojim teritorijama.)

Da rezimiram:

SDA jeste dobila najviše glasova kao pojedinačna partija, ali daleko više je onih koji nisu glasali za SDA. I to nešto treba da znači, zar ne? Ako ne onima za koje su glasali (strankama), a onda barem onima koji su glasali (biračima).

To što će vaši glasovi na kraju otići SDA za koju niste glasali – nije vaša greška, već greška onih koji tu svoju grešku ne uviđaju, a koji vas samim tim činom, kako vidimo, uzimaju zdravo-za-gotovo.

Neka to bude i ostane njihova greška, a vi ostanite svoji.

Ako su oni iznevjerili vas, nemojte vi iznevjeriti sebe, ako ni zbog čega drugog, a ono zbog toga da ne bi tako i sami postali isti kao političari za koje uobičavamo reći da su “svi isti”.