Ako pretpostavimo da se radi o ozbiljnim političkim liderima, a ne o pukim filozofskim špekulacijama dvije kompetitivne škole političke misli “unas” (Banjalučke i Sarajevske), tj. o mudrostima i strategijama kojima se razmeću i razbacuju u javnosti putem medija, onda je za očekivati da imaju uspostavljen i razvijen neki eksperimentalni metod, tj. da projekte i projekcije svog modela države temelje na nekoj empiriji, na dobrim rezultatima, na uspjelim eksperimentima, na jasnim dokazima, svijetlim primjerima praktične primjene njihove političke doktrine.

Ako je tako, onda pretpostavljam da prototipom modela država koje predlažu možemo smatrati “gradove-države” Banja Luku i Sarajevo u kojima su proteklih decenija ovi lideri i njihove partije imali većinsku vlast.

O ortačkom kapitalizmu privatne policijske države banjalučkog autokrate i njegovom totalitarnom i represivnom režimu dovoljno je rečeno ne samo u medijima “za dlaku većeg entiteta”, ne samo na stranicama i komentarima pokreta Pravda za Davida, već i u izjavama i pisanjima svih onih disidenata, novinara i običnih građana prema kojima tamošnji režim nije bio blagonaklon i koji su imali priliku okusiti širok spektar “usluga” korumpirane vlasti i njenih operativaca.

Što se deklaracije SDA tiče i spektakularnog povratka iz jednog manjeg i skučenog ćorsokaka (u kojem se SDA obrela posljednjih mjeseci) na provjerenu i dobro uštimanu napetost “100% BiH ćorsokaka” koji je, ako ćemo pravo, daleko luksuzniji i bolje rezonira kod raje (samo se mora makar okrečiti, pošto je Silajdžić davno iselio) pretpostavljam da bi u slučaju “obećane zemlje” unitarne i centralizovane Republike BiH, Sarajevo bilo ne samo glavni grad, već i urnek, obrazac po kojem bi jednoobrazno funkcionisala Republika BiH na čitavoj teritoriji.

Vjerovatno bi onda zakoni i dokumenti bili uređeni, usaglašeni i jednoobrazni, tj. važili bi podjednako na čitavoj teritoriji BiH onako kao što je to već slučaj u Sarajevu npr. sa kartama za gradski saobraćaj, tj. u državi bi se primjenjivala slična “rješenja” koja odlično funkcionišu i u glavnom gradu posljednjih decenija. Možemo odna pretpostaviti i to da bi širom zemlje imali najsavremenije deponije kao što je ona u Smiljevićima, funkcionalna postrojenja otpadnih voda kao što je ono na Butilama, parkove, čist zrak, izvanredno uređen sistem, urbanizam, infrastrukturu, efikasnu administraciju i sve, sve, sve ono što krasi glavni grad Bosne i Hercegovine. 

Ne mislim da sam sitničav, zlonamjeran ili zajedljiv ako iznosim neke konkretne primjere, ako ukazujem na urnek po kojem bi trebala biti uređena i po kojem bi trebala funkcionisati jedna centralizovana, građanska država, republika čiji bi administrativni centar bilo današnje Sarajevo, već samo tražim neko uporište ove ideje u stvarnom svijetu, neki primjer na koji se može referisati, kojim se može potkrijepiti san “obećane republike” i koji može poslužiti njegovoj realizaciji u prvom redu zato što sam proveo mnogo vremena razmišljajući o zajedničkoj budućnosti zajedničke BiH. Naišao sam na brojne prepreke i dileme u tom procesu.

Evo samo neka od mnogih konkretnih pitanja na koja će SDA morati odgovoriti, ako ne meni, a ono barem sebi, jer će se neminovno susresti s njima ako zaista misli i namjerava u praksi sprovesti projekt Republike BiH:

1. Da li će u glavnom gradu Republike BiH osnovne škole imati direktore iz reda srpskog i hrvatskog naroda (pošto trenutno samo direktor Katoličkog školskog centra nije Bošnjak) i ako ih budu imale, da li će biti isključivao SDA kadar?

2. Da li će jezik nastave u glavnom gradu Republike BiH ostati jedan ili će se koristiti sva tri zvanična jezika?
3. Da li će kantonalna i gradska preduzeća i institucije u glavnom gradu republike BiH zapošljavati radnice i radnike iz čitave BiH?

4. Kakav će biti status i politika zapošljavanja onih koji u ratu nisu bili u Sarajevu?

5. Da li bi to zapošljavanje značilo i doseljavanje tj. priliv i porast nebošnjačkog tj. nemuslimanskog stanovništva u glavnom gradu građanske Republike BiH?

6. Da li bi se ono kontrolisano zaustavilo kada ispuni omjer iz popisa 1991?

7. Da li će za tu populaciju Republika planski izgraditi nova naselja unutar i u okolini glavnog grada ili će im dopustiti stihijsku izgradnju bespravnih naselja koja će naknadno legalizovati kako ne bi imali ništa bolji tretman od dosadašnjih bošnjačkih doseljenika?

8. Da li bi onda nove parkinge ili i određeni broj dosadašnjih parking prostora u glavnom gradu Republike BiH preuzeli u određenom postotku i demobilisani borci Vojske RS i HVO?

Bakir Izetbegović bi, kao neko ko je godinama bio direktor Zavoda za izgradnju Kantona Sarajevo, morao već imati spremne odgovore. Uopšte ne sumnjam da je proveo mnogo vremena razmišljajući o ovakvim, sličnim i mnogo većim problemima prije nego što se odlučio krenuti u pravcu građanske, centralizovane, unitarne Republike BiH. Jer ovo su samo neka, manje-više nasumično odabrana pitanja koja mu zasigurno nisu nepoznata, ali koja će morati riješiti ako iskreno kani poraditi na projektu građanske republike BiH polazeći iz “svoje bašte”, tj. od glavnog grada Republike, grada u kojem je godinama dirigirao njegovu izgradnju.

Ne vjerujem da je manje od mene upoznat i svjestan toga da njegova baza, njegovo biračko tijelo u KS nije spremno za promjene koje bi glavni grad morao proći u slučaju realizacije “obećane Republike” jer sam lično naišao na veliki otpor kada sam, polazeći od Sarajeva i na primjeru Sarajeva kao glavnog grada javno iznosio svoje ideje i rješenja koja bi vodila u pravcu reintegrisanog građanskog društva.

Otkrio sam da glasačko tijelo SDA, ili barem njihovi mediji i propagandna mašina, nikako nisu za građansko Sarajevo, za pomirenje, povratak i reintegraciju društva. Ako Izetbegović zaista iskreno i ozbiljno želi ići u pravcu ne samo reintegrisanog građanskog društva, već i korak dalje – u pravcu reintegrisane građanske države – moraće koristiti jedan dobar dio trase puta na koji sam posljednjih mjeseci ukazao njegovim biračima i članovima njegove stranke. Ne znam da li će “letiti” Busuladžić iz naziva škola i ulica, niti da li će se Bakir Izetbegović javno odreći i distancirati od određenih politika, organizacija, ideologija, određenih obskurnih, militantnih, radikalnih pojedinaca i frakcija njegove stranke, ali znam da će svakako u Sarajevo morati na velika vrata doći “Đedo” (i to tamo gdje sam predložio: u “Parku Republike” preko puta Predsjedništva).

Ako uopšte želi insistirati na nekakvoj Republici i historijskom naslijeđu bosanskohercegovačke republike iz Sarajeva, moraće štošta ustupiti i progutati veliku gorku pilulu što bi mu moglo stvoriti velike probleme sa njegovom bazom u KS. Bojim se da će naići na mnogo veći otpor, uvrede, prijetnje i negodovanja od onih na koja sam ja naišao (osim, naravno, ako njegova baza zna da se u njegovom slučaju radi o šupljoj priči i blefiranju).

Ali, evo, i da mu čovjek povjeruje, da ga uzme za ozbiljnog, kako voli reći: “državotvornog” političara i vizionara (pa makar do podne), evo da pretpostavimo da nas ne voza i ne “šalta”, već da zaista ozbiljno misli – ja lično ne vjerujem da će “vozač”, njegova stranka i stranačka klijentela (putnici) uspjeti napraviti tako radikalan zaokret ka reintegraciji društva i države nakon trodecenijskog 29-kilometarskog pravca high-speed turbo-islamizacije, a da ne izlete u krivini. 

Zato me iskreno zanima koji drugi ili rezervni put je izabrao, tj. na koji konkretno način planira riješiti stanje i problem već decenijama zaustavljenog procesa pomirenja i reintegracije društva na primjeru glavnog grada kako bi, po istom receptu, reintegrisao i čitavu državu?

Slika: Honoré Daumier: La République (1848).