Prije svega da utvrdimo jednu istinu, a to je da “razlike” i “nejednakost” nisu isto. Svi smo individualno različiti, ali to ne mora značiti da nismo i jednaki, barem pred zakonom, ne mora značiti da nemamo jednaka ljudska i građanska prava i slobode.
RAZLIKE MEĐU RAZLIKAMA
Interesantno je da u društvu koje decenijama insistira na razlikama, koje forsira razlike, koje se bazira na razlikama, kao što je BH društvo, postoji mala ili nikakva tolerancija različitosti i različitog mišljenja. Neko bi pomislio da je različitost u takvom društvu poželjna s obzirom na to koliko se insistira na razlikama, ali nije tako. U BH društvu u tranziciji i regresiji – nije poželjno biti različit; nije poželjno razlikovati se previše od drugih; nije poželjno imati, izgovoriti, napisati različito mišljenje. Čak ni ‘nako – zbog argumenta, čisto da se nešto kaže, da se začini, da se udrobi nekih različitih tačkica gledišta da ne bude monotono, da nije jednoumno.
Možda je bolje da preciziram: u BH društvu se ne smije biti različit na različit način. Mora se biti različit na isti, na jednak i ustaljen, u stvari prava riječ je: na tradicionalan način. Jedine legitimne razlike su tradicionalne razlike. Razlike koje se razlikuju od tradicionalnih nisu dozvoljene.
Razlike i različitost su uspostavljene kao svojevrsna kulturna tradicija, specifična za naše podneblje i naše narode. Kao da postoji zvanična ili nezvanična, pisana ili nepisana kulturna politika trodecenijskog osamnaestonovembarskog režima koja je zajedno sa kulturnom/vjerskom/narodnom/folklornom tradicijom oživjela, uspostavila i počela institucionalno njegovati tradicionalne kulturne/vjerske/etničke razlike u društvu.
Kao posljedica takve kulturne politike, takve kulturne hegemonije, sve ono što se razlikuje od režimskog zvanično-nepisanog pristupa razlikama je postalo nepoželjno i neprihvatljivo za sve one koji su razvili ukus za tradicionalnu kuhinju razlika. Oni vole da se kuha i zakuhava po njihovom ukusu, na njima poznat i tradicionalan način. Oni su konzervativci i naravno da nastoje konzervirati stare tradicionalne razlike, nastoje sačuvati sačuvati bakin ili nanin recept, poznati domaći ukus razlika pakujući ih u najsavremeniju ambalažu i konzerve moderne, evropske, demokratske, multikulturalne i multietničke Bosne i Hercegovine.
Bez obzira na međusobne razlike, bez obzira što pripadaju različitim kulturnim tradicijama razlika, BH konzervativci imaju jednak i jedinstven zajednički stav i odnos prema progresivnim idejama koje se, naravno, razlikuju od njihovih. Njihov stav prema različitim savremenim i progresivnim idejama jednakosti razlika i različitih se međusobno suštinski ne razlikuje.
Naime, po njihovom mišljenju, mi se već dovoljno i drastično razlikujemo da bivanje različitim, imanje iole različitog viđenja razlika u ovdašnjem društvu doživljavaju kao subverzivnu aktivnost. Drugim riječima: strahuju da bi svaka druga, dodatna različitost mogla umanjiti postojeće razlike, razvodniti ih novim razlikama i različitostima, a time i ublažiti. To, naravno, nikako nije dobro jer podriva temelje tradicionalnog društva i države utemeljene na tradicionalnim kulturnim/vjerskim/etničkim razlikama.
Čak se i jedno obično malo, pojedinačno, usamljeno individualno mišljenje koje je različito od zvaničnih mišljenja različitih stranačkih centrala smatra suvišnim i nepoželjnim, možda čak i opasnim, jer nije u skladu sa ustaljenim, tj. tradicionalnim razlikama (za razliku od onih mišljenja koja produbljuju postojeće tradicionalne razlike, a koja su dobrodošla i poželjna).
Često su takvi izleti iz matrice ukalupljenih razlika automatski predstavljeni izdajom ukalupljenog identiteta, naroda, države, narodne partije, partijske države; doživljeni su hakerskim udarom na operativni sistem manipulisanja masama, ili pak tumačeni individualnim ludilom, puknućem i prsnućem neprilagođenih, disidenata, nekonformista, što je posve razumljiva i opravdana reakcija s obzirom na to da se radi o percepciji drugačijeg (slobodnog) mišljenja od strane ukalupljenog uma, a ukalupljenom umu zemljaka slobodni um se u pravilu čini poput vanzemaljca.
BOLESTI OVISNOSTI
Da bi disfunkcionalna država, narodi i društvo, a s njima i njihove autokrate i oligarsi, uopšte opstali; da bi opstao sav taj na k**vo nasađeni disfunkcionalni svijet koji puno troši i često se kvari zato što je bizarno formatiran, da bi sačuvali svoj iracionalni um – oni se panično ušančuju i utvrđuju u svojim podjelama i razlikama. Niko ne smije podrivati i brisati te granice, te razlike, te jazove, te rovove, bedeme i busije jer bi izbrisao njih, ne njih kao lidere, kao elitu, već njihovu metafizičku utvaru sebe koju su u šoku, stresu i pod uticajem trauma kreirali, a koja za njih predstavlja njihovo biće. Ne radi se, dakle o fizičkom opstanku, radi se o metafizičkom opstanku.
Njihova je borba zato nadasve psihološka i mi je svi osjećamo kao takvu. Osjećamo psihološki rat koji konstantno traje u njihovim glavama, a potom i u javnosti putem društvenih mreža i zvanične politike. To je zapravo grčevita borba za mentalni opstanak, za opstanak metafizičke utvare koju smatraju svojim bitkom, svojim bićem, i samo dušmanin, neko ko im nimalo ne želi dobro može pomisliti na brisanje tih granica i klanaca, tih podjela koje daju smisao njihovom svijetu, zapravo obrise njihovoj utvari.
Mnogi trebaju profesionalnu pomoć, ali su politički robovi, iskorištavani od strane političkih lidera-dilera straha i psihoze, političkih stranaka koje ih čine ovisnicima o sebi, o socijalnoj pomoći, obećanjima, lažima, navijačkoj ostrašćenosti, intenzivnim emocijama koje djeluju kao zamjena za životni sadržaj i smisao, koje popunjavaju hronični nedostatak spokoja, ljubavi i nježnosti pružajući instant-fix bjesnila i mržnje umjesto. Ove stranke, njihovi mediji i lideri su dileri adrenalina i kortizola u zamjenu za lojalnost i glas.
Nakon decenija takvog života sa veoma malo ili nimalo ljudskog dostojanstva, slobode, mira i spokoja, ovi do besvijesti razdraženi ljudi nisu spremni suočiti se sa istinom, tj. sa masovnom manipulacijom u kojoj žive. Užasavaju se pomisli da razbiju tu toplu električnu iluziju koju sami plaćaju i gaje, jer se plaše da će ostati sami, na ledini, da će se probuditi kao Neo u Matriksu i shvatiti da žive u kanalizaciji, na deponiji smeća, da im je sistem samo crpio nadu, energiju i tako se napajao, a da im je zauzvrat dao pokvarenu šarenu lažu obećanja. Svaka rehabilitacija od takve ovisnosti, od takve simbioze, parazitske simbioze, je bolan proces i razumljivo je zašto su ljudi defanzivni, zašto grčevito štite zamišljeni svijet koji su kreirali, zašto su agresivni, zašto su spremni braniti iluziju koju ideološki proiciraju oko sebe i zašto su u tome autodestruktivni, tj. zašto nisu u stanju racionalno razmisliti o budućnosti svoje djece, porodice, unuka već su prije spremni izgorjeti u vatri delirijuma vjerujući da je to samopožrtvovano i nesebično, a zapravo se u realnosti radi o posve sebičnom i narcisističkom činu.
Kako se ištekati iz ove patokratije, prekinuti ovu kolektivnu političku psihozu u kojoj inače brutalno zapostavljene i zanemarene populacije postaju sa političkim liderima šipka i bubanj parade patriotskog i nacionalnog ponosa noseći ih i iznoseći na svojim plećima poput poglavica na tronove vlasti svakog izbornog ciklusa da bi potom ponovo pali u depresiju i zaborav? Neko reče da bi samo veće količine psihoaktivnih supstanci u gradskom vodovodu mogle malo razdrmati i eventualno, uz profesionalnu pomoć nekog šamana, današnjeg psihologa kognitivno-BiHevioralne terapije, osloboditi sve te duše iz mentalnog zatvora u kojima ih istraumirana psiha drži insistirajući na sve debljim zidovima, na sve visočijim stražarskim kulama, bedemima, na sve većim jazovima, bezdanim podjelama, mračnim i hladnim dubinama kojim zarobljena i ozlijeđena psiha nastoji nadomjestiti svijetlu širinu horizonata slobodnog uma i zdravog razuma.
Ovaj tamni arhetipski vilajet nalik na mračni srednji vijek sa elementima moderne tehnologije postaje pejsaž kolektivne podsvjesti koji se preliva u virtuelnu i aktuelnu stvarnost (i obratno) preko ravnih ekrana praveći mikrofoniju kojom vrište i pište svi ti mozgovi insistirajući na razlikama.
RAZLIKE NAŠE SVAGDAŠNJE-ODVAJKADAŠNJE
Zato razlike moraju opstati, i ne samo opstati, već moraju ostati iste: kvalitativno i kvantitativno (dovoljno mali broj dovoljno velikih razlika) iste da bi se vremenom zacrtale i ucrtale u političke mape svijesti i podsvijesti, u sam DNK izbornih jedinica, da bi se Ustavom ustanovile kao razlike – inače bi nestale kada bi ih bilo toliko da ih niko nije u stanju više razlikovati.
Stoga konzervativci nastoje održati status quo insistirajući na dobrom starim i probranim tradicionalnim razlikama, produbljujući, nadograđujući jedno-te-isto.
Oni su protiv uvođenja novih razlika, jer ako će neko diktirati razlike – to su onda oni, a oni insistiraju na starim, iskonskim, drevnim, istorijskim razlikama; plemenskim, paleolitskim, genetskim, rasnim, primordijalnim… Ako neko zna nešto o razlikama – to su oni. Oni su naslijedili razlike od svojih predaka. Nose svoju razliku u krvi. Znanje i poznavanje razlika je nasljedno. Oni su eksperti za razlike. Čuvari tradicije razlika.
I nimalo nisu odstupili, tj. nimalo se ne razlikuju od svojih predaka i prethodnika u tome kako razlikuju. Svakodnevno izučavaju i nadograđuju razlike ne bi li identično razlikovali kao i nekoć, bez imalo razlike. Cilj je da današnje razlike ne budu nimalo različite od prethodnih, nekadašnjih razlika jer ne žele različito razlikovati. Nastoje oživjeti i njegovati iste one razlike po kojima se oduvijek razlikujemo da bi svijet imao smisla, da bi bio i ostao poznato mjesto.
Oni su, zapravo, premostili sve razlike između današnjeg i nekadašnjeg svijeta, između današnjeg i nekadašnjeg društva, između današnjeg i davnih, pradavnih vremena (od prije pola milenijuma i više) i uspostavili znak jednakosti među njima. Današnje društvo je postalo jednako nekadašnjem feudalnom hijerarhijskom društvu, tradicionalnom patrijarhalnom društvu koje se, u pravilu, bazira na ratu. (Zato je rat dominantna tema našeg društva: zato što učvršćuje patrijarhalnu kulturu, dominaciju starijih nad mladima, ratnih veterana nad civilima, muškaraca nad ženama, vladavinu vojne atistoktatije nad subjektima: slugama i kmetovima.) I, što je najinteresantnije, ti procesi se ne predstavljaju kao novi fenomeni današnjice, već se nastoje predstaviti kao tradicija, kao prirodni nastavak tradicije. Zato se ne govori o regresiji. Društvo ne vidi i ne predstavlja kao nazadno, već kao tradicionalno. Vjeruje se da društvo pravi veliki progres svojim povratkom tradicionalnim vrijednostima. Očekuje se saglasnost i konformiranje tradicionalnim rodnim ulogma, tradicionalnim vrijednostima tradicionalnog društva, bez mogućnosti neslaganja i izbora.
Svako neslaganje se smatra veleizdajom, udarom na društveni poredak/političko uređenje/državu i podrazumijeva određene posljedice za neprilagođenog i neposlušnog pojedinca kao što je izopćenje iz takvog društva (po nekom običajnom pravu).
Pojedinac se može konformisati samo onim običajnim i uobičajenim razlikama koje spadaju u lokalnu tradiciju, a ne može biti različitim niti imati različito (nedajbože naučno) mišljenje, uvjerenje ili stav.
(nastaviće se…)
Slika: Roman Petrović, Djeca ulice
Stratobosanska KOMUNA 