Sarajevo bi po ustavu BiH trebalo biti glavni grad čitave BiH, glavni grad čitave Federacije BiH (ali ne BiH kao “Bakira i Hanume” kako neki već počinju tumačiti na ulici, već BiH kao Bosne i Hercegovine), u suprotnom će političko Sarajevo morati preuzeti istorijsku odgovornost za konačni raspad BiH.

Znamo da je to gotovo nemoguće prišiti SDA dinastiji i oligarhiji jer su poprilično, da se tako izrazim: namazani. Začas iskliznu, začas se izmigolje. Odlično su uvježbali i razradili transfer svake krivice u pravcu drugih (“Dodik & Čović” su, izgleda, postali zvanični pokrovitelji, brend, marka sapuna za pranje vladajuće SDA dinastije i oligarhije od svake odgovornosti).

Veliki dio krize države uzrokovan je tim što je do sada SDA bila fokusirana uglavnom na svoj totalitarizam u Sarajevu kao glavnom gradu haman pola Federacije, na konzervativnu revoluciju i društveni eksperiment klerosocijalizma, na nekretnine, na javna preduzeća u kojima je privatno zapošljavala svoje birače, na privatne stranačke biznise kojima je usmjeravala javnu potrošnju, na privatni biznis političke elite i privatnu državu u svom dijelu zemlje, na svjesni ili nesvjesni, planirani ili spontani, tihi ili glasni, pasivno-agresivni progon i nebošnjaka, i nemuslimana, i nevjernika, i generalno političkih neistomišljenika iz glavnog grada BiH. Brojna svjedočanstva govore o svemu ovome i, bez obzira koliko simpatizeri SDA sami sebi to poricali, činjenica je da se to sve desilo pod totalnom i totalitarnom kontrolom SDA i njenih satelita.

Puno vremena, energije i resursa SDA troši na razrađivanje svog totalitarnog režima u svom dijelu zemlje da su u Centrali posve zaboravili na viziju BiH, a kada kažem BiH ne mislim na viziju i strukturu države BiH, već na viziju i strukturu BH društva. Utisak je da se vrh SDA ne druži ni s kim van svog uskog kruga, pa ni ne zna zapravo šta bi to BH društvo moglo i trebalo biti i značiti.

Nije mi namjera da ih podsjećam. Neka slušaju sirene svojih propagandnih medija i neka se uspavljuju i bude s njima. No važno je sebe podsjetiti i razbuditi nekim činjenicama:

BH društvo proizvodi svakodnevno nekakvu vrijednost i stranačka država ga svakodnevno oporezuje zbog toga. Niko se ne bi bunio da ti novci idu u autoput, razvoj, ugroženim društvenim grupama, za liječenje teško oboljelih, ali ti novci idu uglavnom za finansiranje plata glomazne korporativne države totalitarne stranke, tako da se porezi doživljavaju kao harač koji nameće vladajuća stranačka kasta pozivajući se, u nedostatku argumenata, na “običajno pravo”, na tradiciju takoreći (to je tako od pamtivijeka). A takva percepcija države od strane društva nije dobra, bilo da se društvo miri ili ne miri s njom.

Vladajuća dinastija i čitava kasta stranačkih vladara se, zajedno sa svešteničkom i ratničkom kastom, pomalo otuđila od društva, pomalo izgubila dodir sa stvarnošću, sa tržišnom ekonomijom koja ne reaguje na direktive stranačke centrale bez obzira koliko uspješno totalitaran režim bio.

Uljuljkani u svoju moć i zatočeni u mraku svoga egoa, okruženi laskavcima, poltronima i oportunistima, mitomanima i sociopatama, kriminalcima, prevarantima, patološkim lažovima koji im služe kao “uši i oči na terenu”, oni propuštaju vidjeti i pojmiti stvari kakve danas i trenutno zaista jesu.

Stvarnost im izmiče ne samo kontroli, već elementarnom poimanju, a to je bio i ostao recept za neminovnu propast svake diktature jer u takvim zagušljivim uslovima stiskavca samozaljubljenog režima i njegovih sluga jednostavno nije moguće vući inteligentne poteze, donositi inteligentne odluke i nuditi inteligentna rješenja.

 

BH GRAĐANSKO DRUŠTVO

Društvo pripada svima. I država pripada svim njenim građanima. Od države ne treba praviti stranački cirkus, spektakl: arhetipsko alhemijsko vjenčanje “kralja sunca” i “kraljice mjeseca” na nebu kolektivne nesvijesti do kojeg vode stepenice institucija, izbornih krađa i pobjeda zaslađenih “baklava koalicijom” zalivenom vrelom agdom patriotizma.

Moderna građanska država nije folklorna kulturno-umjetnička priredba koja služi demonstraciji narodnih nošnji, jela, običaja i vjerovanja, evociranju uspomena, trauma i širokog spektra emocija karakterističnih za političke sapunice i melodramu. 

Moderna građanska država je tek jedan servis, usluga na koju su građani pretplaćeni, a koja olakšava vrijednim i kreativnim građanima da trguju robom i uslugama i proizvode nove vrijednosti.

Zato, molim vas da ispraznimo skupštinsku salu, javna preduzeća i institucije, pa i pravosuđe od “svatova i kumova”, osim ako ne žele dograbiti tacne i odmah početi služiti građanima, i to prvo onim najsiromašnijim i najugroženijim. Jer dobra država je kao dobar konobar: čist stolnjak, sve na stolu, ništa ne fali, a njega ni ne primijetiš.

Građani ne traže da im konobar pjeva, da ih zabavlja, a kamoli da bude glavna zvijezda programa, da im okupira televiziju i svu pažnju. Građani hoće da se druže međusobno, da se upoznaju, da sarađuju, da mogu slobodno popričati bez da ih se prisluškuje, opominje, nadzire, kontroliše, zastrašuje – bez da im se prijeti i da ih se ucjenjuje.

Građani hoće slobodu i prosperitet koji svojim rukama stvaraju ne oviseći i ne dugujući nikom ništa, pa ni svojoj državi.

Građani žele biti glavni likovi u svom društvu i svojim životima.

U tome im građanska demokratska vlast mora pomoći.