Moramo pripaziti da se borba za legalizaciju medicinskog kanabisa ne pretvori u monopol i profit multinacionalnih farmaceutskih kompanija u koji se lokalni “borci” kane “ugraditi”. Ako se to desi, budite sigurni da će ovi bjelosvjetski dileri u kombinaciji sa lokalnim političarima, policijom i pravosuđem učiniti mnogo više od dosadašnjih da osiguraju ovisnost o njihovom proizvodu izbacujući iz igre konkurenciju – naročito “samonikle” uzgajivače i korisnike.

Kontrola koja građanima ne dozvoljava ništa, a državi i korporacijama sve; koja zbog iste radnje privatne građane tretira kao zločince, kriminalce, a korporacije i partijske elite kao dobročinitelje i uspješne biznismene – nije ništa drugo do autoritarizam i tiranija.

Sjetimo se da je Umberto Eko jasno obratio pažnju na to da je korporatizam korijen fašizma (tj. da je fašizam samo tip korporatizma bez kojeg fašizam ne bi postojao) citirajući Musolinija koji je rekao da bi “fašizam bilo ispravnije zvati korporatizmom zato što fašizam zapravo stapa moć države i korporacija u jedno”.

Borba za potpunu legalizaciju i dekriminalizaciju kanabisa je prije svega politička borba. To nije nimalo naivna i nimalo simbolična borba. To je antifašistička borba protiv nimalo bezazlenih “igrača”. U ovoj borbi se ogleda fundamentalna razlika između radikalne slobodarske Ljevice koja teži jednakoj individualnoj slobodi svih na jednoj, i autoritarne/korporativne/salonske Ljevice koja teži ekskluzivnoj slobodi i profitu probranih i privilegovanih na drugoj strani. Ovo je borba fundamentalnog slobodarskog principa protiv monopoliziranja slobode. To je borba protiv zakona koji favorizuju korporativne lobiste; borba za prirodne zakone, ljudska prava i građanske slobode; borba za commons – za nešto što pripada svima.

Ko je dovoljno svjestan ove problematike, ko je informisan, shvatiće da legalizacija kanabisa samo u medicinske svrhe nije motivisana samo ljudskim pravom, već ponajviše profitom koji se često (svjedoci smo korporativnih reklama) krije iza fasade dobročinstva i dobrobiti.

Napominjem da potpuna legalizacija, za koju se gotovo ideološki treba zalagati, ne isključuje i ne zabranjuje farmaceutskim kompanijama da proizvedu i ponude kvalitetan proizvod u apotekama i na recept; ne onemogućava korisnicima zdravstvene zaštite da na taj način dođu do njega, da im država subvencira taj lijek, da privatni uzgajivači i farmaceutske kompanije zarade na njemu, dok ono što oni žele legalizacijom medicinskog kanabisa jeste da zakonom onemoguće svima drugima da to isto čine.
U prijevodu, oni bi tako indirektno “patentirali” nešto što nisu izumili i na taj način dodatno kriminalizovali uzgoj u sopstvenom aranžmanu i sopstvene potrebe (bilo medicinske ili rekreativne) nečega što je proizvod prirode i što u prirodi slobodno raste.

Tako nešto se, kao što ste vjerovatno svjesni, paralelno radi sa izvorima pitke vode, sa genetski modifikovanim sjemenom, itd, itd… i mnogi političari (čak i razvijenih zemalja, a naročito u zemljama kao što je BiH) im pomažu u tom procesu (u zamjenu za finansiranje predizbornih kampanja ili ugrađivanje u dati biznis njih samih ili njihove rodbine). Ne radi se tu samo o sporadičnom individualnom oportunizmu, niti je to samo nekakav globalni trend, pojava/ fenomen. To je, kao što znate, preraslo u jedan globalni sistem, multinacionalni režim – sofisticirani fašizam koji je neprijatelj i porobljivač prirode i čovječanstva, koji je okupirao izvore vode, hrane i zdravlja i nastoji naplatiti čovječanstvu ono što mu je, kako se to kaže: “bogomdano” tj. “commons”.

On ne prijeti samo suverenitetu malih država koje su porobljene i zarobljene ovom vrstom korupcije, već direktno prijeti suverenitetu individue, slobodi svakog od nas, kroz veleizdaju, ili još tačnije: “veleprodaju društvenog ugovora” na globalnom tržištu ljudskih i prirodnih resursa bivših kolonija i imperijalnih provincija od strane današnjih demokratski izabranih lokalnih političara.

Ja, naravno, ne mogu i neću tvrditi da npr. Magazinović svjesno ulazi u kampanju za legalizaciju medicinskog kanabisa iz materijalnog interesa, da želi da se “ugradi” u političko-korporativnu monopolizaciju ovog “commons-a” (po uzoru na Bičakčića koji je to, navodno, uradio sa solarnom energijom “unas”) iako mu (sudeći po hotelu na Jahorini) kao visokom funkcioneru donedavne Zlatkove partije i jednom od njegovih apostola, očigledno nije stran poduzetnički duh i ono što je Musolini nazvao “stapanjem državne i korporacijske moći”. Zato ne poručujem samo javnosti, već i njemu, da bude oprezan. Zato i preporučujem, ne samo javnosti, već i njemu, borbu za potpunu legalizaciju i dekriminalizaciju kanabisa.

To je nešto što sam dužan na vrijeme učiniti zbog sopstvene savijesti, zbog svojih slobodarskih ideala i političkih uvjerenja. Ne smijemo nikada izgubiti iz vida da sloboda nije luksuz niti ekskluzivno pravo, privilegija. Ne može je imati više onaj koji više plati političara. Sloboda jednostavno nije roba kojom se trguje i političari nemaju mandat trgovati našom slobodom i ucjenjivati nas, davati nekima više, a drugima manje.

Sloboda je istinska sloboda samo onda kada važi za sve podjednako, kada je svako podjednako ima. Sloboda je, stoga prvi i ultimativni “commons”. Svi na nju polažemo jednako pravo. Niko nema pravo ni mandat okupirati izvor naše slobode, patronizirati nas i naplaćivati nam je, a izvor naše slobode je naš lični suverenitet i suverena zakonodavna vlast putem koje vladamo sami sobom.

Ovo je princip kojeg se čvrsto moramo držati inače riskiramo da prije ili kasnije izgubimo slobodu i postanemo nečije roblje.