Kriza demokratije u BiH ovih dana dosegla je svoj vrhunac u Kantonu Sarajevo.

Moralna kriza je prouzrokovala krizu parlamentarne demokratije, a ova je lančano prouzrokovala ustavnu krizu u Kantonu Sarajevo nakon što je razularena većina u ekstazi i stampedu pobjedničkog slavlja preskočila i zaobišla najvažnija tijela Skupštine (kolegij i rukovodstvo), majorizirala Hrvate, grubo i siledžijski pogazila ljudska i ustavna prava pola predstavnika klubova naroda.

To je sve zato što je za sve ove godine neoliberalna praksa pretvorila parlamentarnu demokratiju u biznis, a Skupštinu Kantona Sarajevo u berzu zastupničkih ruku, dok se predsjednici vladajućih stranaka na višim nivoima vlasti otvoreno i naočigled javnosti ponašaju kao predsjednici sportskih klubova koji trguju igračima i dogovaraju transfere. Kao da poslanici i poslanice, zastupnici i zastupnice nisu dovoljno dehumanizirani kada ih stranački šefovi i mediji pretvore u brojeve, kada se o njima govori kao o “rukama”, kada ih svode na broj ruku, a ne ljudske glave koje nešto misle, već je potrebno i dodatno ih bacati u blato napadajući na njihovu privatnost na najniži i najperverzniji način. Čineći to, stranački šefovi i njihovi mediji zapravo derogiraju parlamentarnu demokratiju. Ponekad se čini kao da se ne radi ni o glavama, ni o “rukama” zastupnika, već o “grlima” stoke kojima ovi lokalni carevi-govedari trguju.

Mnogi od poslanika i poslanica, zastupnika i zastupnica su sami pristali na to i tako sveli parlamentarnu demokratiju na jako nizak i bijedan nivo. Najgore od svega je to što je defetizmom zaražena javnost skoro u potpunosti prihvatila tu realnost, praktično pristala na to, jer birači uopšte ne kažnjavaju, već naprotiv: i dalje nagrađuju takve zastupnike. Jedan dio javnosti je, izgleda, partner u zajedničkom biznisu kupovine glasova, radnih mjesta u državnom sektoru i sl. Oni su ništa drugo do saučesnici u udruženom kriminalnom poduhvatu zarobljavanja države i strovaljivanja parlamentarne demokratije. To je njihov izbor. Oni su izabrali svoju stranu. Ali javnost isto tako mora shvatiti da postoje i drugačiji poslanici i poslanice, zastupnici i zastupnice. Postoji drugačiji izbor. Nije sve isto i nismo “svi isti” kako to mnogi vole relativizirati pravdajući svoju naklonost i lojalnost svojim vođama.

Ponekad se radi i o osobama, parlamentarcima koji imaju svoju savjest, svoj stav, svoje mišljenje, svoje biračko tijelo, svoju bazu i svoju odgovornost prema svojim glasačima. Javnost od danas mora prihvatiti postojanje i te strane parlamentarne demokratije, i te strane bavljenja politikom.

Nije sve u onim poslanicama i zastupnicima koji nisu stigli ili uspjeli razviti porodični biznis kreirajući zakone sa rupama po svojoj mjeri i sjedeći na izvoru javne potrošnje u skupštinama kantona i kantonalnih preduzeća odakle svi tenderi potiču. Takvi su odavno u partnerskom poslovnom odnosu sa generalnim direktorima i direktoricama svojih stranaka i čine jezgro nove većine boreći se za “status quo ante”, vraćanje na stanje prije antikorupcijske, progresivne i reformske vlade bivše “Šestorke”.

Nije sve u onim zastupnicima koji su jadni, primorani da se snalaze “na sitno” pokušavajući uhvatiti korak sa svojim “iskusnijim” kolegama za sivih i mutnih dana previranja i prevrata kao što su ovi. Nije sve u onim poslanicama i zastupnicima kojima je transfer u novu većinu dobra, pa možda i životna prilika da i oni ušićare nešto krupnije u mutnim političkim vodama.

Ima nas drugačijih.

Sa trenutnom većinom i njihovom koalicijom i koalicijama na višim nivoima vlasti, po mom mišljenju, samo se želi nastaviti “status quo” nečega što je udžbenički primjer tzv. ”zarobljene države” – države koja se raspada pod teretom oligarhije, glomazne administracije, korupcije, političkog kriminala, autokratije, javne i “slobodne” trgovine uticajima. Nova većina ne samo da nastoji nastaviti sa onim što je rezultiralo velikim siromaštvom, zagađenjem i nepismenošću (jednako kao i u svim drugim zarobljenim zemljama Trećeg svijeta), već je uspjela u proteklih mjesec dana kreirati i ustavnu krizu, dovesti u pitanje ljudska i građanska prava, konstitutivnost naroda u glavnom gradu države. Svojim nezakonitim postupcima su doveli Kanton Sarajevo u stanje blokade i hitaju ka stanju potpunog bezakonja.

E sada. Razumijem pokušaj uspostave nekog reda u “bespravnoj državi” koju su kreirali. Razumijem da insistiraju na neko redu barem unutar svojih stranaka, barem u odnosima vrha stranke i njenih poslanica i zastupnika. Neki mehanizam kontrole poslanica i zastupnika od strane stranačkih centrala, predsjednika tj. “vlasnika” stranke mora postojati u zemlji u kojoj vlada bezakonje. Logično!

Važno je osigurati da poslanici, kolega zastupnik ili zastupnica (tj. njihove ruke) ne budu kupljeni od strane neke druge stranke, neke druge opcije koja je bila u prilici da pokrade više novca poreznih obveznika te stoga ima više i nudi više posrnulim zastupnicima. Neki drže pravosuđe pa zaprijete istragama politički neposlušnim zastupnicima. Drugi drže medije pa ucijene na druge načine. U svakom slučaju ima smisla potpisivanje određene mjenice ili pravljenje notarskog ugovora. Naravno, sve se to može izbjeći u prvom redu tako što će stranka na vrh liste stavljati kandidate i kandidatkinje sa integritetom, koji drže do ideala, ideologije i vrijednosti, do programa stranke, a ne polusvijet, oportuniste, krimogene ili ucijenjene osobe, wannabe skorojeviće, i šta sve ne, ali eto, uzmimo da stranke ne raspolažu kvalitetnim kandidatima zbog dosadašnjeg odliva mozgova i trenutnog kompletnog odrona društva, pa moraju da pristanu i na, uslovno rečeno: ljudsko smeće i škart. U tom slučaju se vlasnici stranaka moraju nekako osigurati, jer znaju da “klizište može proklizati” pošto ga ne drže nikakvi politički ideali, nikakav lični integritet, već samo i jedino lični interes.

Notarski ugovor sa zastupnicima je u principu krivično djelo trgovine uticajem. Ja sam lično, nakon događaja na GO SDP BiH prošlog februara, najviše strahovao od bjanko mjenice koju sam u predizbornoj kampanji morao potpisati u SDP-u. Iako sam naknadno saznao da je bjanko mjenica nezakonita, bojao sam se da ne upišu neku pretjeranu cifru u nju i ne počnu sa sudskim progonom kao što su već činili prije mene.

Neko mi reče da je mjenica je važeća onda kada na njoj postoji cifra na koju pristaneš i koju potpišeš. Vele da Živi zid u Hrvatskoj to praktikuje. Ne znam. Ali taj moment pristanka je veoma bitan. Staviti potpis na nešto je čin pristanka na nešto. On je obavezujući, sa ili bez pečata, jer potpis ima vrijednost pečata. Krivotvorenje potpisa se kažnjava kao i krivotvorenje pečata, tako da je potpis validan kao i pečat. Zato se potpisi moraju sakriti kada se dokumenti objavljuju u javnosti. Pa i nova većina u KS je bazirana na 18 potpisa, doduše neopečaćenih. Zato oni i traže pečat da ih opečate, ali se u principu pozivaju na 18 “golih” potpisa kao na nešto što ima dovoljnu težinu za skupštinsku većinu. Potpis je bitan, to hoću da kažem. Ne bi trebalo da neko može slobodnog građanina i skupštinskog zastupnika natjerati da nešto potpiše: prijetnjom, pritiskom, mjenicom ili notarskim ugovorom. Ta logika nije logika zakona. To je obično logika onih sa druge strane zakona, onih koji ti npr. prislone cijev na sljepočnicu da nešto potpišeš.

Ne mislim da je mehanizam po kojem šef partije, na konto mjenice ili notarskog ugovora može da prisili zastupnika da potpiše nešto što ovaj po svojoj savjesti ili iz svog uvjerenja ne želi potpisati, legalan, a pogotovo da je demokratski.

Potpis doduše, može i da se kupi. Ima i toga. Ali kada ne može da se kupi, onda imamo pritiske, skandale, medijski linč, prijetnje, itd. Imamo insistiranje na notarskom ugovoru sa partijom u koju kandidat sa liste investira svoje ime, obraz i hiljade glasova, dakle investira sav svoj socijalni kapital. Rizik je obostran. Šef ili vrh stranke ne bi trebao imati punomoć da bezuslovno raspolaže s nečijim socijalnim kapitalom, a naročito ne da ga prokocka odlukama koje je donio sam, bez znanja i konsultacije sa zastupnikom.

Ja sam svoj “ugovor”, tj. mjenicu raskinuo onog trenutka kada su na Glavnom odboru u februaru 2019. Bijedić, Lagumdžija, Lazović i drugi počeli pritiskati nas u Kantonu Sarajevo da raskinemo Šestorku i uđemo u koaliciju sa SDA.

Nisam im dao da 20% glasova koje sam im donio preferencijalnim glasanjem, kao ni četvrtu, moju zastupničku poziciju u Kantonu, prodaju SDA zarad nekih pozicija koji će neki od njih dobiti na višim nivoima vlasti.

Zato sam i napravio onakav skandal kako bi me morali istjerati i sami raskinuti taj ugovor, tj. tu mjenicu. I Jasna Duraković je sada, skoro tačno godinu dana nakon toga, u istoj situaciji, a i neki zastupnici DF-a.

Svima se, kako izgleda, prijeti notarskim ugovorima i mjenicama i kojekakvim smicalicama, sve njih ucjenjuju i razvlače po stranačkim medijima kao što su mene prije godinu dana, što je direktan uticaj i pritisak na zastupnike.

Ja shvatam da oni, za razliku od mene, duguju svoju zastupničku poziciju činjenici da su bili na vrhu liste, ali princip je u suštini isti: mora se očuvati parlamentarizam i mi zastupnici imamo ne samo moralnu obavezu, već i konkretnu osnovu i jednakost po kojoj i mi možemo “otkazati poslušnost” stranačkim centralama i šefovima stranaka.

A evo o čemu se radi: ako isti ti šefovi partija raskidaju političke dogovore koje su svojeručno potpisali (BH blok, Program 300 mjera Šestorke), a u čijem stvaranju smo učestvovali i mi zastupnici, zašto mi ne bi zbog toga imali pravo raskinuti politički ugovor s njima? Nije valjda da je naš potpis više obavezujući od njihovog, tj. da vrijedi više od njihovog?

Jer ako neko nekoga tuži radi toga što nije ispoštovao dogovor na koji je stavio potpis (bez obzira da li je on ovjeren kod notara ili ne) držeći se logike da svaki ugovor, dokument koje su neke osobe potpisale ima neku vrijednost, pogotovo na sudu (jer zašto bi onda potpisivali tolike peticije i šta bi one značile, ako potpisi ne znače ništa), onda isto tako i Program 300 mjera koji su zajednički sastavili, sročili zastupnici i potpisali lideri i predstavnici Šestorke ima nekakvu obavezujuću vrijednost. Po tome, preostala Četvorka bi morala, mogla ili trebala postupiti jednako prema bivšim članovima koalicije – potpisnicima Programa 300 mjera Šestorke koji su odlučili da raskinu taj politički dogovor prije isteka mandata, dakle samo godinu dana od potpisivanja, i tužiti ih.

Zašto to nema smisla? Vjerovatno radi toga što se radi o političkoj stvari, o političkom dogovoru i političkom ugovoru, pa sud ne može intervenisati u politiku.

Pa kako onda može intervenisati kada se radi o notarskom ugovoru zastupnika i stranke? Zar to ne spada u politički dogovor? Šta je ako nije politički? “Striktli biznis”?

Pa sva politika, tj. parlamentarna demokratija leži na tom kamenu, na tom političkom dogovoru i angažmanu stranačkih kandidata za skupštine i parlamente, za zakonodavna tijela! Ako to nije politika, onda oni ne znaju šta je politika. Kakve veze pravosuđe ima s tim?

Sudstvo je nezavisno od politike. Barem bi trebalo biti. Politika na pravosuđe ne bi smjela imati nikakav uticaj zato što je nezavisno sudstvo temelj pravne države. No isto tako nezavisno sudstvo ne može imati uticaj na politiku i političke dogovore: ne može držati odgovornim niti kazniti političare koji stave svoj potpis na neki dokument, neki dogovor, a potom ga povuku i raskinu. Politika je u tom smislu nezavisna od pravosuđa i van dometa pravosuđa. Pravosuđe ne može kontrolisati i garantovati političke dogovore.

I konačno dolazim do onog najvažnijeg, a to je:

---

Službene novine Kantona Sarajevo br. 1/96

USTAV KANTONA SARAJEVO

Član 20

Poslanički imunitet

Krivični postupak ili građanska parnica ne mogu biti pokrenuti protiv kantonalnog poslanika, niti kantonalni poslanik može biti zadržan u pritvoru ili kažnjen na bilo koji način zbog iznesenog mišljenja ili datog glasa u Skupštini.

---

Poslanice i zastupnici mogu ostati sjediti u klubu svoje stranke i, ne napuštajući svoju stranku, imaju potpunu slobodu i pravo, puni imunitet da glasaju kako god oni hoće bez obzira kako šef stranke nalaže. Ni šef stranke, ni stranka, ni država, niko, niko – im ne smiju ama baš ništa – po zakonu, po Ustavu.

Jasni Duraković sam predložio prije nekoliko dana da to uradi, da sjedne gdje želi, glasa kako želi, ali da formalno ne istupi iz stranke sve dok je oni ne otjeraju i tako sami ne raskinu notarski ugovor ili bilo kakav mehanizam kojim bi je kontrolisali, a koji bi se spram Ustava pokazao nezakonitim.

Jasna je odlučila da istupi iz stranke, iz ličnih razloga. No i dalje se radi o njenom iznesenom mišljenju i njenom glasu u Skupštini jer ona kao zastupnica ima obavezu i pravo zastupati svoju bazu, svoja politička i ljudska uvjerenja i na osnovu njih nastupati. Njen glas nije samo njena ruka. Njen glas je – njen glas, njeno mišljenje i Ustav je tu jači od notara, uz svo dužno poštovanje prema toj struci.

Radi toga parlamentarac i ima imunitet – da ga niko ne može prisiliti i ucijeniti da radi i govori drugačije od onog što sam ili sama vjeruje. Imunitet štiti tu slobodu od partije, pa čak i od pravosuđa. (Biće da su ti notarski ugovori sastavljani zbog šefova partija, da se oni njima tješe, jer pored toga što su nelegalni i nevažeći kada se radi o zastupnicima, predstavljaju i opipljive dokaze trgovine interesom i “zarobljene države”. ) Možda je vrijeme da se konačno ozbiljno pozabavimo tim fenomenom.

Parlamentarizam za koji se zalažem i na kojem insistiram je u velikoj krizi. On je ugrožen. Ugrožena je parlamentarna demokratija koja je po ustavu naše uređenje što znači da je ugrožen ustavni poredak. Ugrožen je Ustav. Ugrožen je od strane tri predsjednika stranaka ali i od strane samih parlamentaraca od kojih neki samostalni zastupnici, valjda ne shvativši o kako ozbiljnim stvarima se radi, idu od jednog do drugog stranačkog šefa, slikaju se, daju izjave u medijima i javno se hvale da su im “ponudili i stavili svoj zastupnički kapacitet na raspolaganje”.

Sistem parlamentarne demokratije prolazi najveću krizu u trideset godina. Javnost po prvi put posve transparentno svjedoči trgovinama uticajem, kupovinama zastupnika, pritiscima predsjednika stranaka na njih (bilo da se radi o predsjednicima njihovih ili drugih stranaka). Nikada do sada i neigdje kao u Kantonu Sarajevo to nije bilo tako jasno predočeno javnosti.

Parlamentarizam je jedino rješenje ove krize i strahovlade u KS jer podrazumijeva slobodu i imunitet parlamentaraca: poslanika/zastupnika čak i od pravosuđa, što podrazumijeva i imunitet od šefova stranka.

Ja ovdje ne činim i ne izjavljujem ništa na svoju ruku, niti samo iz sopstvenih političkih i ljudskih uvjerenja, već zastupam principe parlamentarizma, vrijednosti parlamentarne demokratije kojima me je u decembru 2018 u Berlinu lično podučio zastupnik SPD–a u njemačkom Bundestagu, gospodin Josip Juratović po čijim tadašnjim instrukcijama i djelujem trenutno u ovoj toksičnoj i zagađenoj, kako to Lagumdžija kaže: “Sarajevskoj kotlini”.

Neki zastupnici vide u ovoj situaciji u Kantonu Sarajevo jedinstvenu priliku da riješe sve svoje životne probleme. Ja vidim priliku da stanem u odbranu parlamentarne demokratije. Svi imamo pravo na svoj izbor, pa i ja zajedno sa drugim kolegicama i kolegama samostalnim i nezavisnim zastupnicama i zastupnicima, imamo puno pravo na naš izbor.

Istorija će pamtiti i vrijeme će pokazati ko je bio na kojoj strani. No, bilo kako bilo: politika se vodi u zastupničkim klupama, a ne po sudovima, ne u medijima i kroz medije, i vrijeme je da konačno svi naučimo šta znači parlamentarna demokratija, šta je parlamentarizam i šta znači biti pravi i istinski skupštinski zastupnik. Šta znači odgovarati i izvještavati iz zastupničkih klupa svojoj bazi, svom biračkom tijelu, a ne šefu stranke. Ja sam već prije odlučio koračati tom stranom i drago mi je vidjeti danas da nisam više sam u tome. Prošao sam javni linč sa mnogih strana i znam kako je. Mnogi su tada “mudro ćutali”. Drago mi je što danas vidim da mi koji to činimo nismo više sami u tome, jer danas veliki dio građanstva shvata o čemu se zapravo radi i diže svoj glas u zaštitu takvih zastupnika – samostalnih zastupnika koji su se usprotivili stranačkim centralama i ostali uz svoju bazu.,

Mnoge zakulisne stvari koje su do sada bile čuvane unutar partija su isplivale na površinu. I predstavnici i predsjednici, i svi zakulisni pasjaluci su razotkriveni i predstavljeni javnosti u punom sjaju i bijedi. Moram priznati da mi je drago što veliki dio ovdašnje javnosti to razumije i što je na našoj strani.

Do pobjede!