https://youtu.be/RRfqLHQrRYI

Prije desetak godina Bakir Izetbegović je vodio svoju predizbornu kampanju tako što je obećavao 200.000 radnih mjesta i bolji poslovni ambijent za investitore.

U međuvremenu je u Poreznoj upravi Federacije BiH postavio svog “šerifa” i krenuo u sistemsku otimačinu i harač. Rezultat je još gori poslovni ambijent za sve one koji nisu dio njegove organizacije/koalicije. Rezultati je taj da strani investitori, jednako kao i potencijalni investitori i entuzijasti iz dijaspore, jednostavno ne žele graditi bilo kakav biznis, rizikovati velike gubitke i bankrot na jako trusnom tlu zakona u Federaciji BiH.

Raste nezadovoljstvo poduzetnika kao i nesigurnost poslovanja u FBiH. Stiče se utisak da se Porezna uprava FBiH služi svim mogućim, pa i najprljavijim trikovima da više puta i na više načina oporezuje politički nezavisne biznise pravdajući i podupirući svoj pljačkaški pohod zamršenim i nejasnim zakonima koji su spravljeni tako da se po potrebi mogu interpretirati kako njima odgovara po onoj: “kadija te tuži – kadija ti sudi”. Država uglavnom djeluje kao kaznionica, a ne servis poduzetnih i vrijednih građanki i građana.

Država zahtijeva od građana da ispune svoje porezne obaveze, a zauzvrat ne isporučuje svoje. “Otima, a ništa ne daje.”

Ni pravnici više ne znaju na čemu su, niti mogu bilo šta garantovati svojim klijentima, pravnim subjektima, biznisima i korporacijama koje žele proizvoditi i poslovati ovdje jer zakoni se neprestano mijenjaju; toliko su neuređeni, neodređeni i dvosmisleni, da čine poslovni ambijent posve nestabilnim, nepouzdanim i neprohodnim.

Radi se o ekstremno klizavom terenu na kojem ulagačima novca, znanja i truda konstantno prijeti “odron”, bankrot i propast. Nikad ne znaju sa koje će ih strane “potkačiti” i izbiti iz konkurencije razni stranački vojnici u poreznim i državnim službama.

Nikada se ne mogu opustiti i posvetiti svom poslu znajući da “đavo nikad ne spava” i da im priprema neku novu pakost, i da će to trajati sve dok ne naprave pakt s njim, tj. se ne povežu sa vladajućom strankom i ne pristanu na stranački “reket”, lojalnost i novac u zamjenu za ustavom zagarantovano pravo i slobodu.

Porezna uprava Federacije BiH, kako se čini, u posljednje vrijeme igra naročito aktivnu političku ulogu u progonu opozicije iz zemlje. Na čelu sa Bakirovim “šerifom” pretvorila se u kaznenu ekspediciju, u svojevrsnu inkviziciju, te se posljednjih godina razgoropadila do te mjere da ne samo da nije osigurala 200.000 Bakirovih obećanih radnih mjesta i biznisa, već je svojim djelovanjem i, između ostalog i suludim retroaktivnim oporezivanjem freelancera, natjerala mnoštvo samozaposlenih mladih ljudi u pravi stampedo i bijeg iz ove zemlje.

Bakir Izetbegović je u posljednjoj deceniji pokazao da njegova partijska država u ovom dijelu Federacije ne služi svim njenim građankama i građanima, da ne služi ni mladima, već služi njemu i njegovim političkim ciljevima, tj. oligarhiji koja je zarobila “svoj” komad države i učinila građane taocima preglomazna partijskog državnog aparata.

Naravno da on nije jedini autokrata u BiH. Njegovi političko-poslovni koalicioni partneri na nivou državne vlasti su Dodik i Čović koji, zajedno s njim, čine veoma uspješan kartel kojem državni aparat i nivoi vlasti u BiH s jedne strane služe za “legalne” utaje poreza svojih stranačkih biznisa, dok su na drugoj strani do kraja posvećeni utjerivanju dugova i agresivnom prikupljanju poreza od običnih građana kao i usmjeravanju tog novca putem javne potrošnje i tendera u preduzeća svojih tajkuna/partijskih funkcionera.

Zbog toga i imamo situaciju da se svi poslovi ugovaraju i završavaju “na kafi” sa političarima bez obzira na javne tendere, jer političari znaju skrivene zakonske zamke i čarlame po kojima će upravo tvoja ponuda biti ili ne biti najbolja i “po zakonu”.

Evo već par godina svjedočimo kako Bakirov “šerif” iz Porezne uprave aktivno progoni i hapsi mlade samozaposlene freelancere (koji su potencijalno biračko tijelo opozicije) zbog neplaćenog retroaktivnog poreza za tri godine unazad, dok istovremeno porezni dug tajkuna bliskih vladajućim strankama (toliko bliskih da su neki od njih na važnim stranačkim funkcijama dok su njihovi prvi saradnici i saradnice na zastupničkim pozicijama gdje bi trebali izglasavati kupoprodajne ugovore, tendere i zakone koji njihove stranačke šefove čine bogatijima i oslobađaju obaveza prema državi) – njima se opraštaju neplaćeni računi i porezni dugovi od kojih značajan broj prelazi milion konvertibilnih maraka.

Takva država ne treba građanima niti služi građanima. Takva država je samoj sebi svrha i služi samo jedino interesima oligarhije. To je zarobljena država, a građani su taoci partijske hobotnice privredno-političkog kriminala.

Da javnost ne bi “progledala” i probudila se na takvoj javi, u toj aktuelnoj stvarnosti u kojoj im je njihova država de fakto najveći dušmanin (instrument iznude i zlostavljanja u rukama političkog kartela), potrebno im je generisati ili evocirati s vremena na vrijeme patriotske, domoljubne osjećaje, ljubav, odanost i vjernost takvoj državi, pa čak insistirati na odricanju i žrtvovanju za nju. Na te medijske kampanje troši se jako mnogo sredstava i vremena. One su skupe, sveprisutne, pojačane i toliko agresivne posljednjih godina da svakog ko podigne glas razuma, svako neslaganje, svaku opoziciju, svakog disidenta koji zagovara građanski neposluh – s jedne strane vladajuća stranačka propaganda proglašava otpadnikom, izdajnikom (itd.)orkestrirajući javni linč i mobing, dok s druge strane nastoji “zapakovati” i obračunati se s njim “zakonskim sredstvima” – sa pozicija pravosuđa ili ministarstava koje drže, kako to obično biva u totalitarnim diktaturama.

Napominjem da je građanska borba za slobodu, pravdu i demokratiju ne samo naše ustavno pravo, već i dužnost i da su svi pravni i politički argumenti na našoj strani.