Ne tako davno sam u svom videu “Ruku u vis, pare ili mandat!” objasnio neke stvari u vezi finansiranja skupštinskih zastupnika i stranaka iz budžeta.

Radi se o veoma važnoj instituciji parlamentarne demokratije koja, naravno, kao i sve ostalo, može biti vrlo lako zloupotrebljena od strane vladajućih stranaka. S druge strane i prestanak finansiranja isto tako može biti zloupotrebljen, tj. vrlo lako može ići “na ruku” vladajućim strankama koje favorizuju predsjedničku umjesto parlamentarne demokratije.

Da sam predsjednik neke velike vladajuće stranke, jedva bih dočekao da ukinem finansiranje svih parlamentaraca i parlamentarnih stranaka jer bih na takav način s jedne strane djelovao populistički (čime bi pridobio naklonost i simpatije širokih masa), dok bi se s druge strane vjerovatno na jedan duži period potpuno riješio opozicije.

Velike vladajuće stranke to sebi mogu priuštiti jer imaju veliko članstvo, imaju svoje tajkune koji ih mogu finansirati, imaju svoje direktore, svoje “uhljebe” (kako ih popularno nazivamo) u državnim, tj. javnim preduzećima i institucijama, imaju sve instrumente koji im stoje na raspolaganju da nadoknade, namire taj gubitak i vrlo lako se mogu nastaviti finansirati iz navedenih izvora, za razliku od opozicije kojoj zakon garantuje fer i ravnopravno učešće u demokratskoj vlasti upravo ovim zakonom definisanim i zagarantovanim sredstvima.

Naravno, u slučaju nezakonitog ukidanja finansiranja parlamentarnih stranaka, sredstva koja bi sebi vladajuće stranke mogle obezbijediti iz drugih izvora u trenutnom stanju prirodne nesreće, tj. vanrednom stanju bi bila znatno manja, ali i znatno veća od sredstava kojima će raspolagati opozicija sastavljena od malih parlamentarnih stranaka, što će u startu dati prednost vladajućoj koaliciji u narednom periodu i na narednim izborima. Poznato je da su i bez epidemije pred svake izbore velike vladajuće stranke uvodile svojevrstan “reket” svim svojim simpatizerima, saradnicima, članovima, klijenteli kojima su prethodno obezbjedili radna mjesta, poslove, tendere, direktan pristup javnoj potrošnji. Tome bi pribjegli i ovaj put, naročito sada kada su u procesu konačnog preuzimanja i raspodjele “plijena” – svih javnih preduzeća i institucija.

Ovakva protuzakonita odluka bi na duži vremenski period mogla potpuno uništiti opoziciju i ostaviti na vlasti, i kao glavne aktere političkog života, samo i jedino najveće, autoritarne, centralizovane, “ugrađene” stranke koje, vjerujem, neće propustiti priliku da to prikažu u svojim stranačkim medijima kao “volju naroda” ili “interventnu mjeru”, a što bi nas vratilo unazad tri decenije. Spali bi opet na kartel sastavljen od šačice moćnika i njihovih skoro privatnih političkih organizacija koji bi, kao i u ratnim uslovima, imali svu moć odlučivanja u svojim rukama bez ikakve opozicije koja bi ih mogla kontrolisati i korigovati demokratskim parlamentarnim putem.

S druge strane, i kada bi vladajuće stranke ukinule finansiranje sebi i opoziciji, ko bi iz opozicije nadgledao i kontrolisao raspodjelu tih sredstava realnom sektoru? Ko bi iz opozicije imao hrabrosti prijaviti određene nepravilnosti u raspodjeli tih budžetskih sredstava, ili raspodjeli sredstava od donacija imajući u vidu i na umu vanredno stanje i policijski sat kada se “svašta može desiti” hrabrom i savjesnom zviždaću-zastupniku ili zastupnici iz opozicije? Kome bi ih, na kraju krajeva, prijavili? Vlastima? Njima samima?

Dakle, pitanje je ko će raspolagati ovim novcem koji pripada i opoziciji? Pozicija? Trenutna Federalna Vlada u tehničkom mandatu ili nedavno uspostavljena Kantonalna Vlada? Pitanje je i po kojim kriterijima će oni raspoređivati taj novac? Kako će zastupnici opozicije učestvovati i uticati na raspodjelu tog novca ako se skupštine ne sastaju i jako loše funkcionišu elektronskim putem?

Rebalans budžeta npr. Kantona Sarajevo izrađuje i predlaže Vlada Kantona, a usvaja ga prosta skupštinska većina. Opozicija, naravno, može predlagati amandmane, ali tih osamnaest ruku većine na kraju odlučuje kuda sav taj novac ide i on će ići tamo kuda oni odluče da ide (sve po zakonu i poslovniku).

A vidjeli smo kuda i kako je Vlada Federacije na čelu sa Novalićem rasporedila novac Federacije. Uglavnom onim opštinama u kojima “pobjednička stranka” drži vlast, zar ne?

Ja lično ne želim da taj novac završi u džepovima stranačkih tajkuna, hotelijera koji ionako duguju ogromne svote građanima Kantona što u neplaćenim porezima, što u računima za vodu i sl. Ne želim da završi isključivo u džepovima onih koji su glasali za “pobjedničku stranku” i vladajuću koaliciju, ako me razumijete. Ja zaista nemam namjeru novcem koji pripada meni kao zastupniku ili npr. mojoj partiji, dobrovoljno pomagati privatnu firmu predsjedavajućeg Skupštine, niti bilo koju privatnu firmu bilo koga ko je blizak strankama koje čine vladajuću koaliciju, i posve sam svjestan da ni oni ne bi pristali na tako nešto da je kojim slučajem obrnuto.

Zato ne želim da se taj novac raspoređuje po nečijoj odluci i direktivi (Vlade) na koju ne mogu pravovremeno ili nikako uticati, i to vlasnicima ugostiteljskih objekata i firmama bliskim vladajućim strankama i familijama. U principu ne želim da se novac koji po zakonu pripada svim parlamentarcima raspoređuje kuda pozicija i njena Vlada odredi ili želi, čineći to po inerciji i politikama koje vladajuće stranke vode i favoriziraju. Vlada nije zakonodavna, već izvršna vlast i uloge se, naravno, ne mogu zamijeniti, čak ni u ovim uslovima, jer bi to bilo neustavno.

Ovo je višestranačje i pluralizam i smatram da taj novac moramo sami rasporediti tamo gdje mi želimo i kome mi smatramo da je prijeko potreban, po svojoj savijesti i u skladu sa svojim ljudskim, političkim i ideološkim uvjerenjima.

Zašto bi samo vladajuće stranke i njihova Vlada raspolagale tim novcem i ispali u svojim medijima masovni “dobročinitelji” koristeći novac građana u ovoj teškoj situaciji?

Mislim da i mi “mali”, mi u manjini, imamo dovoljno smisla i senzibiliteta da obezbijedimo da taj novac dođe do onih na koje ovaj više-manje tridesetogodišnji režim nikada nije previše ni mislio, do svih onih manjina i građana drugog reda koji su iz ovih ili onih razloga i prije epidemije bili marginalizirani, ostavljeni, zaboravljeni.

Najpravedniji i najdemokratskiji način jeste da sve parlamentarne stranke dobiju svoj novac, a onda da unutar stranaka, njihovo članstvo, njihovi simpatizeri i njihovo biračko tijelo insistira na transparentnosti i uvidu u to kako, kome i na šta se taj novac troši.

Vrijeme je da mnoge stranke koje u svom nazivu imaju riječ “demokratski”, a koje su do sada bile visoko centralizovane i autoritarne, konačno zavrijede ili opravdaju svoj naziv i definiciju. Njihovo članstvo, simpatizeri i birači će imati odličnu priliku i dobar razlog da konačno natjeraju svoje stranke da im podnesu račune na opštinskim, kantonalnim i drugim nivoima, da od njih zatraže drugačiju, pravedniju ili razumniju raspodjelu tih sredstava.

Jer vidite: što veće stranačko članstvo i biračko tijelo – to je više zastupničkih i vijećničkih pozicija na različitim nivoima vlasti koje ta stranka ima. Što više zastupnika i vijećnika – to više novca ta stranka dobija iz budžeta za svoje finansiranje. Mislim da taj novac mora ići samo i jedino na plate stranačkih funkcionera, već može biti upotrijebljen i na druge načine. Stranke mogu taj novac donirati, kupiti respiratore, maske, rukavice, pomoći male privatne obrte, ugrožene grupe ili pojedince unutar svog članstva, itd. Sve je do njih, i do njihovog članstva, pa i njihovog biračkog tijela i toga kako će baza “pritisnuti” svoje stranke, stranke za koje su glasali, koje su doveli na vlast, kako bi ove pravedno i racionalno rasporedile novac iz budžeta koji im je pripao.

Zato mislim da stavljanje tih zakonom zagarantovanih i osiguranih sredstava u ruke vladajuće nekolicine koja bi samostalno odlučivala o njihovom utrošku znači samo dodatnu centralizaciju i koncentraciju moći koju niko izvan tog njihovog kruga neće moći kontrolisati. Bićemo kao opozicija primorani moliti i tražiti “pomoć” (a zapravo svoj novac) od stranaka na vlasti u ime svojih baza, članova i birača, što će nas dovesti u nepotrebno veću zavisnost od vlastodržaca. Upravo zbog toga i jeste zakonom propisano finansiranje stranaka i zastupnika opozicije kao jedna od važnih odlika parlamentarizma – da ne bi pali u feudalni i servilni odnos prema vladarima, tj. vladajućoj stranci i koaliciji koja suvereno i autoritarno raspolaže budžetom, ako me razumijete.

Raspodjela novca strankama, kako vladajućim, tako i opoziciji, a potom daljnja raspodjela tog novca sopstvenim bazama uz transparentnost prema članstvu, biračkom tijelu, simpatizerima – mi se čini boljim, logičnijim i normalnijim rješenjem.

Ako se pak ispostavi da birači i članstvo ne mogu vjerovati svojim stranačkim centralama i liderima, ne trebaju uopšte podnositi krivične prijave, tj. obraćati se sudu. Ljepota demokratije je u tome da će ubrzo imati priliku sami presuditi svojim stranačkim liderima i centralama tako što neće glasati za njih. Ako ne glasaju za njih – onda te stranke neće imati zastupnike i vijećnike, neće biti parlamentarne – i neće biti finansirane iz budžeta. Dakle: neka sami sude svojoj partiji. Niko drugi. Ako priznaju samo sistem vrijednosti i sud svoje partije, onda neka njihova partijska centrala prizna i prihvati sud svog članstva i biračkog tijela, direktno, demokratski, bez da se krije iza države, patriotizma i koječega. Drugim riječima: “neka se svako obračuna sa svojim lopovima”.

To je mnogo bolje i pravednije rješenje nego ono koje, možda u najboljoj namjeri, predlažu oni koji insistiraju da ti isti lideri i centrale tih i takvih vladajućih stranaka iz pozicije vlasti raspolažu svim, pa i mojim novcem; novcem koji bi na taj način vrlo vjerovatno, i to u najboljem slučaju, mogao u cijelosti pripasti isključivo biračkom tijelu, simpatizerima i članstvu koji nisu moji, a prije će biti da bi mogao pripasti stranačkim tajkunima koji su bliski vladajućim strukturama.

To mi se tek čini kao prava pljačka i prevara, i to ona – “na trehu”, kao i uvijek do sada.