Lijepa vijest je da je juče, na 29. radnoj sjednici, Skupština Kantona Sarajevo usvojila moju inicijativu o proglašenju arhitektonskog kompleksa Skenderija za arhitektonsko i kulturno naslijeđe prvog reda u izvornom obliku. Hvala svim zastupnicama i zastupnicima koji su glasali za.
Kompleks KSC Skenderije je davno trebao biti proglašen arhitektonskim i kulturnim naslijeđem prvog reda jer se radi o prvoklasnom arhitektonskom djelu svoga vremena. Ne govorim o bivšem socijalističkom režimu, već o Modernizmu i arhitekturi koja je u zapadnom svijetu bila poznata kao “Brutalizam”.
“Skenderija je nešto mekša i poetskija verzija izvornog, korbizijanskog “beton-brut” Brutalizma. Iz samog francuskog naziva “beton-brut” prioizilazi i to da je sirovi, eksponirani beton, bitna karakteristika ove arhitekture, kako njene unutrašnjosti, tako i fasade.”
No, neko neupućen se dosjetio da “renovira” “beton-brut” fasadu i okreči kompleks Skenderije, barem sa vidljive strane, (pošto sa drugih strana nije okrečena), u toplu bež boju. I ne samo to. Smetala je instalacija Joseph Kosuth-a, doslovno: oca (ili barem kuma) konceptualne umjetnosti koji je svojevremeno posjetio Sarajevo i sam odabrao mjesto za svoje neonske instalacije.
Njegov dolazak u Sarajevo, moje druženje s njim i drugim umjetnicima i kustosima u Bock-u (Fis), a kasnije iste večeri i u nekadašnjem Buldogu mi je ostalo u trajnom sjećanju kao jedan od svjetlijih dana Sarajeva. Međutim, sada kada ukucate u Google pretragu “Joseph Kosuth” i “Dom Mladih Skenderija” – nećete naći niti jednu fotografiju te instalacije koja je od fasade Doma Mladih činila milionsku vrijednu umjetničku instalaciju čije je mjesto bilo, bez pretjerivanja, u relevantnim knjigama i katalozima savremene umjetnosti.
Prosto je nevjerovatno to “ispiranje mozga”, tj. “dubinsko čišćenje” novije istorije i savremene umjetnosti iz kolektivne memorije. Kao da se to nije nikada desilo. Kao da nikada nije postojalo. Kao da sam sanjao i Kosutha i njegovu instalaciju na Domu Mladih.
Vladajuće strukture i autoriteti u Sarajevu su, dakle, izbrisali tu istoriju, izbrisali tu memoriju. Povadili neonske natpise (karakteristične za Kosuthov rad), prefarbali goli beton, “uljepšali” ga, od Doma Mladih napravili između ostalog i salu za svadbe, a na ćoše krova stavili veliki LED ekran za reklame.
Ne samo da su međunarodno relevantan sajt za savremenu umjetnost, a nekoć i za evropsku košarku, sveli na nivo koji više podsjeća na provincijski vašar, već nam je poznata i zlonamjera vladajućih stranačkih struktura da se čitav ovaj arhitektonski kompleks, možda čak i iz ideoloških razloga, u potpunosti sravni sa zemljom i proda El Šidiju da tamo izgradi kompleks hotela. Kažem “ideološki”, jer, kako sam čuo, ima ih koji na Skenderiju ne gledaju sa blagonaklonošću, u prvom redu radi toga što je izgrađena na mjestu nekadašnje džamije od strane komunističkog režima (građanskog samodoprinosa). Isti ti, izgleda, vjeruju da bi kompleks hotela u vlasništvu Al Šidija na istom mjestu na najbolji način ispravio tu nepravdu.
Bilo kako bilo, svi do sada poduzeti koraci odaju ili odražavaju potpuno neznanje i nepoznavanje kulturno-istorijskog naslijeđa ovog grada (da ne pominjem sistematsko uništavanje KK “Bosna”) od strane onih koji donose odluke u vezi Skenderije koju su građani Sarajeva, prisjetimo se, izgradili samodoprinosom i koja predstavlja primjer nekadašnjeg zajedničkog, društvenog vlasništva, a sada javnog dobra Kantonalnog javnog preduzeća Skenderija.
Iz tog razloga sam predložio da se arhitektonski kompleks Skenderija pod hitno proglasi arhitektonskim i kulturnim naslijeđem prvog reda (i to u izvornom obliku) i pod hitno dodijeli na upravljanje nestranačkom i stručnom savjetu zaslužnih i ostvarenih građana (umjetnika i sportista) koji poznaju, prepoznaju, priznaju i poštuju arhitektonsku, kulturnu i istorijsku vrijednost ove građevine. Važno je da se formira stručni tim i iznađu sredstva za njenu obnovu i obazrivu dogradnju.
Stratobosanska KOMUNA 