Moje insistiranje na odredbama Ustava i proporcionalnoj zastupljenosti konstituirajućih bosanskohercegovačkih nacija u Vladi Kantona Sarajevo proizilazi iz nastojanja da se u Kantonu Sarajevo i Sarajevu kao glavnom gradu Bosne i Hercegovine izbjegne partokratska etnokratija.

Pokušao sam ozbiljno analizirati i razumjeti na koji način je bilo moguće zamijeniti teze i moj istup protiv etnokratije u Kantonu Sarajevo interpretirati kao “brojanje krvnih zrnaca”, a mene predstaviti kao etnonacionalistu koji se zalaže za bosanskohercegovačku etnokratiju i “etnički koncept” aktuelnog Ustava BiH, kako su to proteklih sedmica na društvenim mrežama činili mnogi koji se vole predstavljati kao “građanska ljevica” u BiH, a naročito njenom glavnom gradu.

Oni svoje optužbe, svoj sud o meni, baziraju na zaključcima koje izvlače iz pogrešne pretpostavke iliti premise, a to je da se u slučaju Ustava BiH radi o “etničkom konceptu”, tj. da trenutni Ustav BiH, po njima, utvrđuje i propisuje “etnokratiju konstitutivnih naroda” na teritoriji Bosne i Hercegovine.

To je zato što oni prevedeni termin “konstituirajući narodi” ili “konstitutivni narodi” interpretiraju u etničkom smislu, tj. misle da je riječ o etnijama (narodnostima), a nipošto o konstituirajućim nacijama (narodima).

Ja se protivim korištenju termina “etnija” ili “etnicitet” kada se radi o “konstitutivnim narodima” BiH. Drugim riječima, ne samo da ne zagovaram “etnički koncept”, već sam protivnik “etničkog koncepta” pri interpretiranju statusa konstituirajućih nacija Bosne i Hercegovine. Ne priznajem i ne prihvatam takvu terminologiju iako sam svjestan da se, a i zašto se ona koristi u anglofonom svijetu.

“Etnički koncept” je, po meni, ništa drugo do uporno insistiranje na tome da se u slučaju “konstituirajućih naroda” radi o “etnicitetima” čime se zapravo derogira njihov Ustavom definisan status jednakopravnih konstituirajućih nacija.

Mislim da imam jake razloge da tvrdim da je to protivustavno, da takva interpretacija nanosi veliku štetu miru i stabilnosti u BiH i smatram da se bosanskohercegovački političari ne bi smjeli koristiti takvom retorikom iz prostog razloga što ona nije politički korektna i što navodi javnost na pogrešne zaključke.

Ustavi u BiH ne govore o “mehanizmu zaštite vitalnog etničkog interesa”, već o mehanizmu zaštite vitalnih nacionalnih interesa koji pokreću klubovi naroda, a ne stranke. Vitalni nacionalni interes je u principu iznad stranačkog, mada ga narodnjačke stranke mogu zloupotrebiti i podrediti sebi. No nema nikakvog razloga Ustavom definisanu nacionalnost i konstitutivnost sugrađana smatrati (etno)nacionalizmom samo zato što je neko ispolitizirao ove kategorije i pretvorio ih u ideologije i političke programe narodnjačkih stranaka desnog centra.

Srbi, Hrvati i Bošnjaci u Bosni i Hercegovini nisu etnije, već nacije koje jednakopravno konstituišu modernu plurinacionalnu Bosnu i Hercegovinu zajedno sa ostalim narodima i građanima BiH još od ZAVNOBiH-a, može se uslovno reći.

Kada bi današnja “građanska ljevica” Bosne i Hercegovine prihvatila pretpostavku, osnovnu premisu, polazni sud, pa i historijsku činjenicu da se u slučaju Srba, Hrvata (a od Bošnjačkog kongresa 1993.) i Bošnjaka (nakon što su sedamdesetih godina prošlog vijeka bili definisani kao konstituirajuća nacija SFRJ pod nazivom “Muslimani po nacionalnosti”) radi zapravo o nacionalnostima, a ne etnicitetima (narodnostima), možda ne bi žurili sa optužbama da sam pobornik “etničkog koncepta”, ili etnokratije, ili etnonacionalizma, već bi mogli dedukcijom zaključiti da sam u najmanju ruku internacionalista te da insistiram, uslovno rečeno, na internacionalnom Sarajevu, što je nešto što bi trebalo biti karakteristično za ljevicu.

Tim što insistiram na jednakopravnim bosanskohercegovačkim nacijama koje konstituišu BiH, a ne “etnicitetima”, ne mogu biti ni nacionalista (u slučaju da je neko požurio da me “apgrejduje” u takvog), jer nacionalista je obično onaj koji se “hvata” jedne nacije.
Ja se u ovom slučaju “hvatam” za sve tri jer, sviđalo se to nekom ili ne, današnju Bosnu i Hercegovinu vidim onakvom kakvom ju je utemeljio ZAVNOBiH, kakvom ju je definisalo pitanje na referendumu o nezavisnosti, kakva je primljena u Ujedinjene nacije unutar međunarodno priznatih AVNOJskih granica, i kakva je potvrđena važećim Ustavom u Dejtonu, dakle kao plurinacionalnu državu republikanskog uređenja.

To znači da se nikom ne bi smjela negirati nacionalnost, nacionalna pripadnost, nacionalna zastupljenost; nikoga se ne bi smjelo javno i arbitrarno kategorizirati kao etničku ili vjersku skupinu, tretirati kao nacionalnu manjinu ako to po Ustavu nije, tj. ako se radi o pripadnicima jednakopravnih, konstitutivnih, “državotvornih” bosanskohercegovačkih nacija.

Ja, dakle, uopšte ne insistiram na “etničkom konceptu”, već na plurinacionalnom konceptu BiH.

(Detaljnije o plurinacionalnom konceptu – u narednom postu.)